Fenomen Hoxha: Uvijek podcijenjen, a njegovi su golovi donosili trofeje! Na klupu je poslao Pjacu, Vidovića, Oršića...

Cijela ta priča oko Hoxhe i njegove gotovo tri godine u Maksimiru svojevrsni je fenomen. Dakle, uvijek je nekako u sjeni, uvijek upitan, podcijenjen. Često su mu se više tražile mane, nego vrline. Došao je, onako, pod sumnjama, na inzistiranje Sergeja Jakirovića, ali u razdoblju kad je Dinamo bio u krizi, klub u tranziciji i transformaciji, a momčad u raskoraku. I zato se od prvog ga se dana u njega gledalo kroz prizmu igrača, koji bi trebao biti veliko pojačanje, igrač preokreta sezone. No, nije bio ta 'marka', nije došao da bi bio zvijezda i da bi bio nedodirljiv, a kad netko ne dosegne tu razinu očekivanja, onda je u Dinamo vrlo lako dobiti epitet 'promašaj'. Ili nešto slično.

Prvo su ga slavili, jer je otkrio da mu je Dinamo bio san, da je sve podredio tome da dođe u Maksimir i zbog toga odbio nekoliko unosnijih ponuda iz vana. A onda, nakon prva dva-tri neuspješna driblinga ili udarca, već su počeli odmahivati rukom. Tako je u Dinamo uvijek bilo i bit će, ali Hoxha se s time jako dobro nosio. Ne samo da nikad nije, barem javno, iskazivao ikakvo nezadovoljstvo, ne samo da se nije žalio na status kad je bio u drugom planu, već je uvijek čekao priliku. I najčešće je iskoristio, napisali smo koji redak ranije koji su to sve bili pogoci, asistencije, koji su Dinamu donosili izravnu korist, bili presudnu u borbi za trofeje i europske iskorake.

Međutim, još je jedna vrlo zanimljiva 'caka' vezana uz Hoxhinu epizodu u Dinamu. Otkad je on stigao u Maksimir, Dinamo je na lijevo krilo doveo čak trojicu igrača, zvučnijih nogometnih CV-a. Prvo je stigao Marko Pjaca, potom Gabriel Vidović, a onda i Mislav Oršić. Primjerice, Pjaca je onog ljeta kod Jakirovića u prvim utakmicama sezone završio na - desnom krilu. Jer je Hoxha zauzeo lijevo! I Pjaca je s te pozicije donio Ligu prvaka. Vidović, za kojega ni danas nitko ne može reći koja mu je pozicija, dobio je na leđa 'desetku', dobio je ulogu startera s krila, ali opet ga je Hoxha prošle sezone istisnuo. Sad je došao i Oršić, opet imao 'pole position', međutim, Hoxha je s vremenom preuzeo mjesto u prvih 11. Samozatajan, upitan, limitiran, pravocrtan, predvidljiv... Svakakvi su 'pridjevi' kačeni uz njegovo ime, ali on je sve to preživio. Nije, složit će se vjerojatno i sam, najsprektakularniji i najtalentiraniji igrač kojega smo gledali u Dinamovom dresu, ali možda u tome i jest 'kvaka'. S Hoxhom uvijek znaš što može, što ne može, a on se uvijek trudi isporučiti maksimum iz svojeg repertoara. I time je zaslužio respekt, jer je nekad i premašio očekivanja, a uvijek ostao u granici nogometnog poštenja, truda. Tip igrača, kakvoga je uvijek dobro imati u momčadi, koji će se podrediti toj momčadi, prihvatiti ulogu koja mu je namijenjena, uvijek negdje vratiti. Ili će nogomet vratiti njemu za taj pokazani trud.

Svakako, trenutak Hoxhina odlaska sasvim je logičan i očekivan, uostalom, još od zime spominjao se kao jedan od prvih u redu za odlazak. Cijena jest malo pala, također logično s obzirom na Dinamov aktualni film, međutim, kažemo, Hoxha se Dinamu isplatio, neupitno. Štogod tko mislio o njegovim igračkim kvalitetama. A sad je na Mariju Kovačeviću (još uvijek) i klubu da na lijevoj strani stvore neku novu priču i bit će zanimljivo pratiti u kojem će smjeru ići Dinamov život nakon Hoxhe. Tu je Mislav Oršić, stigao je Luka Ivanušec. Za njega je Zvonimir Boban rekao da je 'osmica', no zasad je očito da ga Kovačević vidi na krilu! Uz njih dvojicu tu je mladi Francuz Nsoki, koji još ne djeluje spremnim biti prva violina, u B momčadi jako dobro je krenuo Gabrijel Šivalec. Iako će, onako na prvu, za sve njih navijači možda ruku u vatru staviti prije nego za Hoxhu, njegov doprinos Dinamu ne može se negirati... Ne samo na terenu, već i izvan njega!