INTERVJU – Filip Lončarić: „Od navijača Hajduka tri noći nismo mogli spavati, no znali smo da ne možemo izgubiti“

Filip Lončarić jedan je od najvećih pehista novije hrvatske nogometne povijesti. Zagrebački dečko, izdanak Dinamove škole nogometa, u seniorskom nogometu debitirao je 1. listopada 2006. u grotlu Poljuda, u prvoj sezoni u kojoj je Hajduk želio vratiti naslov u svoje dvorište nakon što je 'Kužeova' generacija prethodno suvereno uzela titulu. Pred oko 35 tisuća nabrijanih gledatelja tada 20-godišnji Lončarić bio je 'hladan ko' špricer'. Hajduk je u 2-2 remiju oba pogotka zabio iz kaznenih udaraca, a Lončarić je zaradio ovacije Dinamovog navijačkog puka za hrabri i beskompromisni debi.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Lončarić se ustalio među vratnicama sjajne Dinamove generacije koju su predvodili Eduardo Da Silva, Luka Modrić, Vedran Ćorluka i drugi, bio je mladi hrvatski reprezentativac i najveći prospekt hrvatske vratarske scene. Predviđala mu se 'jedinica' u A selekciji Vatrenih. Sve je djelovalo idealno do Kup utakmice protiv Virovitice u Suhopolju 2007. Puknuli su mu ligamenti desnog koljena, da bi 2009. u Amsterdamu obnovio istu ozljedu. Lončarić se i drugi put vratio, ponovno je zauzeo Dinamovu jedinicu, a onda mu je sredinom rujna 2010. na Poljudu, koji mu je po svemu sudeći obilježio karijeru, popucali ligamenti lijevog koljena.

Tu je bio svojevrsni kraj njegove karijere kakvoj se nadao, a ambicije su u počecima bile zaista velike. Lončarić se ponovno oporavio od ozljede, da bi sedam godina kasnije u norveškom Tromsu i četvrti put pretrpio istu ozljedu. Vratio se i četvrti put, ali nakon petog otkazivanja ligamenata u koljenu odlučio se na prekid karijere, s tek 31 godinom na leđima.

Lončarić je danas trener golmana, s kolegom trenerom Dinkom Žalcem i bratom nutricionistom vodi golmansku akademiju „The Goalkeeper Academy“, i, dakako, sve dobne kategorije u zagrebačkom trećeligašu (2.NL) Trnju u čijim smo se prostorijama i našli kako bismo evocirali sjećanja na dva Poljuda koja su mu, na neki način, obilježila karijeru.

„Sada kada gledam na trenerski posao mogu reći da mi je malo žao što se ranije nisam ostavio nogometa. I to mislim ozbiljno. Kada mi se dogodila predzadnja (četvrta, op.a.) ozljeda ligamenata, trebao sam odmah reći, 'hvala ljudi' i okrenuti se trenerskom poslu. Ali, vrag mi nije dao mira, pokušao sam se još jednom vratiti, no više nije išlo. Ponovno mi je 'propalo' koljeno i shvatio sam da više nema smisla ići dalje“, rekao nam je za početak Lončarić.

Nove trenirke za polaznike The Goalkeeper Academyja

U Trnje ga je povukao današnji trener Slobode iz Tuzle Danijel Pranjić. Lončarić se brine o svim golmanima u hrvatskom trećeligašu (2.NL), koji je relativno siguran od zone ispadanja.

„No, vrlo se to brzo zakomplicira“, govori nam Lončarić. „Mislim da bi s još šest, sedam osvojenih bodova sigurno ostali u ligi. Moramo do kraja sezone biti maksimalno fokusirani. Imamo mladu ekipu, tako da su dosta velike oscilacije u igri. Među dečkima je dobra atmosfera. Treniramo, radimo i borimo se“.

DINAMO MI JE DAO VELIKO POVJERENJE, A OD NAVIJAČA HAJDUKA TRI NOĆI NISMO MOGLI SPAVATI

Na NK Trnje ćemo se još vratiti, glavni razlog razgovora je, dakako, dvoboj između Hajduka i Dinama na Poljudu na kojem Dinamo može i matematički osigurati 24. naslov prvaka Hrvatske, odnosno 34. uopće.

