INTERVJU - Andrej Prskalo: "Da nisam više dio Rijeke saznao sam slučajno na svadbi od Pavičića"

Bio je vojnik Rijeke 14 godina. Uz povremene posudbe. Andrej Prskalo kroz cijelu se karijeru borio sa sumnjama. Ipak, vjerovao je u sebe. Išao je glavom tamo gdje mnogi ne bi nogom. Gledao je Prskalo kako drugi ostvaruju transfere, podmetao leđa i gurao suigrače da budu bolji. Bez trunke ljubomore jer njegov je moto bio: “Svi prolaze, Rijeka ostaje”.

U međuvremenu je Prskalo postao najtrofejniji igrač u povijesti kluba s Rujevice. Od tih 11 trofeja Rijeke, on je ugradio dio sebe u njih sedam. Posebno je dojmljiva bila sezona u kojoj je Rijeka uzela dvostruku krunu, a Prskalo je branio sve utakmice u prvenstvu. U nekoj normalnoj sredini, zbog svega navedenog zaslužio bi mitski status u klubu. Ako je i stiglo vrijeme za oproštaj, mogla se organizirati oproštajna utakmica. Recimo, pod stijenama Kantride… Ili da mu je barem netko došao, stisnuo ruku i zahvalio se na svemu. No, malo što je normalno u HNL-u… Jer, najtrofejniji igrač u povijesti Rijeke saznao je kako nije više dio te iste Rijeke na vjenčanju od suigrača u Zagrebu.

“Bili smo na svadbi kod Domagoja Pavičića kada mi je team manager rekao da nisam na popisu igrača koji idu na pripreme”, otkrio nam je Prskalo.

“Čekajte, nitko vas nije nazvao? Mišković, Palikuča ili netko treći? Pa ipak niste vi bilo tko u tom klubu”, bili smo pomalo u nevjerici.

“Ma nitko. Tamo sam saznao da je moja priča na Rujevici završila. Vidi, slutio sam ja da bi se tako nešto moglo dogoditi. Pričali smo, ali nismo ništa zaključili. I zato se nisam previše iznenadio. Više mi se supruga uzrujala nego ja, ali to je profesionalizam. Mene nešto drugo muči. Pa zar ne bi bilo ljudski da je netko uzeo telefon, okrenuo moj broj i rekao: 'Prki, odlučili smo tako i tako. Hvala ti na svemu, ali odluka je da se ide u novu sezonu s drugim vratarima'. Eto, to sam očekivao barem u ime tih 17 godina koje sam proveo noseći grb Rijeke na prsima. S ponosom u svakoj utakmici. Barem tu neku ljudsku gestu, malo poštovanja i razgovor. Nisam ga dobio. I onda saznam na svadbi od Pavičića. Tužno. U najmanju ruku tužno i razočaravajuće”, priča nam Prskalo.

Iako je prošlo već neko vrijeme, gorčina je i dalje prisutna. Pokušavamo ga raspoložiti da barem djeca uživaju. Smije se…

“Svako zlo za neko dobro. Je l' tako kažu?”, nasmijao se Prskalo pa nastavio:

Vojničina s najviše ordena u povijesti Rijeke napustila klub, zahvala navijača ostat će vječna, a trag neizbrisiv

“Idu klinci u vrtić, ali sada je tata doma pa ne žele. I njima je nekako čudno da sam doma, da nema odlazaka i putovanja. Ma barem nešto. Obitelj je moja najveća životna vrijednost, najveća utjeha i sreća. I sve što činim je zbog njih”.

Iako mu je ovo prvo slobodno ljeto nakon 17 godina, Prskalo se nije posvetio nogometnoj mirovini…

“Kakva penzija. Odradim dva treninga dnevno. To mi je nekakva rutina. Malo nedostaje ono zezanje u momčadi, ali takva je situacija. Ujutro odem s djecom, odradim trening snage. Onda na ručak, malo na kupanje i tako. Poslijepodne odradim drugi trening i držim formu jer nisam rekao zbogom nogometu. Tražim nešto da nastavim”.

Otac se ostavio rukavica u 48. godini…

“Nisam siguran da ću baš s 48 godina da se bacam po travi, ali dok sam fizički dobar i dok je u meni volja, neću se dati otjerati u mirovinu”.

Zainteresiranih za usluge vratara iz šampionske sezone Rijeke svakako ima.

“Javili su mi se neki klubovi, pokazali su zanimanje. I meni su neke opcije interesantne, ali dok nije nešto na papiru, ne vjerujem nikome. Puno puta sam se opekao da bih vjerovao riječima. Kada bude na papiru, onda ćemo slaviti”.

A jel’ se javio Damir Mišković?, pitamo Prskala.

“Nije. Već neko vrijeme se ne javlja. Prije je znao okrenuti moj broj, pustiti poruku. ali toga je bilo sve manje. Iskreno, nisam niti očekivao njegov poziv”.

Finale Hrvatskog kupa u Varaždinu, Rijeka-Dinamo 3:1. Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Činjenica da se na pomalo ružan način rastao s Rijekom ne umanjuje osjećaje koje nosi prema klubu.

“Niti pod razno. Rijeka je ljubav i jedna velika emocija. Kako god se rastali, klub mora biti iznad svega. Iznad Prskala, Miškovića, ovih ili onih. Svi smo mi prolazni, Rijeka ostaje”.

Potom smo malo evocirali uspomene kojih je jako puno. Od sedam trofeja koje je osvojio, dva su posebno draga.

