FOTO Dinamo posjetio Draženov grob, emotivan susret Bobana i majke Biserke

Taj 7. lipnja, svake godine ista knedla u grlu, suza na rubu oka. I tako već 32 godine. Dan kad je tragično poginuo Dražen Petrović, za mnoge iz tih generacija navijača, sportaša, sportskih fanatika, jednostavno, Najveći. To se nikad nije promijenilo.

Da su emocije jake i 32 godine kasnije vidjeli smo i ove subote, kad je Dinamova delegacija, predvođena Velimirom Zajecom i Zvonimirom Bobanom posjetila Draženov grob, emotivan je i dirljiv bio susret Bobana i Draženove majke Biserke. Dražen i Zvone bili su i tada prijateljski, idoli zagrebačkih klinaca, nije nimalo čudno da Boban i 32 godine nakon Draženove pogibije, teško skriva suze. Dinamov vijenac i svijeće za Dražena, kojega nikad nećemo zaboraviti. I jedan dirljiv tekst na Dinamovoj službenoj stranici iz 'pera' Dinamova povjesničara i autora Miroslava Tomaševića, koji ćemo prenijeti u cjelosti. Jer, kad već Cibona munjavito nestaje i od Draženova naslijeđa hrvatskoj košarci nije ostalo gotovo ništa, Dinamo je taj, koji će uspomenu na njega uvijek njegovati.

"Dulje od tri desetljeća lebde pitanja na koja nismo i, nažalost, nikad nećemo dobiti odgovor: bi li doista došao u Zagreb i Cibonu u smiraju karijere kako je i sam najavljivao, bi li i nakon igračke epizode držao konce naše košarke, bio vođa izvan terena kao što je bio i na samome parketu, kako bi se uz njegovu karizmu razvijala i kako bi danas izgledala hrvatska košarka i naš sport općenito... Prošle su pune 32 godine od tragičnog odlaska nezaboravnog Dražena Petrovića, jednoga od najboljih svjetskih sportaša svih vremena. I svatko od nas i danas će se sjetiti gdje je bio i kako saznao vijest toga kobnog 7. lipnja 1993. godine, vijest o Draženovu tragičnom odlasku...

Posljednje počivalište našeg Dražena na ovu je tužnu obljetnicu posjetila i delegacija GNK Dinamo koju su predvodili predsjednik Velimir Zajec i predsjednik Uprave, Zvonimir Boban. Dočekala ih je ondje, dakako, i Draženova majka Biserka. Pritom su se svi zajedno, uz lagani osmijeh na spomen poneke anegdote i lijepih vremena, ali i uz suze i snažan proplamsaj emocija, prisjetili nezaboravnih dana.

Tko je imao sreću pratiti Dražena, rasti s njegovom košarkom, igrama, uživati u sportskoj euforiji kakvom je okupao grad Zagreb, u njegovim driblinzima, šutevima, ekshibicijama na parketu, u njegovoj karakterističnoj pojavi s „afro“ frizurom u plavome dresu s desetkom na leđima, morao je u sebi rasplamsati strast prema sportu.

Danas se i mi sa sjetom prisjećamo Dražena. A prisjećamo se i njegove ljubavi prema – Dinamu. Jer Dražen je bio veliki Dinamov navijač. Osamdesete su bile doba stvaranja snažne europske Cibone, zagrebačkog sportskog pokreta koji je kulminirao dvama uzastopnim naslovima europskog prvaka 1985. i 1986. godine. Na krilima nenadmašnoga Dražena, ujedno gorljivog Dinamova navijača, Cibona je postala i europski brend. I u Domu sportova i na maksimirskim tribinama vijorile su se i Cibonine i Dinamove zastave: dva različita imena, dva različita sporta, a u srcima i mislima jedna duša i jedan klub!

Zanimljiva je sekvenca koju je, na prvu obljetnicu Draženova tragičnog odlaska, u prvom broju magazina Košarka napisao novinar Milorad Bibić, koji nas je, nažalost, također u međuvremenu napustio. Bibić je prenosio riječi Draženova suigrača iz reprezentacije, Dina Rađe:

„Bili smo u Wroclawu na kvalifikacijama za prvenstvo Europe. Stojko i ja smo bili, dakako, za Hajduk. Dražen je govorio 'kako nemamo šanse jer će nam dečki dati barem tri komada'. Da, Dražen je navijao za Dinamo. Bili smo sva trojica u sobi. Odlučio sam te zvati svakih desetak minuta da čujem kako se kreće rezultat, budući da nismo mogli uhvatiti radio prijenos. Kada je Vlaović dao gol iz penala i Dinamo poveo s 1:0, Dražen nas je palio i govorio: 'Sad će brzo i drugi!'. A kada je Vlaović dao i drugi gol iz penala, Stojko i ja smo umrli od straha. Dražen nas je zafrkavao: 'Što je hajdukovci, nešto ste mi blijedi, da vam nije muka?!' Nisam te od straha više zvao da slučajno ne kažeš: 'Evo, dao je Vlaović i treći gol iz penala!'.“

Sve se to događalo u uzvratnoj utakmici finala hrvatskoga Kupa gdje maksimirski klub lovio veliki zaostatak iz prvoga dvoboja u kojem je Hajduk pobijedio s 4:1. Ipak, nakon dva Vlaovićeva gola, Ardian Kozniku je, osam minuta prije kraja, smanjio na končanih 2:1.