Standardni vratar Dinama u to vrijeme bio je pokojni Ivan Turina. No, nakon ispadanja Dinama od francuskog Auxerrea iz prvog kola tadašnjeg Kupa UEFA, također nažalost pokojni Josip Kuže na Poljudu je priliku dao 'klincu' Lončariću koji do tada nije imao službeni nastup u seniorskom nogometu.

Kako je uopće došlo do tvojeg debija te 2006., svega nekoliko tjedana nakon što si navršio 20. rođendan?

„Tadašnji trener golmana, meni osobno najdraži u karijeri, pokojni Alen Dautbegović pozvao me nakon jednog treninga sa strane i rekao da ću braniti. Poručio mi je da se ne trebam ništa bojati i da on preuzima odgovornost za sve loše što se dogodi na toj utakmici. Ja sam i inače bio igrač koji se nije bojao stati na gol, ali njegove su mi riječi dale dodatnu sigurnost. Ljudi u klubu su mi dali ogromno povjerenje, a ja sam to osjetio. Za mene je to bio predivan dio života“, rekao nam je Lončarić i prisjetio se kakva je atmosfera vladala u klubu prije derbija na Poljudu.

Lončarić i pokojni Ivan Turina

„Atmosfera u klubu bila je turobna zbog ispadanja od Auxerrea u Europi. Trener Kuže, kapetan Zoran Mamić i uprava kluba odlučili su da umjesto povratka u Zagreb iz Francuske otputujemo direktno u Split, kako bi se pokušali malo opustiti. Sjećam se da smo spavali u hotelu na Bačvicama. Navijači Hajduka svaku su nam večer trubili i galamili ispred hotela, nisu nam dali spavati. Dan prije utakmice otputovali smo na Paklene otoke. Cijelo popodne proveli smo kupajući se i sunčajući. Taj odmor nam je psihički jako dobro došao. Zaboravili smo na ispadanje od Auxerrea i lošu atmosferu. Nakon tog 'team buildinga' bili smo iznimno 'nabrijani' na tekmu. Nekako smo znali da nećemo izgubiti“.

Hajduk je poveo golom Marija Carevića iz kaznenog udarca. Poravnao je Eduardo da Silva udarcem iz novog jedanaesterca, da bi Davor Vugrinec u nastavku pogodio za preokret Dinama. Ipak, Bijeli su stigli do boda pogotkom Pabla Munoza iz trećeg jedanaesterca na utakmici….

„Ta utakmica će mi zauvijek ostati u sjećanju. Izlaziš pred 35 tisuća ljudi, svi ti zvižde, izuzev tisuću-dvije Bad Blue Boysa, a mene je to samo dodatno motiviralo i nabrijalo. Znali smo da će to biti ratnička utakmica, mislim da je to i dan danas derbi s najviše prekršaja“.

MUSA I JA DANAS SE SMIJEMO ZBOG DUELA, NO TADA JE TO BILA 'BORBA ZA ŽIVOT'

S te utakmice ostao nam je upamćen i 'duel' Lončarića i Igora Muse. U završnoj fazi dvoboja, nakon što je Lončarić uhvatio jednu loptu, Musa mu se unio i lice, a naš sugovornik ga je gurnuo…

„S Musom sam kasnije nekoliko puta pričao o toj situaciji. To nam je danas obojici smiješno, ali u tom je trenutku to bila 'borba za život'. Ne sjećam se što mi je rekao nakon što mi se unio u lice. Ja sam ga gurnuo, a on je pao kao pokošen. Tko zna što bi bilo da je tada bilo VAR-a. Po meni je to bio kontakt bez intenziteta, samo blago odgurivanje. Taj me potez djelomično i obilježio, navijači Dinama su ga dosta cijenili. Pokazao si da ih se ne bojiš, iako si 'klinac'. Lijepo se prisjetiti tog Poljuda“.

U tom trenutku u prostorije NK Trnja uletio je Domagoj Cestarić, mladi vratar seniorske momčadi Trnja.

