Šest dugih godina: Sjećate li se Intera koji je zadnji put igrao u Ligi prvaka?

Milanski Inter konačno je dočeako povratak u najelitnije europsko nogometno natjecanje. Nakon dugih šest godina Nerazzurri se vraćaju među najbolje što Europa ima, a na prvom ispitu danas u 19 sati očekuje ih moćni Tottenham. 

Samo za tu prigodu Germania Sport kladionica izbacila je specijaliziranu ponudu za taj susret.

Inter iz Milana jedan je od najvećih svjetskih klubova, ne samo po broju osvojenih trofeja, već i zbog svoje tradicije koja je krenula još tamo davno, početkom 20. stoljeća. Inter je s tri Lige prvaka, tri Kupa Uefa i tri svjetska klupska prvenstva drugi najtrofejniji talijanski klub u međunarodnim natjecanjima, a s gradskim rivalom Milanom drži drugo mjesto po broju domaćih trofeja – 30, od čega oba kluba imaju po 18 naslova prvaka Italije.

No, Nerazzurri su nekako uvijek bili u sjeni Juventusa, koji je dominirao Italijom, i gradskog rivala Milana koji je osvojio sedam kontinentalnih naslova. Iako je derbi Juventus – Inter možda i najjači u Italiji, Inter je povijesno nekako uvijek bio treći talijanski klub.

Nakon što je Inter 2010. pod Joseom Mourinhom dohvatio krov svijeta, i ostvario najveći uspjeh u klupskoj povijesti (veći i od zlatnog doba Helenia Herrere 60-tih), situacija u crno-plavom dijelu Milana posljednjih godina bila je sve samo ne u skladu s renomeom trofejnog kluba.

Zlatna era Nerazzurra započela je aferom Calciopoli, koja mu je prvo, nakon 17 godina čekanja, dodijelila (ne)zasluženi naslov budući da je Inter sezonu 2005./06. završio na trećem mjestu, ali je nogometni savez zbog skandala oko namještanja utakmica Juventusu i Milanu oduzeo bodove i na tron je zasjeo Inter.

Sljedeće sezone Inter je, bez Juventusa u ligi, s osakaćenim Milanom i još dodatno pojačan Juventusovim “kapitalcima” Zlatanom Ibrahimovićem i Patrickom Vieirom, premoćno osvojio prvenstvo s 22 boda prednosti ispred Rome.

Ibrina era završila je sezonom 2008./09. i četvrtim uzastopnim naslovom prvaka Italije, trećim izborenim na zelenom terenu. Zlatan se potom poželio okušati u novoj sredini, a u suprotnom smjeru iz Barcelone stigao je Samuel Eto’o. Te sezone Inter je pod vodstvom Mourinha osvojio sve. Uz dvostruku krunu u Italiji, u Ligi prvaka izbacio je prvaka Engleske, Rusije i Španjolske, a u finalu je Diego Milito s dva pogotka srušio Olićev Bayern i donio Interu treći naslov prvaka Europe u povijesti.

Vrhunac Interove sezone značio je ujedno i početak strelovitog pada. Mourinho je prešao u Real, a na klupu je sjeo Rafael Benitez. Inter se još nekako “držao” jednu sezonu iako je Mourinhova čarolija izblijedila, a Benitez je trajao do siječnja, kada ga je na klupi zamijenio Leonardo.

U Italiju se vratio Ibra, ali u redove gradskog rivala. Skinuo je Inter s trona nakon pet godina, a Nerazzurri su osvojili talijanski kup i svjetsko klupsko prvenstvo, dok su u prvenstvu ostali drugi sa šest bodova manje od Milana. I to je bio posljednji put kada je Inter izborio Ligu prvaka.

Uslijedile su sezone agonije. U prvenstvu je Inter osvajao redom šesto, deveto, peto, osmo i četvrto mjesto, kada su samo tri talijanske momčadi išle u Ligu prvaka. Sezonu kasnije Inter je sedmi, a u prošloj sezoni, na krilima nevjerojatne završnice u Rimu protiv izravnog konkurenta za četvrto mjesto Lazija i Interove pobjede od 3:2, Crno-plavi ponovno, nakon šest sezona pauze, ulaze u elitu.

Današnji dvoboj protiv Tottenhama bit će prvi Interov u elitnom natjecanju nakon te sezone 2011./12., odnosno šest godina i utakmice osmine finala protiv Marseillea. Inter je te sezone dobio prilično laganu grupu, s CSKA Moskvom, Trabzonsporom i Lilleom.

Nerazzurri su natjecanje otvorili neočekivanim domaćim porazom od Trabzona (0:1), da bi u Moskvi svladali CSKA s 3:2, iako su domaćini u 77. nadoknadili zaostatak od 0:2. Važnu gostujuću pobjedu Interu je donio Mauro Zarate minutu kasnije, dok je za tri tjedna Giampaolo Pazzini pogotkom u Lilleu Interu donio nova tri boda, a Nerazzurri su istog protivnika na domaćem terenu svladali 2:1.  Prvo mjesto Inter je izborio kolo prije kraja remijem u Turskoj (1:1), a ostali su vodeći i nakon poraza u posljednjem kolu na domaćem terenu od CSKA (1:2).

U osmini finala Inter je bio favorit protiv francuskog Marseillea, ali su Francuzi u obje utakmice zabili pogotke u sudačkoj nadoknadi i zbog gola u gostima s ukupnih 2:2 prošli u četvrtfinale u kojem su izgubili od Bayerna.

U Interu je te sezone igrala više manje ista postava kao i dvije sezone ranije kada je osvojena “tripleta”. Nije više bilo Samuela Eto’oa koji je prepao u Anži, ali je umjesto njega u prvih 11 igrao Diego Forlan. Umjesto Thiaga Motte u vezi je stajao Andrea Poli, a lijevog beka Christiana Chivua zamijenio je Japanac Yuto Nagatomo.

Dok će zagrebački Dinamo Marseille pamtiti kao posljednji klub protiv kojega je izborio proljeće u Europi, sada već daleke 1969., Interu je Marseille posljednji klub protiv kojega je igrao u Ligi prvaka, već isto relativno daleke 2012. godine.

Danas Inter, nakon dugih šest i pol godina čekanja, ponovno igra Ligu prvaka. Ovo je dakako potpuno novi Inter koji je u novu sezonu, na krilima tri srebrna hrvatska reprezentativca, ušao s puno očekivanja, ali u prvenstvu imaju svega četiri osvojena boda nakon četiri kola.

> Odigraj Inter - Tottenham

Piše: Niko Rukavina

(Foto: Reuters)