INTERVJU: Adriano Jagušić “Mundijal mi je san i zato je najbolje da do ljeta ostanem u Slavenu”

Na ulazu u mjesto, kraj DVD-a i škole iza koje se skriva igralište, stoji mještanin. 

“Kuća od Jagušića, jel blizu?”, pitamo ga.

 “Oho, i Dinamo je došao po Adriana”, nasmije se i baci pogled na plavu zastavicu koja se ljulja s retrovizora.

“Dobar je dečko. Fin, pristojan. Zaslužio je sve što mu se događa. Tu vam je on počeo”, pokaže prema školskom igralištu, pa doda:

“Samo ravno cestom, skoro do kraja. Ne možete fulati. Vidjet ćete igralište u dvorištu i koš.” I stvarno, nekoliko zavoja kasnije – mali, privatni stadiončić u dvorištu.

Malo kasnimo, ali u obiteljskom domu Jagušić nitko ne broji minute. Otac Tihomir natočio je aperitiv, majka Dubravka i djevojka Sara, studentica na Sveučilištu Sjever, upravo sjedaju za stol. Na stolu je prvoklasni gulaš, a za stolom atmosfera koja miriši na nedjelju.

Majka Dubravka, Adriano i otac Tihomir Jagušić

“Znaš, rekao sam u klubu da mi je svega malo previše, da želim mir i da se posvetim nogometu. Zato sam odbio sve razgovore, ali mi smo se ranije dogovorili, pa eto…”, iskreno će Adriano Jagušić, jedan od najboljih igrača jesenskog dijela HNL-a.

“Tu ti je zapravo sve počelo. Nabijao sam loptu po cijele dane dok tata nije maknuo kuruzu, zabio dva kolca i pustio me da divljam”, pokazuje prema improviziranom igralištu u dvorištu. “Često sam ovdje. Ne toliko zbog mamine kuhinje koliko zbog mira. Nema stresa, nema pritiska, nitko me ništa ne pita. Potpuni zen.”

Kloštar Vojakovački izgleda kao razglednica. Do Koprivnice pola sata, do Zagreba sat, ali po atmosferi – drugi svijet.

“Imao je devet kad je otišao u Dinamo. Svaki dan sam ga vozila, na kraju sam dala otkaz i posvetila se njemu”, priča majka Dubravka.

“Susreo sam se s pitanjima zašto mali ide u Zagreb, ali gdje će ako je tamo najbolja škola i žele ga? Poslije su me pitali zašto se vraća u Belupo. Očito nismo pogriješili”, nadovezuje se otac, inače bivši vratar koji ga je nekoć gurao među vratnice.

“Bila je jedna utakmica, stao je na gol. A nedaleko od igrališta – cirkus. Krene akcija prema našim vratima, a malog nema. On se okrenuo prema tom blještavilu i napustio gol. Tu sam znao da od njega golmana neće biti”, smije se Tihomir. Kuća je puna anegdota, smijeha i one tihe nevjerice jedne sasvim obične, vesele i skromne obitelji kojoj se život u zadnjih godinu dana poprilično ispunuio. Često su na gostovanju. Propustili su tek Osijek i Istru u ovoj sezoni…

“Iskreno, meni je najvažnije da je on sretan. Čime god se bavio, bitno je da bude zadovoljan”, kaže Dubravka.

Adriano Jagušić s djevojkom Sarom

“A meni je i dalje malo nevjerojatno sve ovo. Prije nešto više od godinu dana išao sam igrati za juniore Slaven Belupa, a danas se priča o klubovima od Dinama do Barcelone. Lijepo je sve to pročitati, ali znam jako dobro da je travnjak jedino mjerilo”, kaže Adriano.

“Ako staneš, sve to nestane u sekundi. Imam ciljeve koje sam stavio pred sebe, podršku obitelji, djevojke, ljudi koji su uključeni u cijeli proces i Slaven Belupa. Znam gdje sam i znam gdje želim biti. I sve sam podredio tome”.

Rečenice su mu ozbiljne, gotovo staromodne za mladića koji je u rujnu napunio dvadeset. I ona ljetna odluka da u jednom trenutku izabere razvoj umjesto brzog povratka u Maksimir govori da je Adriano iz neke druge priče, one u kojoj je važniji nogomet od sjaja reflektora. Kad spomenemo odbijenicu Dinamu kao “korak nazad”, samo odmahne glavom.

“Korak nazad? Ma meni je to bio korak naprijed. Ove jeseni dobio sam baš ono što sam tražio – priliku da napredujem. Pitanje je bih li u Dinamu imao minutažu koju imam u Slavenu, pogotovo kad dovedeš toliko igrača. U Koprivnici sam osjetio povjerenje i znao da će me i čekati ako treba”, objašnjava, svjestan da ga mnogi već sele u Maksimir čim se otvori prijelazni rok.

 Za ovu zimu, ipak, drugačiji scenarij. Gregurina nam je to već bio natuknuo, Jagušić potvrđuje.

“Idem na pripreme sa Slavenom – i to je jedino što znam! Svašta se piše, svatko ima svoje informacije i svi, naravno, znaju bolje od mene. Ma gledajte, uopće se ne opterećujem time. Moj agent Matej Škegro brine o karijeri i siguran sam da ćemo, kad dođe vrijeme, izabrati pravi klub – onaj u kojem ću najviše napredovati. Do sada smo sve odluke donosili zajedno i tako će biti i dalje.”

Na pitanje tko je prvi u redu, samo slegne ramenima.

“Hoće li to biti Dinamo, neki drugi HNL klub ili nešto preko granice – vidjet ćemo. Ne odlučujem samo ja u ovoj priči. Iskreno, mislim da je sada za mene najbolje ostati u Koprivnici, nastaviti putem kojim smo krenuli ove sezone i pokušati se nametnuti izborniku. Mundijal je moj san – sve ću mu podrediti, pa i odgoditi odlazak iz Belupa ako treba.”

Obiteljski dom pun je Adrianovih trofeja

“A onda Barcelona?”, bocnemo ga, više kroz šalu nego ozbiljno pitanje.

“A gledaj, bili su ovdje. Slali su poruke prije i poslije utakmice”, prizna s onim dječačkim osmijehom koji ne zna sakriti zadovoljstvo.

“Naravno da mi je drago kada te se veže uz takav klub, ali kad utakmica krene, ja ne razmišljam tko je na tribini. Radim ono što uvijek radim. Jer, drugačije ne znam.”

Pitamo ga gdje se vidi za godinu dana.

“Iskreno, za istim ovim stolom za kojim pričamo i u istom društvu najdražih. To me ispunjava, tu se najbolje punim energijom. Ma samo da je zdravlja i sve će doći na svoje”, zaključio je Adriano Jagušić.