„Dobar dan, treneru. Vidio sam vas jučer na slikama u Maksimiru. Probajte mi srediti mjesto petog golmana u Dinamu“, kroz šalu govori mladi golman.

„Samo ti radi i treniraj“, odgovora Lončarić, a nama, nakon što je Cestarić izašao, poručuje: „To je jedan od mojih golmana. Perspektivan je“.

Dan ranije, u srijedu 26. travnja, Lončarić je bio pozvan na otvaranje terena broj 4 na Maksimiru koji je dobilo ime po Luki Modriću. Na otvaranju su uz njega bili i njegovi bivši suigrači iz Dinama Vedran Ćorluka, Etto, Tomislav Šokota, Ivan Bošnjak, Hrvoje Čale, Ivica Vrdoljak i drugi, među kojima je bio i Igor Bišćan koji se zadržao kratko budući da se teren otvarao na dan utakmice protiv Varaždina (2:0).

Lončarić i dinamovci na otvaranju terena Luka Modrić

„Inače ne dobivam baš prečesto pozive iz Maksimira, ali drago mi je da su me pozvali na otvorenje terena koji je dobio ime po Luki Modriću. Modrić i Ćorluka su recimo moja generacija, s njima sam prošao omladinske uzraste, zajedno smo ušli u seniore. Cijelo smo si vrijeme međusobno čuvali leđa“, rekao je Lončarić i nastavio:

„Vidio sam se s ljudima koje godinama nisam vidio. Obećali smo si da ćemo se češće čuti, vidjeti, podružiti. Puno tih dečki okreće se trenerskoj karijeri i siguran sam da si tu možemo jako puno pomoći. Ovi hibridni tereni danas izgledaju fenomenalno, puno su bolji od onih na kojima smo mi igrali. Ljeti je to bila prašina, a zimi kaljuža. Pod jugom smo se bacali po crnom lešu. No, i to ima svoje čari. Takvi te uvjeti ipak malo očvrsnu u karijeri…“

POLJUD PRIJE VILLARREALA – LONČARIĆEV 'POČETAK KRAJA'

Prvo otkazivanje ligamenata dogodilo mu se 25. rujna 2007. u Kup utakmici protiv Virovitice u Suhopolju. Uspješno se vratio, da bi mu drugi put isti (desni) ligamenti puknuli protiv Ajaxa u Amsterdamu 2009. Uslijedio je novi mukotrpni povratak i novi povratak među vratnice. A onda se dogodio Poljud 11. rujna 2010., nekoliko dana prije onog kultnog dvoboja s Villarrealom na Maksimiru…

„Krenuli smo jako dobro pod Vahidom Halilhodžićem. Izborili smo Europsku ligu preko Györa, dobro igrali i na Poljudu. Sammir je zabio lijepi gol za 1-0 i kontrolirali smo utakmicu. U 56. minuti dvoboja došlo je do promjena smjena kretanja i noga mi je otišla. Ovaj puta lijevo, suprotno koljeno od prethodna dva puta“.

Lončarić je tu zastao. Osjetilo se da mu je ta ozljeda najteže pala od svih. Dva puta vraćao se na mjesto prvog golmana Dinama. Ponovno mu je krenulo i ponovno je morao sve ispočetka.

„Ja se niti nakon te ozljede nisam predao, ali bilo je to sve jako teško prolaziti. Puno teže nego u prva dva navrata. Kele (Kelava, op.a.) je dobio priliku, odlično je iskoristio i tu je zapravo je to bio početak kraja moje karijere u Dinamu“.

NAKON DINAMA – RUMUNJSKA, BIH, OSIJEK PA NORVEŠKA

Nakon tog Poljuda Lončarić se još jednom vratio među vratnice Dinama. U sezoni 2011./12. bio je rezervni golman Dinama i upisao je tri nastupa. Zanimljivo, u niti jednom nije primio pogodak!

No, nakon tog Derbija i treće ozljede prednjih križnih ligamenata, više to nije bilo 'to'. Na kraju sezone 2011./12. došlo je do rastanka s klubom u kojem je proveo cijeli dotadašnji životni vijek.

Iduća destinacija bio mu je rumunjski Gaz Metan, da bi Lončarić ponovno revitalizirao karijeru u sarajevskom Željezničaru.

