Germanijak u Turskoj: Mislav Oršić dobio “dublera” u Trabzonu koji sanja nedjeljni trijumf nad Beşiktaşom

Svojevremeno su treneri Hrvati bili trenerima Hrvatima - vukovi. Nije tu bilo previše solidarnosti da kada bi jedan trener otvorio tržište - da povuče par svojih. Za razliku od, recimo, Srba koji su se probijali na inozemna tržišta pa putem kontakta i uspjeha vukli svoje sunarodnjake sa sobom, naši bi ostali nekako imuni. I sami.

S vremenom su se stvari promijenile. Sada je normalno da Hrvat vuče sa sobom svoje. Tako je i Nenad Bjelica u pet mjeseci stvorio pravu malu koloniju u Trabzonsporu. U svlačionicu je doveo Mislava Oršića, Filipa Benkovića i Tonia Teklića. Imao je “pick” na još nekoliko naših poput Petkovića ili Ademija, no obojica su ostali vjerni Dinamu.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Bjelica je napunio i stručni stožer sa svojim ljudima. S njim su stigle njegove vjerne sjenke Nino Bule i Jasmin Osmanović. Iz Osijeka je povukao Danijela Jumića. Leonard Sovina je zadužen za kondicijsku pripremu, došao je trener vratara Sandro Žufić a dio kluba je i Vjeko Tomić, bivši vratar Hajduka koji je zadužen za skauting…

I tako se u kampu Trabzonspora priča - hrvatski jezik. A priča se i na terenu. Četiri utakmice imaju Bjelica i društvo u nogama,a dvije pobjede i dva poraza. Posljednja petarda u mreži Kasimpase a prije pauze zbog reprezentacije prilično je odjeknula. Peta postaja turske Superlige donosi prvi derbi za Trabzonspor. Upravo zbog nedjeljne utakmice s Besiktasom smo se i zaputili na obale Crnog mora u posjet hrvatskoj koloniji.

Spone koje smo gradili skupa u Maksimiru s vremenom su postale trajne veze i to je bilo dovoljno da dobijem “vizu” za trening kamp koji je smješten par kilometara izvan samog Trabzona, odmah između obale Crnog mora i aerodroma. Pored je sjedište policije pa je sigurnost zajamčena a izvan visoke ograde kampiraju navijači.

Trabzonspor je ovdje više od religije. Općenito su u Turskoj nogometni fanovi poznati po svojoj temperamentnosti i odanosti. Međutim, tek kada tome svjedočite na licu mjesta shvatite koliko je to intenzivno. Primjerice, svaki igrač i član stručnog stožera dobio je na korištenje osobni automobil. Isti model, iste boje… I kada prođu ogradu kampa - nailaze na navijače koji redovito čekaju. Neki bi potpis, fotografiju. Većina bi mali znak pažnje…

Međutim, kako su svi automobili identični - “bacaju” se pod svaki koji prođe, ne znajući je l' u njemu pomoćni trener, oružar, analitičar ili neki od zvijezda poput Benkovića, Višće ili Anastasiosa Bakasetasa.

“Nisam igrač, nisam igrač”, naučio je Nino Bule na turskom jeziku pa pokazuje da oni koje navijači čekaju dolaze iza njega.

“Ne znaju oni Bule moj da si ti zabijao Romi na Poljudu”, smijemo se a njemu bude nekako drago dok se probijamo kroz gomilu fanova na cesti.

Malo kasnije smo na večeri u jednom od mnogobrojnih restorana u Yomri, predgrađu Trabzona u kojoj su većinom smješteni igrači i djelatnici kluba. Sjedimo i evociramo uspomene na dane u Maksimiru. S nama je i Leonard Sovina koji fizički malo vuče na Mislava Oršića do te mjere da je konobaru skoro pao pladanj iz ruke kada ga je ugledao.

“Oršić”, otelo se očito navijaču Trabzonspora gledajući u Sovinu koji je zapravo navikao da ga često zamjene za hrvatskog reprezentativca.

“Oršić, Oršić”, počeo je vikati po restoranu. Nije bilo smisla sada objašnjavati kako je lijevo krilo Vatrenih trenutno u Zagrebu na oporavku već smo prihvatili i sami se uključili. Dan kasnije slična scena bila je ispred zgrade u kojoj Hrvati iz Trabzonspora imaju svoje apartmane. Djeca su išla u školu, čekala autobus kada je Sovina krenuo na trening.