„Tada smo Stojko i ja eksplodirali od sreće. Uhvatili smo dinamovca Dražena i bacili ga na krevet. Stojko i ja smo ga tada uništili, nije znao što se događa... Zamotali smo ga, vezali, iz te neobične poze s kreveta gledao je kako Stojko i ja slavimo trijumf Hajduka protiv Dinama u finalu Kupa Hrvatske.“

Prethodno je Dinamo ipak osigurao naslov prvaka za 1993. godinu, svoj prvi pokal u samostalnoj Hrvatskoj. Nažalost, Dražen nije dočekao samu proslavu naslova. Napustio nas je pet dana nakon derbija u Kupu i šest dana prije zadnjega prvenstvenog kola.

Dražen je, kako je prepričao novinar Neven Bertičević, najavljivao i povratak u Zagreb i Cibonu:

„Sve je želio znati, do zadnjeg poena. Kako je prošla Cibona, tko je postigao poene? Cibona je živjela u srcu Dražena Petrovića. 'Vratit ću se, jednom ću se vratiti. Barem na kraju karijere. Godina, dvije. U Cibonu'.“

Još se sjećamo kako nam je Danko Cvjetićanin, nekadašnji Draženov suigrač iz zlatnoga Cibonina naraštaja, opisivao ambijent na treningu:

„Završi trening, a Dražen ostaje u dvorani. Pazite, Dražen! Dakle, neupitni vođa momčadi, glavna zvijezda, najbolji i najtalentiraniji igrač… Onaj kojem je trening valjda najmanje potreban ostaje kako bi ispalio još oko 500 do tisuću lopti na koš. Vježbao je šut! I što smo mi mogli? Zar da se pokupimo u svlačionicu? Tako smo i mi ostajali, dodatno vježbali šut. Ispalili bismo po 500 ili tisuću lopti“, govorio je Cvjetićanin koji je i sam, neovisno o Draženovu pristupu, imao i te kako razvijene radne navike i bio jedan od najcjenjenijih košarkaša i ponajboljih strijelaca na ovim prostorima.

A kako bi, dakle, izgledala satnica njihova vježbanja? Recimo da šut na košarkaškom treningu oduzme igraču deset sekundi. Dakle, računamo samo namještanje lopte, koncentraciju i šut. To je, dakle, 5.000 sekundi po treningu, odnosno oko sat i pol. Dražen je samome sebi nametao norme na dodatnim treninzima. Zacrtao si je da mora ubaciti 300 šuteva za tricu. Katkad je forsirao do 500. Dakle, ubačenih trica, a ne samo gađanih. Zato ćete i danas na njegovo ime nerijetko nabasati i u američkim emisijama. Među popularnijim su voditeljima Charles Barkley i Kenny Smith, nekadašnje NBA zvijezde. U studiju su, ne tako davno, ugostili Reggieja Millera, jednog od 50 najboljih košarkaša svih vremena u službenom izboru NBA lige.

Barkley ga je, posve suprotno svojem gardu vječne rugalice, najavio kao najboljeg šutera s kojim je ikad igrao u Dream Teamu, boljim i od Larryja Birda. Na Barkleyjevu je opasku Miller kratko uzvratio:

„Mislim da samo jedna osoba ima bolji šut od mene, a to je Dražen Petrović.“

U čemu je, dakle, tajna? Zapravo, nema je... Tako barem možemo iščitati iz davnoga Draženova citata:

„U mojoj karijeri nema nikakvih tajni. Sve što postižem to su obični elementi košarke. Jednostavnost je u tome što ja radim više nego drugi i što ponavljam svoje vježbe više nego drugi. Treniram četiri do pet sati kada putujem. Na pripremama i više. Svaki dan treniram, dugo i naporno. Nikad nisam propuštao jutarnji trening. Bilo mi je svejedno ustajem li u šest ili sedam. U dvorani smo bili samo čistačice i ja. Postavljao sam stolce po parketu i vodio loptu između njih. Tako sam vježbao driblanje. Uživao sam u tome.“

Uživali smo i mi s Draženom. Hvala mu za sve. Dražen Petrović za sva vremena, zauvijek u našim srcima! Dražen, Cibona i Dinamo...", Dinamova je posveta Draženu. (T.N.)