Ako je Wembley razlog za zadovoljstvo, Rujevica je ozbiljno spustila kriterije

Na Wembleyju je, srećom, bilo više od pristojnog otpora. Bilo je igre, sustava i izlazaka u englesku trećinu koji nisu izgledali kao paničan bijeg iz Livakovićeva krila. U nekim su trenucima i Englezi morali razmišljati o Hrvatskoj, a ne samo Hrvatska o njima. Nakon Rujevice, gdje smo uglavnom bili statisti i razmišljali kako preživjeti do idućeg prekida, to je pomak.

Samo, nemojmo od pomaka raditi podvig. Za poraz se ne naručuje torta, makar na njoj pisalo da je dojam bio bolji.

Izbornik je promijenio sustav, iznenadio rasporedom i dobio neke odgovore. Josip Mišić pokazao je da lopta ne mora postati vrući krumpir čim s druge strane ne stoji suparnik iz HNL-a. Tražio je, razbijao napada domaćina, čuvao i predavao loptu bez potrebe da se prethodno ispriča što je uopće na Wembleyju. U prvom dijelu držao je hrvatsku sredinu. Na takvoj pozornici bilo je važno imati mirnu glavu.

Baturina se, pak, nije došao fotografirati s Bellinghamom. Ušao je s njim u utakmicu, u duel i u raspravu. Dobio udarac pa nastavio tražiti loptu, umjesto liječničke potvrde da se protiv takvih ne može. U nastavku se oko njega mnogo toga vrtjelo. Povremeno i Englezi, tražeći kamo je otišao s loptom. On je futur ove Hrvatske.

Takav Baturina treba Hrvatskoj. Ne talent koji ćemo čuvati u vitrini i pokazivati gostima, nego igrač oko kojeg će se sve vrtjeti kao na ringišpilu.

A Vušković? Taj se očito nije stigao uplašiti. Raspoređuje, bodri, ulazi u bitke i ponaša se kao da mu je netko odavno predao ključeve obrane, zajedno s pričuvnim kompletom. Pogreške će doći. Bilo bi dobro da tada ne sazovemo nacionalni konzilij i ustanovimo kako je ipak premlad. Na Wembleyju je pokazao sigurnost koju mu nitko nije mogao posuditi za jednu večer.

Zbog njih ovaj poraz ima sadržaj. Nešto za što se možemo uhvatiti. Ali baš zbog njih ne treba spuštati kriterije.

Naravno, teško ćeš ga napraviti kada suparniku pomogneš baš onda kada ne moraš. Smolčić je do kaznenog udarca imao dobru priču. Iznenađenje u sastavu koje opravdava povjerenje. A onda je pred petercem povukao igrača i vlastitu večer predao u ruke sucu.

Šteta za njega, još veća za Hrvatsku. Takve se pogreške ne mogu vječno knjižiti pod troškove obrazovanja. Školarina je preskupa, a računi prečesto stižu na naplatu.

I ne treba sada potezati priču o "nategnutom penalu” koji se njima, eto, ne bi svirao. Nategnut je bio dres. Penal je bio vidljiv iz aviona. Jednako tako, nije dovoljno Matanoviću priznati da se junački hrvao s engleskim stoperima. Jest, radio je, trošio se i borio. Ali centarfor ipak nije zaposlen da bi suparničkim braničima odradio večernji trening snage. Treba mu poslati i neku loptu od koje može živjeti. Inače ćemo mu iz utakmice u utakmicu čestitati na požrtvovnosti, a udarce prema golu tražiti povećalom.

Onda je ušao Modrić. Wembley je zapljeskao, a Luka jednom loptom otvorio Vlašiću ono što se prije toga pokušavalo otvoriti uz mnogo više buke i fizičkog rada. Majstor je došao, pogledao bravu i izvadio pravi ključ. Lijepo je to gledati. Samo, ne može se budućnost hrvatskog nogometa svesti na rečenicu: "Pričekajmo da dođe Luka.” Jer, Luka je na odlasku. Netko mora naučiti otvoriti ta vrata.

Zato Wembley nije razlog za paniku. Ali nije ni večer za zadovoljno trljanje ruku. Hrvatska je pokazala da može bolje nego na Rujevici. Sada treba pokazati da može bolje i od časnog poraza. Za pjesmu u avionu ipak treba malo više. Viski se može naručiti i nakon poraza. Samo tada služi drugoj svrsi.