“Oršić…” prolomilo se među djecom i za pola sekunde kondicijski trener Trabzonspora bio je u epicentru. Stigao ja školski autobus, šofer je čekao ali djecu nije bilo briga.

“Nije tebi lako Leo”, smijemo se gledajući ga…

Kamp u kojem boravi prva momčad Trabzonspora jedna je od tri lokacije koju klub koristi za svoje potrebe. Malo dalje od tog kampa je još jedna cjelina u kojoj je nogometna škola a u samom gradu, kod stadiona nalazi se treća s malim stadionom i terenima.

“Ovdje imamo sve što je potrebno. Mir i uvjete kakvi se mogu mjeriti s najboljim kampovima u Europi”, priča nam Bjelica dok idemo prema terenu. Prolazimo pored autobusa koji je brendiran u boje kluba.

“Imamo ih tri. I avion s kojim idemo na gostovanja”, objašnjava Jasko Osmanović, stari drug iz Dinama. Nismo se previše družili jer je u isto vrijeme u Trabzon stigao ostatak obitelji; supruga Antonija te nasljednik Tonko. Znaju se prioriteti…

U kampu se nalazi restoran u koji mogu ući isključivo igrači i članovi stožera.

“Hrana je fantastična. Usudio bih se reći najbolja kuhinja u gradu”, priča nam tehnički direktor kluba dodajući kako igrači redovito uzimaju porcije za van i nose svojim obiteljima.

“Nema nikakvog plaćanja, ali imamo kutiju u kojoj ostavljaju svoje donacije koje s vremena na vrijeme odnesemo potrebitima”.

"U Trabzonu uživam, Jakiru želim puno sreće jer Hajduk je opasan. Osijek? Upravu zanima klub kao mene vremenska prognoza u Džibutiju"

Filip Benković za Germanijak: "Dolazio sam iz Italije na sjever Maksimira i navijao za Dinamo"

Trening se ne razlikuje previše od onih tisuće koje smo gledali pod Bjelicom u Maksimiru. Intenzivnih sat i pol u kojima se točno zna tko što radi i tko je zadužen za koji segment. Vježbe se odrađuju u dobroj atmosferi i obilju smijeha. Ide udarac po sredini, potom dva ubačaja s krila; po jedan sa svake strane. Ako igrači zabiju sva tri gola - slijedi pumpanje sklekova svih ostali. Niti Bjelica se ne libi spustiti na zemlju i odraditi pet komada.

“Takvo je pravilo. Ako vojskovođa to ne napravi, kako da očekuje da ga vojska slijedi”, objašnjava jedan od velike skupine osoba koje servisiraju prvu momčad. Primjerice, na svakom treningu nalaze se tri klupska fotografa koji bilježe svaki detalj. Za usporedbu, Dinamo nema niti jednog već koristi usluge agencija.

Cijelo vrijeme treninga u zraku je dron koji snima svaki detalj. Unatoč tome što je kamp na svega desetak metara od avionske piste - Trabzonspor ima dozvolu da ga koristi. Čim završi trening kreće analiza, pazi se na svaki detalj i po tome se planiraju sljedeće akcije.

“Nema praznog hoda. U svakom trenutku se zna tko i što radi. Svako ima svoj dio posla i odgovornost. Izuzetno su svi sinkronizirani i to je velika snaga ove momčadi”, objasnit će mi domaćini.

Po završetku treninga igrači se mogu odmoriti u klupskom hotelu u kojem svako ima svoju sobu, a potom slijedi zajednički ručak te odlazak kućama. Mi smo se zaputili u glavnu zgradu gdje su uredi osoba uključenih u rad prve momčadi. Velika soba pripada pomoćnim trenerima. Po zidovima i pločama su tereni s iscrtanim akcijama za vježbe, veliki ekran na kojem se skautiraju igrači i suparnici. Tu je ured tehničkog direktora, glasnogovornika, analitičara… Na posljednjem katu je velika prostorija koja pripada Nenadu Bjelici.