„U Rumunjsku sam otišao nekako na brzinu, bila je tada to iznimno jaka liga. No, nisam se dugo zadržao. Otišao sam početkom sezone 2013./14. u Željezničar u kojem mi je bilo predivno! Navijači su bili fenomenalni, svi su me jako dobro prihvatili. Sezonu smo započeli loše, ali smo se na kraju borili za naslov kojeg je osvojio Zrinjski. Koban je bio poraz od Veleža dva kola prije kraja. Taj period mi je jako drag dio karijere, ponovno sam branio i to dobro!“.

Na kraju sezone pojavila se opcija da bi se mogao vratiti u Dinamo, no uslijedio je odlazak u Osijek i novo razočaranje.

„Situacija u Osijeku je tada bila daleko od današnje. Klub je bio u financijskim problemima, nije bila situacija kakvoj sam se nadao. U klubu sam doživio, po meni, i malu nepravdu. Nakon što sam standardno branio nekoliko utakmica, gostovali smo u Maksimiru, da bih na dan utakmice saznao kako neću braniti. To mi je strašno teško palo. Jako sam se veselio toj utakmici, htio sam zaigrati u svojem Maksimiru, pokazati se Dinamovoj publici, da sam još uvijek 'tu'“.

Lončarić u dresu Osijeka

Nakon sezone u Osijeku uslijedila je kratka epizoda u mostarskom Zrinjskom nakon kojeg je Lončarić prešao u svoj posljednji klub u karijeri, klub sa samog sjevera Norveške – Tromso.

„Kada se baviš nogometom, Norveška ti je nekako zadnja zemlja na pameti u kojoj misliš da ćeš zaigrati. Tromso je toliko na sjeveru da 'izlazi' iz zemljopisne karte“, govori nam u šali Lončarić.

Lokacija Tromsa, norveškog grada na samom sjeveru Europe

„Teško mi se bilo naviknuti na tu hladnoću, konstantni mrak i snijeg. No, i to je imalo neke svoje čari. Dečki su me prihvatili kao da sam njihov, upoznao sam dosta ljudi s kojima sam i danas u kontaktu. Liga im je odlično organizirana, sjajno posjećena, profesionalno praćena. Na kraju sam se stvarno dobro osjećao, kao da sam opet igrač“.

NAKON SEDAM GODINA MIRA – NOVE OZLJEDE LIGAMENATA I KRAJ KARIJERE

Lončarić je svoju posljednju sezonu u karijeri branio jako dobro, pojavila se čak priča da bi mogao prijeći u slavni Rosenborg, a onda…

„Na pripremama pred početak nove sezone u La Mangi otišli su mi ligamenti i četvrti put, drugi put u lijevom koljenu. Sve što sam gradio tih sedam godina od zadnje ozljede, mučio se, opet došao na korak do prelaska u veliki klub, probalo je novim propadanjem koljena“.

Lončarić se pokušao vratiti i četvrti put, ali više nije nastupio. Na jednom treningu peti ga je put u karijeri izdalo koljeno. To je bio konačni kraj njegove igračke karijere.

Iz ove današnje perspektive, kako gledaš na svoje brojne ozljede koje su ti zaustavile nekoć iznimno perspektivnu karijeru? Je li sve to moglo proći drukčije?

„Tu je kombinacija svega. Genetika je napravila svoje, moja biomehanika zbog položaja koljena i kukova nije bila idealna. Normalno je da mi u nekim dijelovima života, posebno u ranoj fazi karijere, kada mi se dogodila prva ozljeda, moja nonšalancija prema potpuno sportskom načinu života nije puno pomogla. Vjerovao sam da ću se vratiti bez problema i da sam 'ispucao' svoju kvotu teških ozljeda. I sam nosim svoj dio krivice, priznajem. Kod druge i treće ozljede odradio sam jako dobre rehabilitacije. Nakon tog Poljuda 2010., sedam godina nisam imao većih problema s koljenima, sve do te nesretne Norveške 2017. Uz sve to imao sam i dosta pehova. Sva tri razloga utjecala su, rekao bih, na cijelu tu priču s ozljedama“, tvrdi Lončarić i otvara nam se:

