Hajdučki iskorak i (ne)opravdana skepsa

U jednom od nedavnih razgovora o Hajduku, kakve vodim na svakodnevnoj razini, pojavila se jedna zanimljiva teza - doduše izrečena u potpuno šaljivom kontekstu - kako bi Hajduk, da je osnovan bilo gdje van Splita i Dalmacije, bio povijesno nedvojbeno siromašniji: ali danas kudikamo stabilniji klub.

Hajduk predstavio novog sportskog direktora i trenera

Naravno, besmisleno je na bilo koji ozbiljan način o tome raspravljati. Ali razlog zbog koje je ta nazovi „teza“ uopće došla na svjetlo dana je upravo ta čuvena sprega hajdučkog puka i njegovog miljenika, koja – kao u nekakvoj fatalnoj ljubavnoj priči – seže iz krajnosti u krajnost. Svatko zna bar nekog „unutra“, ili ako ništa voli legitimirati svoju argumentaciju činjenicom da je eto, baš on „igrao na terminu“ s nekim igračem Hajduka prije nekoliko godina. Nije to bez razloga; godine vođenja kluba od strane diletanata koji su odluke donosili doslovno oko stolova i na šankovlju krčmi kreirale su opće mnijenje na način da te priče ne smiju nikada zapravo otići s tih istih stolova. Dok je službeni Hajduk izašao iz birtija, priče su ostale kao napojnica.

Nakon smjene Marina Brbića i imenovanjem Ivana Kosa, kafanske priče su se generirale na svakodnevnoj bazi. Navijači, umorni i skeptični od vojske sumnjivih ljudi koji redovito pristupaju Poljudu deklarativno dobrih namjera, ali istovremeno zgrčenih figa pušu i na hladno. Makar to izgledalo apsurdno, da skepsom potkopavaju čak i plan vodstva kluba da se ide u novi iskorak, prošlost upozorava kako u Hajdukovom slučaju to ima smisla.

Srećom po navijače Hajduka, demokratski model biranja članova klupskog nadzornog odbora uz sebe je donio i sve one mehanizme koji osiguravaju da ljudi, odabrani od strane navijača, djeluju potpuno neovisno i „samo“ s utegom odgovornosti prema onima koji su ih odabrali, ali koji ih mogu i smijeniti. Istovremeno, tu odgovornost brane svojom čašću i ugledom, koju prezentiraju i na periodičnim „ćakulama“, druženjima s članovima kluba kojih će uskoro – možda čak i u trenutku pisanja ovog teksta – biti više od trideset i osam tisuća. Na jednoj od njih, održanoj netom nakon smjene Brbića i odlaska Vučevića, isti ti kuloari i njihove priče su velikim dijelom smirene, što je pokazatelj itekako podcijenjenog pozitivnog aspekta demokratskih tekovina u klubu. Svatko tko je makar površno pratio borbe koje hajdukovi navijači vode unazad već više od deset godina zna koliko je zapravo teško prevariti te ljude oči u oči.

Današnjim imenovanjem novog trenera Pušnika i sportskog direktora Branca završena je – ili gotovo završena, čeka se naime još imenovanje novog voditelja omladinske škole – prva faza tog čuvenog restrukturiranja klupskog kadra, a paralelno i klupskih ambicija. Klub, baš iz razloga što je zaštićen spomenutim metodama - koje jamče desetinama tisuća članova da legitimno prokažu sve te fige koje su potencijalni zlonamjernici pripremili u džepovima - treba napokon izvući od ispod „staklenog zvona“.

Koliko god je žustra hajdučka interna rasprava, toliko je rezervirana prema vani. Razumljivo, jer svaka kritika a priori, u moru lijenih novinara i partikularnih interesa kojima ovaj način vođenja kluba predstavlja trn u oku, rasplamsava bojazan kako će se samokritikom produbit skepsa oko aktualnog modela. Ali baš je zato za razvoj ograničavajuće to zaziranje od konkluzija kako je klubu još uvijek potrebno itekakvo rezanje, koliko god se i sam Pušnik danas stidio izreći taj pojam. Treba reći da se Hajduk mora prestati sramiti svoje nesavršenosti, jer ona počiva na godinama erozije prije te 2011 i sada služi kao spomenik dalekom putu kojeg je prešao u međuvremenu. Treba reći da je omladinska škola još uvijek u otužnom stanju, s trenerskim kadrom koji ne nudi nikakav pokazatelj bilo kakve progresivnosti, ideje, već samo stihijskog rada. Treba reći da se ne može očekivati da se ljudima koji nisu kompetentni pratiti klupske ambicije i razinu rada ne može pokazati vrata, već da ih se samo prebacuje s funkcije na funkciju. Pa ako treba reći i to da, koliko god je Damir Burić ispunio sva očekivanja u protekloj sezoni i koliko god taj čovjek bio profesionalan s daškom prave vizije, nije uspio uvjeriti čelnike – svjesno i proračunato ili ne, to ostavljam kafanama – da je spreman pokrenuti stvari korak više i paralelno s tim preuzeti veću odgovornost, što nosi ove, vidljive posljedice. Stvari u Hajduku jednostavno trebaju napokon postati jasne, odlučne i planske.

Koliko su Pušnik i Branco, pa i Kos dobar korak u tom smjeru, treba tek vidjeti. Slovenske kolege potvrđuju dojam da bi Pušnik i njegov renome možda ostavio i bolji utisak da je prethodio Buriću, a ne ovako kao njegov nasljednik. Naravno, ne zbog CV-a, kojeg Burić u sferi samostalne trenerske karijere praktički ni ne posjeduje, već zbog Burićeve dokazane sistematičnosti, planskog razvoja i metodologije rada. Pušnik djeluje kao uspješan trener za kratkoročni rezultat, ali sam je predsjednik Kos danas naglasio da ne mogu obećati Europsku ligu, dok je Pušnik izrazio želju, ali istovremeno i odbacio mogućnost osvajanja titule, što je bez obzira na sve objektivno i realno. Ali čemu onda angažiranje trenera koji retrospektivno ne nudi ništa osim povremenog rezultatskog bljeska i slatkorječivosti, i to u klubovima manjeg renomea od Hajduka?

Ironično je da je u ovom trenutku potreba za češćom i slobodnijom elaboracijom klupskih odluka veća no ikad. Navijači su skeptični, ali s najavljenom „ćakulom“ idućeg tjedna predsjednik Kos mora biti spreman na to da s druge strane neće stajati novinari koji su došli pokupiti njegove izjave, kao i činjenica da mu elokvencija i odmjerenost, ali i blaga sklonost „vaganju izjava“ neće pomoći kada se prvi put oči u oči nađe s članovima kluba. Navijači ne štede, i lako je moguće da će nam nakon tog sastanka dosta toga biti jasnije, puno prije rokova koje su nova lica predvođena Kosom sami sebi zadala kao period tijekom kojeg ih svakako treba pustiti da pokažu što mogu.

Demokracija će tada ponovno svoj primjer naći u Hajduku, kad licem u lice u konstruktivnom razgovoru ujedini ljude u odijelima i one „u šalovima“ koji ih odabiru, što je dovoljan razlog za mirno praćenje daljnje situacije.

(Foto: Miro Gabela/hajduk.hr)