Hrvati u Dohi: "Drugačije nas gledaju nakon ovog uspjeha Vatrenih"

U Kataru postoji mala kolonija Hrvata. Prije epidemije korone bilo ih je oko 600, sada se dijaspora spustila na polovicu te brojke. Jedan od onih koji je čini jest Tomislav Nežić, nogometni trener iz Zagreba.

“Već sam šestu godinu ovdje. Došao sam raditi u jednu privatnu indijsku akademiju. Međutim, kako je Cico Kranjčar stigao ovdje za trenera, često sam posjećivao treninge i tu su me primijetili domaćini, ponudili posao i prešao sam raditi u Al Ahli gdje sam već nekoliko godina i zaista se odlično osjećam”.

Juranović: "Možda nisam igrač za 20 ili 30 milijuna eura, ali ovo morate znati..."

Gvardiol propustio trening, Brozović na poštedi, a iz Argentine stiže 40 tisuća navijača

Bora Milutinović: "Modrić je bio izvanredan protiv Brazila, šteta da nema više takvih igrača"

Dobra vijest: sudi nam Europljanin, loša: VAR sudac iz 2018.

Nežić je bivši igrač, igrao je u 2. HNL u Sesvetama. Na vrijeme je shvatio da igračka karijera ne ide u smjeru kojem se nadao pa je sve više gledao da je zamjeni onom akademskom. Njegov talent primijetio je Boris Kubla te mu rekao da se primi knjige i krene za trenera.

“I tako je krenula moja trenerska karijera. Nekako sam se našao u tome. Radio sam u Sesvetama, Trnju, HAŠK-u i bio sam šef škole u Maksimiru. S nepunih 30 godina bio sam najmlađi ili jedan od najmlađih u Hrvatskoj”, priča nam Nežić koji je nažalost imao feler da radi u okruženju u kojem je sport bitan samo kada se slavi. Nailazio je na dosta prepreka koje su kočile njegov silan potencijal i talent. Neko vrijeme se nosio s time, bio pun entuzijazma, ali kada je egzistencija obitelji postala ugrožena, morao je pronaći izlaz. Našao ga je na Arapskom poluotoku.

“Prijateljskim relacijama sam stigao do Dohe i krenuo od nule. Nisam se bojao rada, vjerovao sam u sebe i svoje znanje. Na svu sreću, ovdje je to vrlo brzo prepoznato te sam ostao već šest godinu”.

U kontekstu ovog svijeta to je impresivna brojka. Svi znamo kako su Arapi laki na obaraču i kolike su česte smjene. Tih šest Nežićevih godina su zaista velika stvar.

“Ne razmišljam uopće tako. Znate kakav je život trenera. Radim kao da ću ovdje biti cijelu karijeru, svjestan da sutra mogu promijeniti sredinu”.

Nežić je uživo svjedočio katarskoj ekspanziji u nogometnom smislu, kao i svakom drugom. Priča nam kako se Doha strašno promijenila u vizualnom smislu posljednjih šest godina otkako je ovdje i kako se približavao Mundijal.

“Velika je ekspanzija. Htjeli su se reklamirati, pokazati svijetu i napravili su fenomenalne stvari. Velika većina ovdašnjih klubova ima uvjete kakvi se samo poželjeti mogu. Pa ovdje svi rade na pravim terenima koji dva puta godišnje mijenjaju kompletan travnati pokrov. Ne štedi se niti malo jer su shvatili kako se preko nogometa mogu približiti svijetu, otvoriti se”.

Nogometno stasanje je proces koji traje. Svjesni kako ništa ne dolazi preko noći, u Katru su prvo napravili infrastrukturu, potom doveli stručni kadar i sada odgajaju nove generacije. Nežić je u Al Ahliju zadužen za U-15 selekciju. Kaže da ima potencijala, ali da je dug put do gotovog proizvoda.

“S djecom moraš prije svega biti pedagog. Stvoriti im idealne okvire u kojima će se osjećati ugodno prije svega. To je preduvjet za sve ono što dolazi kasnije. Moj preduvjet je napraviti prijateljsku atmosferu u kojoj će mi djeca jedva čekati da dođu na trening i to sam postigao. Tek onda dolaze druge stvari poput taktičke obuke, kondicijske spreme, uvježbavanja… Jednostavno, to je jedan proces u kojem nemaš pravo na krivi korak. Nema zaobilaženja, preskakanja stepenica. Sve mora biti u okvirima”.