„Da sam imao, recimo, samo dvije takve ozljede, mislim da bi moja karijera bila puno bolja. Nekako u sebi znam da sam mogao imati puno bolju karijeru. Prvi si golman Dinama, mladi si reprezentativac… možda ne bih završio u Barceloni ili Manchester Unitedu, ali u nekom od klubova iz gornjeg doma Liga petice, zašto ne?“

„S druge strane, kada gledam svoju karijeru… bio sam prvi golman Dinama! To je isto veliki uspjeh, koji se ponekad olako shvaća. Svi zagrebački mladi golmani žele stati na vrata Dinama, a malo kome to uspije. Osim mene do Dinamove 'jedinice' od zagrebačkih 'klinaca' dogurali su Kele i Zeleni (Kelava i Oliver Zelenika, op.a.). Svi ostali golmani dovedeni su iz drugih sredina“.

Kelava, Zelenika i Lončarić na treningu Dinama

„Zbog tih silnih ozljeda nisam odigrao previše utakmica u svojoj karijeri, tako da se nisam zasitio nogometa. Zato me ta želja za branjenjem tjerala dalje nakon svake ozljede. No, sve to nije bilo lagano izdržati. Fizički, a još manje psihički“.

„Kada doživiš takve uspone i padove, kada te svaki put, u trenucima kada stvari krenu na bolje, nešto zakuca na dno… na kraju te sve to dosta učvrsti. Mnogi ljudi bi odustali nakon druge, treće ozljede. Ja nisam. Čak sam se i nakon četvrte pokušao vratiti, ali su me koljena izdala i peti put. Sada to svoje iskustvo s ozljedama maksimalno želim prenijeti klincima, kako bi se njima što manje takvih nesretnih stvari događalo“.

PRATIO ME GLAS DA NISAM DAVAO SVE OD SEBE – TO JE ČISTA GLUPOST!

Kada smo već kod klinaca s kojima radiš u Trnju i u svojoj akademiji, koja bi im tri najbitnija savjeta dao u ranoj fazi karijere?

„Za mlade golmane je najbitnije da vjeruju u sebe. To je ključ. Drugi savjet je da slušaju trenere. Svaki trener ima dobre i loše strane, ali od svakoga možeš nešto naučiti. Ja sam trenutno mladi trener, imam i sam puno toga za naučiti. Treće, trebaju na treninzima davati maksimum. Meni su često neki spočitavati da nisam davao sve od sebe jer sam imao takav 'nonšalantni' govor tijela, ali mogu reći da je to čista glupost, kao i za brojne druge stvari koje su me kroz karijeru pratile. Je, imao sam mladenačkih mušica, to nikada nisam skrivao. Znao sam zakasniti na trening, i to je bila moja krivica. Ali sam na svakom treningu letio! Na svakom treningu davao sam maksimum!“

Kakva je situacija s golmanima u tvojem Trnju?

„U prvoj momčadi imamo tri mlada golmana, što je za mene dosta teška situacija jer su sva trojica perspektivni, vjeruju u sebe i misle da moraju braniti. Doduše, sva trojica su i dobili priliku i mogu reći da su je svi iskoristili. No svi golmani imaju isti problem – na terenu ih može biti samo jedan. Njih trojica uz igranje za klub studiraju i školuju se. Srećom, jako su dobri studenti, a to nam je jako bitno. Da ih izgradimo kao osobe, jer više od 99 posto nogometaša na kraju ionako ne živi od nogometa. Za mlade igrače je jako bitno da razmišljaju o svojoj budućnosti“.

DINAMO SE NE TREBA BRINUTI ZA GOLMANE, ALI ODLAZAK LIVAKOVIĆA NE MOŽE SE SAMO TAKO NADOMJESTITI

Okrenuli smo se trenutnoj hrvatskoj vratarskoj sceni.

