Fratelli su zrelli: Talijani su ispisali povijest, a sada nastavljaju prvenstvo sa stilom

Italija je zaključila grupnu fazu Europskog prvenstva s tri pobjede i gol-razlikom 7:0. Ovo je prvi put u povijesti Europskih prvenstava, od kada se igra grupna faza, da je jedna reprezentacija taj dio natjecanja završila s maksimalnim učinkom i bez primljenog pogotka.

Prije Talijana 2021, tri reprezentacije završile su grupnu fazu Eura bez primljenog pogotka. Prvima je to za rukom prošlo upravo Talijanima na Europskom prvenstvu odigranom u Italiji 1980. No, Talijani su tada s 1:0 svladali Engleze i odigrali dvije utakmice bez pogodaka, protiv Španjolske i Belgije. Nedovoljno za plasman u finale.

Na Euru 1996. Njemačka je u grupi svladala Češku 2:0, pa Rusiju 3:0, da bi u posljednjoj utakmici s Talijanima odigrala 0:0. Na prošlom Euru, onom 2016. u Francuskoj, čak dvije reprezentacije završile su grupu bez primljenog gola. Njemačka i Poljska svladali su Sjevernu Irsku i Ukrajinu i remizirali u međusobnoj utakmici. Dakako, bez primljenog pogotka.

Talijani su tako na Euru 2020, koje se igra u 2021. godini, ispisali povijest. No, više od ovog statističkog podatka, koji je više nekakav zgodan povijesni 'fun fact', impresionirao je način na koji su Talijani došli do ovog uspjeha.

Nakon jako dobrog nastupa na Euru 2016., kada su osvojili grupu s Belgijom, zatim izbacili branitelje naslova Španjolce, a onda ispali tek od Nijemaca na penale, počeo je talijanski krah. Odlaskom Antonija Contea, Azzurre je preuzeo Gian Piero Ventura koji nije uspio izboriti Mundial.

Potom je klupu preuzeo v.d. izbornika Luigi Di Biagio i nije se proslavio u prijateljskim utakmicama. Italija je prema FIFA-inom renkingu bila pozicionirana na povijesno nisko 20. mjesto.

Ono što je od slabih rezultata i najnižeg renkinga u povijesti bilo još zabrinjavajuće je talijanska perspektiva. Glavne zvijezde momčadi bili su veterani Giorgio Chiellini i Leonardo Bonucci. Bilo je tu na 'papiru' nekoliko interesantnih mladih igrača, poput Federica Chiese, Nicole Barelle, Manuela Locatellija i dakako Gianluigija Donnarumme, no daleko je to bilo od Italije koja je recimo 2006. s igračima poput Andrea Pirla, Francesca Tottijia, Gennara Gattusa, Fabia Cannavara, Marca Materazzija, Gianluce Zambrote, Daniele De Rossija, Alessandra Del Piera, Maura Camoranesija, Fabija Grossa i, dakako, Gianluigija Buffona, Azzurrima donijela posljednji trofej.

Italiju je preuzeo Mancini, koji je u prvoj službenoj utakmici u prvom kolu Lige nacija remizirao s Poljskom u Bologni, a onda i izgubio od Portugala. Tog 10. rujna 2018. Italija je bila najlošije rangirana u svojoj povijesti (21.), iza nje je bilo neodigrano Svjetsko prvenstvo, a Ligu nacija otvorila je s remijem iz dvije utakmice.

Tko li je tada mogao pomisliti da će taj 10. rujan 2018. biti dan kada je Italija upisala svoj posljednji poraz.

U nastavku natjecanja svladana je Poljska 1:0, onda je upisan i remi bez poraza protiv Portugala, a onda kreće ‘šou’ u punom smislu te riječi. Relativno lagan kvalifikacijsku grupu za Euro (Bosna i Hercegovina, Grčka, Armenija, Finska i Lihtenštajn), Italija je završila s 10 pobjeda iz isto toliko utakmica i gol razlikom 33:4. Italija je zabijala 3.1 pogodak po utakmici, a primala 0.4.

I tako je ta serija potrajala kroz 2020. godinu, Italija je osvojila prvo mjesto u grupi Lige nacija, a onda i s tri 2:0 pobjede otvorene kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo.

Italija pod Mancinijem ima skor u službenim utakmicama 20 pobjeda, pet remija, poraz (onaj od Portugala) i gol razliku 55:8.

Italija je svoj status najtrofejnije svjetske reprezentacije nakon Brazila i Njemačke izgradila igrajući naoko neatraktivan, pomalo i prljav, ali iznimno pragmatičan nogomet.

I te 2006., kada su imali fantastične igrače, Talijani su igrali loše. Na mišiće su u grupi pobijedili Ganu, onda visjeli protiv Amerikanaca, da bi prolaz osigurali tek u zadnjoj utakmici protiv Češke. Potom je uslijedilo i mučenje te sumnjivi penal protiv Australije, da bi im se ‘otvorilo’ tek u četvrtfinalu protiv Ukrajine.

Sadašnja Italija je potpuna suprotnost prethodnima. U momčadi nema istinske zvijezde. Možda najveća zvijezda je Marco Verrati koji nije niti bio član udarnih 11 na ovom prvenstvu.

No ova Italija ima lepršavost, brzinu, okomitost, nadigravanje, ‘vic’. Italija ima ‘ono nešto’.

“Igramo jako dobro i jako se dobro zabavljamo. Fantastično je biti član ove momčadi, hvala treneru za to. Ovo će biti odlično prvenstvo, jednostavno živimo u trenutku”.

Ovo nisu riječi Ronaldinha na početku njegove karijere u mladoj reprezentaciji Brazila, već Federica Chiese, najboljeg igrača utakmice protiv Walesa.

Talijanska renesansa se nastavlja: Uvjerljivom igrom Azzurri slomili i Wales (VIDEO)

Italija je došla do 30. utakmice bez poraza u nizu, i na taj način izjednačila uspjeh sa slavnom generacijom koja je u 30-tim godinama prošlog stoljeća vezala dva Svjetska prvenstva.

Talijani su pokazali zrelost, i ono što je najbitnije, ova Italija ima budućnost.

Donnarumma ima tek 22. Mladi Interov stoper Alessandro Bastoni je već sada fantastičan igrač. Di Lorenzo i Spinazzola ulaze u svoje najbolje godine, a pred vezom Locatelli-Jorginho-Barella pršti od talenta.

Iako je naturalizirani Brazilac Jorginho ključni kotačić ove momčadi, Locatelli i Barella su igrači koji Italiji donose dodatnu okomitost u igri i imaju potencijal postati elitni veznjaci, baš kao što su to bili mnogi talijanski veznjaci u 90-tima i posebno prvom desetljeću 2000-tih.

Ova Italija ima odličnog trenera, vrhunski spoj mladosti i iskustva (s naglaskom na mladost) u igračkom kadru, pozitivnu atmosferu i ono što se u sportu nekada podcjenjuje, a to je nevjerojatni pobjednički mentalitet.

Hoće li se ta serija nastaviti do samoga kraja? I dalje je pred Azzurrima pakleni put. Ali nakon ovakvog prvog kruga, ma nakon posljednje tri godine pod paskom Roberta Mancinija jedna stvar može biti sigurna – ova Italija će, kako god završili, do kraja prvenstva odigrati sa stilom.