Hajduk ga je prije 10 godina doveo kao nasljednika Ibričića, a sada igra četvrtu njemačku ligu

Posebno je bolno za navijače kupa bilo finale kupa u sezoni 08/09. Dva najtrofejnija hrvatska kluba odmjerili su svoje snage u finalu kupa te je bilo potpuno jasno kako je na rasporedu pravi spektakl.

Prva utakmica igrala se u Maksimiru te su tamo Modri došli do uvjerljive pobjede od 3:0. Kada su svi mislili da će zagrebački Plavi u Splitu imat samo formalno odrađivanje posla javio se poznati dalmatinski „dišpet“ pa je tako Dinamo na uzvratnoj utakmici dočekan na rasprodanom Poljudu. Publika je gromoglasno bodrila Bile, ali nakon što je prvo poluvrijeme završilo bez pogodaka nada da će Rabuzinovo sunce ostati u gradu pod Marjanom bile su sve manje. Ipak, prvo u 56. minuti zabija Kalinić, da bi svega dvije minute nakon njega zabio i Bartolović. U tim trenucima stadion se tresao, a erupcija oduševljenja dogodila se u 75. minuti kada ponovno Nikola Kalinić zabija pogodak. Modri u tim trenucima nisu znači što ih je snašlo, momčad koja je na terenu imala igračine poput Lovrena, Badelja, Bišćana, Mandžukića i Sammira djelovala je kao da je zrela za primiti još par pogodaka, ali na njihovu sreću u utakmici nije bilo produžetaka te je pobjednika odlučivala lutrija 11-eraca. Za Hajduk je neprecizan bio Rosso, za Modre Hrgović, a Srđan Andrić morao je zabiti posljednji penal kako bi se otišlo u šestu seriju. Do nje u konačnici nije došlo, Tomo Butina izvanrednom intervencijom brani udarac veznjaka Hajduka što je značilo da se Dinamo u Zagreb vraća sa još jednim trofejom.

Uprava Hajduka bila je odlučna da prekinu taj svoj negativan niz te su sljedeće ljeto krenuli u potpunu ofenzivu. Prvo su prodali Nikolu Kalinića u Blackburn za sedam milijuna eura, odnosno Dragu Gabrića u Trabzonspor za 2,5 milijuna, što je značilo da je „kasica – prasica“ puna i da sada imaju dovoljno novaca za dovesti par izvrsnih pojačanja.

Za 2,8 milijuna eura Rijeci su „ukrali“ braću Sharbini, a uz njih dvojicu kao slobodni igrači Bilima su se priključili Duje Čop i Florin Cernat.

Sve su to bila poznata imena u nogometnom svijetu te su u tim trenucima u Splitu jasno znali što kupuju, odnosno potpisuju. Ipak, u rubrici dolasci pojavilo se još jedno ime, dok je pored tog imena pisalo kako dolazi iz Eintrachta iz Frankfurta te kako je za njega plaćena odšteta od 200 tisuća eura.

Riječ je o središnjem veznjaku, mladiću koji je tada imao 20 godina i koji će kasnije u svojoj karijeri skupiti 10 nastupa za mladu repku te se pritom u četiri navrata upisati u listu strijelaca. Riječ je o, sada već pomalo zaboravljenom, Kreši Ljubičiću.

U početku činila se to kao izvrsna investicija bilih u svoju budućnost. Mladić profinjene tehnike i izvrsnog prekida djelovao je kao netko tko će zasigurno u nadolazećim godinama opravdati ulaganje Splitske momčadi u njega, ali se to u konačnici nije dogodilo.

U dresu Bilih zadržao se sve do 2015. godine, a svih tih godina skupio je skromnih 23 nastupa ( sezonu 13./14. odradio je na posudbi u Hrvatskom Dragovoljcu) pa je tako nakon svega toga otišao u švicarskog drugoligaša Biel – Bienne. Tamo se zadržao samo godinu dana, a razlog tomu je ispadanje u njegovog Biela u treću ligu. Ljubičić je odmah našao novog poslodavca, FC Winterthur, te se tamo zadržao naredne dvije sezone.

Njegov put nije se ni izbliza razvijao u smjeru u kojem se to očekivalo, a da je sve pošlo po zlu vidljivo je samim pogledom na rubriku postignutih pogodaka. Skoro pa nevjerojatno zvuči podatak da je Krešo Ljubičić u cijeloj svojoj klupskoj karijeri zabio mizernih tri pogotka, dok ih je samo u dresu mini Vatrenih zabio četiri. Katastrofa…

Nakon provedene tri godine u drugom rangu švicarskog nogometa (Challenge league), Krešo se odlučio vratit tamo gdje je sve počelo, u Frankfurt. Jasno, njegov novi klub nije prvoligaš Eintracht već četvrtoligaš Bayern Alzenau 1920, a hrvatski veznjak po dolasku u novu sredinu dobio je mjesto u veznoj liniji te dosada odigrao tri utakmice po 90 minuta.

Nekada velika nada i predodređeni nasljednik Senijada Ibričića bio je netko od koga su se očekivale velike stvari. Njegovi vršnjaci iz mlade repke Dejan Lovren, Domagoj Vida, Marin Tomasov, Ivan Strinić i mnogi drugi napravili su zavidne karijere dok je Krešo, jedan od onih za koje se tih godina mislilo kako ima puno veće šanse za ostvarivanje velike karijere u odnosu na prethodno nabrojane, danas igra Regionalnu Sudwest ligu.

Tko zna, možda ovog „vječitog talenta“ opet vidimo u HNL-u, ali nekako u to sumnjamo. Njemačka četvrta liga u ovom se trenutku čini kao surova realnost za nekoga tko je bio standardni U-21 reprezentativac Hrvatske, a posebno je tužno iz perspektive ovog igrača da su njegovi konkurenti za mjesto središnjeg veznjaka Milan Badelj, Marin Ljubičić, Mato Jajalo i Filip Ozobić svi u jakim europskim klubovima, dok je on, igrač radi kojeg su neki od njih u mladoj repki grijali klupu, danas u amaterskom nogometu.

(foto:pixsell)