Nežić najčešće ima treninge u poslijepodnevnim terminima, kada djeca završe sa školskim obavezama. Do tada je okupiran analizama, pripremama treninga. Na razgovor je stigao naoružan svim mogućim podacima s testiranja. Uspoređuje ih, analizira s prijašnjim generacijama. Traži prostor za napredak. Dosta studiozno se priprema…

“To je jedini način. Ne postoji drugi. Momčad je ogledalo rada trenera i želim da u svakom trenutku daju najbolje od sebe. Možda se to neće valorizirati kroz rezultat, ali ako daju sve od sebe, za mene su pobjednici”, zaneseno će naš sugovornik koji ima igrače sa svih strana svijeta. Pravilo je da mogu igrati oni kojima su roditelji ovdje barem dva desetljeća, koji su rođeni u Katru ili imaju pet godina boravka. Vratar je iz Španjolske, recimo…

“Španjolci su ovdje jaki. Dolazak Xavija je otvorio mnoga vrata i oni zapravo kreiraju nogometnu politiku u Katru. Žao mi je što Mandžukić nije bio duže vremena u Al-Duhailu jer je bilo potencijala da se time i Hrvatima da prilika i status. No, nekako smo se snašli i bez toga”.

U nogometnom smislu, Katarci su daleko od Hrvata. Po talentu udaljeni svjetlosnim godinama ali u svemu drugome se približavaju.

“Nažalost, nismo iskoristili tu Rusiju na adekvatan način. Trebalo se strateški raditi i trebali su naši trenerski kadrovi preplaviti ova područja nakon finala s Francuskom. Sve je to OK. I dresovi, kockice, Luka Modrić na neboderu ali kada završi turnir onda moramo biti mudriji. Recimo, Španjolci i Portugalci su tu puno konkretniji. Svi padaju na njihove putovnice. Baš razmišljam, Dinamo sa svojom reputacijom, odnosno školom koja je izbacila većinu reprezentativaca bi ovdje bio na posebnoj cijeni. Međutim, očito to nikoga ne zanima u Hrvatskoj da uzimaju benefite od svog rada”, slegnuo je ramenima Nežić koji nam otkriva kako je novi boom Vatrenih već sada ostavlja drugačiji efekt na Hrvate.

"Pobjeda nad Brazilom je baš odjeknula. Gdje god sam se ovih dana pojavio u Dohi, svi tapšaju po ramenima, iskreno čestitaju i vesele se. Mala su zemlja i zato su solidarizirani s nama. Vjerujem da će ovaj uspjeh još više otvoriti neka vrata za sve nas".

Vratili smo se malo na njegove početke u Dohi. Priznaje da mu je malo teže bilo shvatiti da je ovdje sve lagano. Da imaju svoj ritam i životni tempo kojem se stranac mora prilagoditi. Katarci su kulturološki odgajani da će već nekako biti.

“Napraviš europsku shemu, ali vidiš da se muče. Moraš smanjiti kriterije, jako dobro balansirati i znati “prevariti” ih da ih motiviraš. Imaju nekada problem s motivacijom”.

Ono što će Nežić naglasiti jest kako Katarci imaju veliki respekt prema autoritetu znanja. Priznaje da ne bi dugo opstao ovdje da to Arapi nisu prepoznali.

“Netko gradi autoritet galamom a većina njih iza tog tona glasa zapravo skriva svoje neznanje. Naravno da trebaš nekada podviknuti, ali samo da ih malo probudiš. Općenito volim disciplinu u životu i želim da me igrači slijede. Mogu ja imati Messija ali što je s deset ostalih? Više bih volio ujednačen tim na terenu jer smatram kako momčad može dati najviše ako je homogena”.

Priznaje da se malo zasitio nakon šest godina, da razmišlja o novim izazovima. Kontakti koje je stekao ovdje su neprocjenjivi. U ovih nekoliko dana koliko se družimo bili smo svjedoci tko ga je sve zvao na mobitel. Nema čovjeka iz HR nogometa koji mu se nije javio da je u Dohi ili stiže tamo. Možda je vrijeme za iskorak.

“Nedostaje mi seniorski nogomet. Možda menadžment neki. Nešto razmišljam u tom smjeru, ali vidjet ćemo”.

No, ono što najviše nedostaje u Dohi je obitelj. Supruga Lovorka brine se u Zagrebu o nasljednicima. Lovro igra u Lokomotivi, ima 14 godina i silno je talentiran. Petar je vratar, ima tri godine manje i brani u HAŠK-u. Kažu da je velik talent, lani je proglašen za najboljeg vratara u HNS središtu.

“Supruga je preuzela sve obaveze na sebe i bez nje to ne bi funkcioniralo. Jako mi nedostaje obitelj, ali znam zašto sam ovdje, da bi nam svima bilo bolje”, završio je Nežić koji se veseli školskim praznicima jer nasljednici dolaze u Dohu.

“Kada mi obitelj dođe, onda je sve savršeno. Ne družimo se često mi Hrvati ovdje. Nismo ovdje velika zajednica, svatko je na svojoj strani, ali to valjda tako mora biti”, poručio je Nežić za kraj.