“A dupla kruna. Nećemo si lagati, to je bila moja najbolja sezona. Puno sam branio, Kek mi je dao povjerenje i tih ću se dana sjećati cijeli život”.

Među vratnice je stao nakon što se Vargić prodao u Lazio.

“Bila je to čudan početak. Praktički je Kek slagao momčad od otpisanih igrača. Od mene, Franka, Bradarića… Nitko nije vjerovao u nas, pa i mi sami smo imali veliku dozu sumnje. I onda je krenulo. Napravili smo taj kolektiv u svlačionici. Bili smo klapa na terenu, ali i izvan njega. Sve je prštalo od pozitivne energije, a na klupi si imao Keka koji je sve to držao pod kontrolom na svoj način. Držao je sve po špagi, održavao napetost do samog kraja”.

U toj sezoni bilo je puno velikih utakmica i pobjeda. Međutim, Prskalo će izdvojiti jednu.

“Meni ti je osobno najdraža bila ona protiv Cibalije kada smo dobili 4:0 jer smo tu shvatili da smo prvaci. Kakva je tada bila provala emocija. To se ne može riječima opisati”.

Slavlje osvajanja naslova prvaka nakon pobjede na Cibalijom 4:0. Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Uz taj dvoboj, kao i onaj u finalu Kupa u Varaždinu, Prskalo će izdvojiti još jednu utakmicu.

“Moj jedini nastup za reprezentaciju. Bila je turneja po Kini, izbornik je bio Ante Čačić. Pitali su me jel’ mogao biti koji nastup više, ali ne zamaram se time. Valjda je tako moralo biti. Ja sam svoj nastup za Hrvatsku upisao, znam mnoge koji su to zaslužili pa nisu. Zato se nećemo žaliti”, razumno će Andrej Prskalo koji je u svojoj karijeri igrao s puno velikih igrača. Pitali smo ga da nam izdvoji jedno ime, nije mogao…

“A kako da ja sada kažem Kramarić, kada mi isti tren na pamet padne i Franko, Močinić, Mitrović, Mišić, Bradarić… I ako krenem nabrajati, mogao bi do sutra. Bilo je tu velikih klasa”.

U Rijeci je stvorio prijateljstva koja će trajati cijeli život.

“Sjajan sam s Matom Malešom, to je duša od čovjeka. Potom Luka Marić, Sluga, Močinić. Kada s nekim jedeš iz iste zdjele onda u tim osobama dobiješ prijateljstva koja su neraskidiva”.

Zanimljivo, Prskalo je unatoč svojoj kvaliteti i odanosti, stalno bio negdje između. Malo je bio prvi vratar pa je trebalo prodati Slugu. Potom se vratio, pa je trebalo gurati Pandura, pa Nevistića… Svi su odlazili iz Rijeke, samo je on bio konstanta. Vojnik kluba u punom smislu značenja te riječi.

“Bogu hvala da su se dečki prodali jer su to zaslužili svojim talentom i radom. Bili su u pravom trenutku na pravom mjestu i u meni su imali najboljeg suigrača. Možda me nekad smetao odnos, taj maćehinski stav kluba i nisam to uvijek lako primao srcu, ali na terenu sam uvijek davao sve za suigrače i moju Rijeku. A znate što kažu; ljubav boli. Valjda mi je to bila sudbina”.

I sam priznaje da nije od nogometa osigurao egzistenciju, ali svoju karijeru ne bi mijenjao za ništa na svijetu.

“Nogomet mi je olakšao neke stvari. Pazite, mene je netko plaćao da radim ono što volim. To je najbolja definicija toga. Uživao sam u svakom treningu, svakoj utakmici, svakom putovanju…”.

Miškoviću prekipjelo čekati Palikuču pa sam odlučio postaviti trenera/e

Rijeka počela pripreme, prvi trening vodili Tadić i Budicin, Palikuča poručio: „Bit će puno novih lica“

Ipak, jedne utakmice na kojoj ga nije bilo mu je posebno žao.

“Čitav život navijam za Milan. I onda se ozlijedim dan prije utakmice na San Siru. Gledam se u ogledalo i mislim si, pa jel’ moguće da mi se ovo događa. No, hajde, branit ću u uzvratu. I onda sam imao neki kiks protiv Hajduka i Kek me maknuo s gola. I tako sam ja svoj Milan protiv svoje Rijeke gledao s klupe. Baš sam pehist”, šali se Prskalo koji kroz karijeru nije skupljao dresove. Zapravo, sve koje je dobio je podijelio prijateljima. Ipak, s te utakmice je uhvatio poseban suvenir.

“Dres od Donnarumme sam uzeo. I taj će ostati kod mene. Ne dam ga za ništa”.

Uz nogomet koji je njegov život, Prki ima i jedan hobi koji je zapravo obiteljsko nasljeđe a koji bi u budućnosti mogao prerasti u ozbiljan posao.

“Moj pradjed je imao vinograde u Malim Goljima. To vam je općina Sveta Nedjelja, nekih sedam kilometara od Labina. Uvijek me vinarstvo zanimalo, a ozbiljnije sam krenuo prije dvije godine. Šogor Luka Koščak je enolog i on vodi stručni dio posla. Dobili smo srebrnu medalju za malvaziju, sada smo na 4500 litara proizvodnje, počeli smo buteljirati. Zadovoljan sam kako se priča razvija. Daleko je to od ozbiljnog biznisa, pogotovo u Istri koja je puna kvalitetnih vinara, ali bitno je da ima ljubavi i volje. Onda je sve moguće”, završio je Andrej Prskalo, junak Rijeke koji definitivno nije zaslužio ovakav oproštaj od svog kluba...