“Kakav tek ured ima predsjednik ako je tvoj ovakav”, otelo nam se pri ulasku. Riječ je o dvjestotinjak kvadrata ukusno uređenog prostora koji trener Trabzonspora koristi za svoj dio posla van travnjaka. Na zidovima fotografije velikih uspjeha kluba kroz povijest koje te motiviraju. Ogroman televizor na kojem se vrte utakmice… U tom je uredu Nenad Bjelica finiširao dolaske nekoliko ozbiljnih igrača u završnici prijelaznog roka. Nicolas Pepe, Paul Onuachu, Taxiarchis Fountas. Čeka se Mislav Oršić koji je u Zagrebu na rehabilitaciji a onda su ostali Arijan Ademi i Bruno Petković koji su cijeli prijelazni rok bili na meti Trabzonspora.

“Ne mogu se nositi s klubovima iz Istanbula jer iznose koji su oni spremni dati za plaću mi nemamo. No, ima drugih načina kako da nadoknadimo taj minus. Trabzon je lijep grad za živjeti, imamo tu energiju navijača koja nas prati, ljudi su susretljivi i na svakom koraku na usluzi. To su neke stvari koje isto tako mogu privući potencijalna pojačanja”, priča nam Bjelica.

Ostavili smo društvo u kampu na treningu a mi posudili auto i krenuli prema samom Trabzonu. Naravno, na izlasku iz kampa zaskaču nas navijači. Otvaramo prozor jer nas zanima njihova reakcija.

Gledaju oni nas, gledamo mi njih. Ne mogu nas smjestiti nigdje a opet svjesni su kako smo u službenom klupskom automobilu. Fotografiraju, guraju papire za potpis. Objašnjavamo rukama i nogama kako su zaustavili tek novinara iz Hrvatistana koji nema previše veze s Trabzonsporom osim prijateljskih relacija, ali ne prolazi… Bar smo se svi skupa nasmijali.

Do samog grada treba desetak minuta vožnje. Prolazite pored znamenitosti ali ih ne možete promatrati jer je promet u kaosu. Tu vrijedi pravilo “guranja”. Svako malo vam netko oduzme prednost i još se ljuti na vas jer, eto, vozite po pravilima.

Dobri stari “google” nas je odveo do stadiona Trabzonspora koji je isto tako kao i kamp smješten uz samu obalu Crnog mora.

“Papara Park” službeno nosi ime Şenol Güneş Spor Kompleksi Papara Park. Napravljen je prije sedam godina i kapacitet mu je nešto veći od četrdeset tisuća gledatelja.

Ime je dobio po bivšem vrataru Trabzonspora i reprezentacije, potom i izborniku Şenol Güneşu.

Na njemu se igraju samo utakmice, sve ostalo je isključivo rezervirano za kamp u Yomri. U sklopu stadiona nalazi se velik fan shop. Ispred djelatnik na “čik pauzi”. Pridružujemo se i lupetamo o svemu i svačemu. Kada je shvatio da smo iz Hrvatistana i da smo si dobri s Bjelicom, čovjek je skoro pao u nesvijest. Fotografija na Instagramu s trenerom Trabzonspora “kupila” nam je kraljevski tretman u Fan shopu u koji smo se zapravo zaputili da uredniku Germanijaka Nikoli Lipovcu potražimo trenirku za predstojeći team building Germanije. Naime, Lipovac je svojevremeno bio kod Slavena Bilića u Besiktasu odakle je donio trenirku kluba iz Istanbula. Vrijeme je da promjeni outfit…

U svakom slučaju, u fan shopu ima svega kao na Božić. Od igle do lokomotive. S pristojnim cijenama… Kažu nam da je stadion i fan shop jedna od najposjećenijih ruta kada su turisti u pitanju.

“Stižu naši iz Njemačke na odmor i odmah dolaze tu da uzmu dresove i sve što mogu”, objašnjava naš sugovornik dok leti po dućanu i nosi robu.

Malo kasnije primjećujemo gužvu na ticketingu. U subotu oko podneva otišlo je 36 tisuća ulaznica za derbi s Besiktasem. Još ih je dvije bilo u slobodnoj prodaji ali i to će otići do nedjelje navečer.

“Ako pobijedimo, vidjet ćeš što je slavlje. To sigurno još nisi vidio. Trabzonspor je religija ovdje”, ispraća nas naš novi prijatelj sa stadiona na kojem će u nedjelju navečer vrijeme stati. Svjesni su u Trabzonu da se ne mogu mjeriti s financijski moćnijim klubovima iz Istanbula, ali ako ih je na travnjaku 11 protiv 11 razlika je da će Trabzonspor imati iza sebe 40 tisuća fanatika! I jednog novinara iz Hrvatistana!