A. LesičkiEngleski div zastao i otkrio: "Matanović nas je izmučio, a pred tim malim je velika budućnost”
.jpg.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 3min | pet. 13.11.26. | 08:46
Dok su zvijezde prolazile bez riječi, Dan Burn zastao je pred novinarima. Vuškoviću je predvidio veliku budućnost, a za Matanovića priznao da ih je izmučio.
Čudesan je taj Wembley. Pelé ga je nazvao katedralom nogometa, a Englezi su se pobrinuli da se nakon obreda vjernici ne raziđu prije nego što još malo potroše preostale funte. Nije prošlo ni petnaestak minuta od posljednjeg zvižduka, a svih osamdeset tisuća ljudi već je napustilo tribine. Bez velike filozofije i čepova na izlazima. Preselili su se u okolne lokale i dućane...
Jedino se eliti u skyboxovima nije žurilo. Tamo se nastavilo udarati po tekućim proizvodima i “finger foodu”, toj zgodnoj izmišljotini koja omogućuje da jedete prstima, a ipak ostanete gospodin. Nogomet je završio, ali bilo bi neozbiljno otići dok još ima nečega na pladnju.
Mi smo krenuli prema miks-zoni, po koju rečenicu iz repertoara "mogli smo, ali nisu nam dali”. Svaka katedrala ima svoju liturgiju pa tako i ova.
Nije bilo osobite gužve. Jedna se televizijska ekipa izdvojila čekajući Harryja Kanea, a dočekala Luku Modrića. Nije to loša zamjena, čak ni po engleskim kriterijima. Trebala im je riječ-dvije o nekadašnjem suigraču iz Tottenhama, dobitniku Zlatne lopte i novom rekorderu engleske reprezentacije. Veliki Peter Shilton preselio se u povijest. Kane mu je uzeo rekord, ali barem mu nitko ne može uzeti ono “veliki”.
Dok smo čekali, prišao je Dan Burn. Dva metra čovjeka s kojim na travnjaku ne biste rado dijelili ni prostor ni mišljenje. Izvan njega, međutim, engleski džentlmen. Očito za pristojnost još ima mjesta u modernom nogometu. Čak i kada čovjek zauzima ovoliko prostora.
Za razliku od Bellinghama i ostalih "veličina”, koji engleskim novinarima nisu udijelili ni pogled u znak da večeras nisu raspoloženi za razgovor, Burn je stao. I ostao koliko je trebalo. Za njihove, a onda i za nas. Bez one koreografije u kojoj igrač govori, a cijelim tijelom već odlazi prema autobusu.
“Znate, u godinama sam kada moram uživati u svakoj utakmici jer nikada ne znate kada će mi biti posljednja u ovom dresu”, iskreno će Burn.
U 35. je godini, a protiv Hrvatske upisao je tek dvanaesti nastup za Englesku. Dovoljno kasno stigao je u reprezentaciju da poziv ne smatra pretplatom koja mu se automatski obnavlja.
Strpljivo je odgovarao engleskim kolegama, a kada je pomislio da je gotovo, stigla su hrvatska pitanja. Za početak, o Luki Vuškoviću.
“Broj tri? Pred tim malim je velika budućnost”, odgovorio je kao iz topa pa dodao:
“Uopće me ne čudi što je Brighton za njega istovario 50 milijuna eura”.
Kad vas “malim” nazove Dan Burn, ne treba se vrijeđati. Iz njegove perspektive pola Premier lige još nije završilo osnovnu školu.
A kompliment ima težinu. Izgovorio ga je stoper s gotovo 250 premierligaških utakmica za Fulham, Brighton i Newcastle. Čovjek koji je dovoljno toga vidio, presjekao i izbio na tribinu da bi znao prepoznati igrača. Vuškoviću nije trebalo bolje pismo preporuke iz engleske obrane.
.jpg.webp)
Pitali smo ga i za Igora Matanovića. Cijelu su večer vodili prilično fizičku raspravu, bez velike potrebe za prevoditeljem. U tom se činu laktovi i ramena razumiju na svim jezicima.
“Volim takve igrače. Fizički moćne, koji rade cijelu utakmicu. Izmučio nas je, ali primijetio sam ga još kada sam ga gledao u prvoj utakmici pa smo se pripremili za takvo nešto”, otkrio je engleski stoper.
Vušković je, eto, od Burna dobio preporuku za veliku karijeru, a Matanović potvrdu da njegovo hrvanje nije bilo uzaludno. Englezi su znali s kim imaju posla. Sada bi i Hrvatska trebala znati što s njim. Ako ga već šalje među engleske stopere, neka mu povremeno pošalje i kvalitetna loptu. Pa da idući put s Wembleyja, uzmemo nešto više od komplimenata.