 „Livaković je, bespredmetno, najbolji hrvatski golman. Ne samo zbog svoje kvalitete, već i iskustva i samopouzdanja kojeg ima. Baš zbog svih tih vrlina, njegov bi odlazak bio veliki udarac za klub. No, Dinamo je, izuzev par godina lutanja, uvijek imao dobre golmane u koje si se mogao pouzdati. Bitno je da struka stane iza golmana, za koga god da se odluči i omogući mu priliku u kontinuitetu. Dinamo se ne treba brinuti za golmane, no odlazak reprezentativne jedinice, čovjeka koji je toliko puno toga dao klubu i prošao s njim, ne može se samo tako nadomjestiti“.

Što ti misliš da je najbolje za Livakovića, ostanak u Dinamu ili odlazak u inozemstvo?

„Koji su njegovi ciljevi i želje to znaju samo on i ljudi oko njega. Prvi san svakog hrvatskog igrača jest zaigrati za Dinamo ili Hajduk, ovisno o tome gdje si rođen, odnosno kakve su ti navijačke preferencije. Ali, kada taj cilj ostvariš, onda je nekako logično da želiš napraviti dodatni iskorak i okušati se u nekoj od najjačih liga svijeta. Meni bi, kao navijaču Dinama, bilo iznimno žao kada bi Livi otišao iz kluba, no isto tako bi mi bilo drago kada bi potpisao za neki od najjačih klubova Europe. Klubovi iz gornjeg doma Primere bi po meni, recimo, bili idealni za njega. No, nikad ne znaš“.

BIŠĆAN JE SMIRIO SITUACIJU U KLUBU, SVOJOM MIRNOĆOM VRATIO JE IGRAČIMA SAMOPOUZDANJE

Manje je poznato da je Lončarić česti gost Dinamovih pub kvizova koji se održavaju jednom kvartalno. Član je jedne od najtrofejnijih ekipa „Mlinke za Cicu“ i možemo posvjedočiti kako jako dobro poznaje Dinamovu povijest…

„Ma ja za sebe ne mogu reći da sam vrhunski poznavatelj klupske povijesti, ali trudim se svakim danom sve više naučiti. Znam dosta o svojim godinama u klubu, igračima s kojima sam igrao. Imam dobru ekipu i nadam se pobjedi već na idućem kvizu u Španskom, 11. svibnja. Moram reći kako prije nisam baš volio te Pub kvizove, ali su mi postali otkriće. Naučiš puno, na Dinamovim kvizovima konkretno o klupskoj povijesti, prisjetiš se nekih zaboravljenih utakmica, upoznaš se s ljudima koji vole klub…“

Kada smo već kod Dinamove povijesti, koja je tebi utakmica u Dinamovom dresu ostala najviše u pamćenju, izuzev, dakako, dva ranije spomenuta Poljuda? Recimo, mnogi navijači pamte tvoju sjajnu predstavu u Temišvaru. Dinamo je slavio s 3-0, no pitanje je kako bi ta utakmica završila da nije bilo tvojih bravura u trenucima kad se utakmica lomila…

 „Da, ta utakmica u Temišvaru mi je svakako jedna od najdražih u Dinamovom dresu. Stvar je u tome što sam zbog svih tih silnih ozljeda za Dinamo branio u tek 50-ak utakmica. Ali kad me već pitate, sjećam se domaće utakmice protiv Varaždina koju smo pobijedili 3-1 ili utakmice protiv Zagreba kada sam Mandžukiću obranio dva zicera. Sjećam se da sam jednom podcjenjivački dočekan u Gradskom vrtu od starijeg kolege. To me jako motiviralo. Slavili smo 4-0, a ja sam imao nekoliko odličnih obrana“.

Za kraj ovog podužeg razgovora vratili smo se na Poljud, ali ne na jedan od 'njegovih' već nedjeljni u kojem Dinamo može osvojiti titulu prvaka…

„Najljepše bi bilo osvojiti naslov na Poljudu, ali čak i da se to ne dogodi, pitanje je kola kada će Dinamo osvojiti naslov. Bišćan je smirio situaciju u klubu i među igračima nakon nekoliko loših rezultata. Svojom mirnoćom podignuo im je samopouzdanje i sigurno je pridonio rastu forme u posljednjih nekoliko kola. Puno se toga može postići drugačijim razgovorom i pristupom“, rekao nam je za kraj Lončarić i zaputio se na treninge mlađih dobnih kategorija mladih Trnjana….