Engleska samoironija: Priča o kultnoj pjesmi “Football’s Coming Home”

Pjesma “Three Lions (Football’s Coming Home)”, ("Tri lava: Nogomet se vraća kući") koju su pred Euro 1996. napisali David Baddiel i Frank Skinner govori o engleskom prokletstvu, koje traje od 1966. kada je Gordi Albion osvojio jedini međunarodni naslov u povijesti nogometa. Ne samo to, nego su te sezone “stvoritelji nogometa” igrali jedino finale u svojoj povijesti i osvojili jedninu medalju.

Pjesma Three Lions (Football’s Comming Home) napisana je pred Euro u Engleskoj. Pjesma priča o tome kako se nakon 30 godina posrtaja, razočaranja, neuspjeha, nogomet napokon vratio kući. Englezi su ponovno bili domaćini, imali su talentiranu generaciju predvođenu Alenom Shearreom, Paulom Gascoigneom, Davidom Platom, Paulom Inceom, Steveom McManamanom i današnjim izbornikom Garethom Southgateom.

Nogomet se tada vratio u svoju koljevku. A Englezi su se potiho nadali prvom eruo-naslovu. Nakon iznenađujućeg remija na otvaranju protiv Švicarske (1:1), Englezi su svladali Škotsku (2:0) i razbili jaku Nizozemsku (4:1), prepunu Ajaxovih igrača koji su 1995. osvojili naslov prvaka Europe, a 1996. u finalu izgubili od Juventusa.

Nakon prolaska grupe, svladali su Španjolce na penale te ih je u polufinalu čekao povijesni rival Njemačka. Povijest je poznata, Southgate je promašio posljednji penal, Nijemci su prošli u finale, kasnije i osvojili naslov. Na engleskom tlu. Na Wembleyju. Na kojem ih je Engleska, po nekima nepravedno, svladala prije 30 godina u finalu Svjetskog prvenstva.

Pjesma “Three Lions” postala je dio engleske kulture, aktivira se pred svako natjecanje. Samo što se stih “Thirty years oh hurt” (“30 godina boli”), pretvorio u 32 godine, pa 34, pa 42, pa 52... a sada smo došli do 55 godina od kada je Engleska osvojila svoju jedinu medalju na velikim natjecanjima

Na Svjetsko prvenstvo 2018. Gordi Albion je otpraćen s jako puno skepse, domaća javnost nije vjerovala u enlesku momčad niti u uspjeh. No, nakon teško izborene pobjede protiv Tunisa, kasnije i razbijanja Paname, pjesma se počela “sramežljivo” puštati na lokalnim radio postajama i navijačkim pubovima. I pojačavala se svakim novim korakom. Nakon izbacivanja Kolumbije na penale, potom i Švedske u polufinalu, pjesma se postepeno pojačavala a kulminirala je pred polufinale i dvoboj protiv Hrvatske.

Na kraju, Englezi ko’ Englezi, sa svojim specifičnim smislom za humor, cijelu su priču oko te sada već kultne pjesme iskoristili za samoironiju i samoismijavanje.

Engleska na Euru 2020 igra gotovo na domaćem terenu. Ako osvoji grupu D, do kraja će jedino u četvrtfinalu igrati u Rimu. Sve ostale utakmice igraju na Wembleyu, 55 godina nakon osvajanja Svjetskog prvenstva i 25 od polufinala Eura na istom stadionu.

Uoči prve utakmice Engleske protiv Hrvatske u nedjelju, jedan korisnik Reddita detaljno je predstavio povijest sada već kultne pjesme “Football’s Coming Home”.

“Slušali smo tu pjesmu neprestano nakon što je Engleska izborila polufinale Svjetskog prvenstva. Činjenica da je u tom polufinalu pobijedila Hrvatska - njihov protivnik u nedjelju - samo je prvi djelić sinkorniciteta s cijelom pričom. Druga podudarnost je ta da je pjesma napisana za posljednji veliki turnir na engleskom tlu: Euro '96.

Pred taj turnir 1996., engleski nogomet nije se nalazio u najboljem periodu. Reprezentacija je na Svjetskom prvenstvu 1990. završila na četvrtom mjestu, izgubivši mukotrpno izvođenje jedanaesteraca (ponavljajuća tema), a tada je sve krenulo nizbrdo; Engleska je završila na dnu svoje skupine na Euru '92, a nije se uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo 1994. godine. U međuvremenu je osnovana Premier liga (1992. godine), ali bila je daleko od svojeg budućeg statusa i zaostajala je za tada glamuroznijim ligama.

Suprotno tome, općenito raspoloženje u zemlji u to je vrijeme bilo poletno, ako ne i euforično. Devedesete su bile u punom jeku, a posebno se u Engleskoj osjetilo da je narod “oživio”. Bijeda i štrajkovi rudara, bombaški napadi, Hillsborough, Heysel, Lockerbie i IRA bili su u retrovizoru. Cijela se atmosfera zamijenjena tehnološkim optimizmom i “Cool Britanijom”. Nacija je bila dobre volje, čak i ako od reprezentacije nisu bila velika očekivanja.

Uhvatiti ovo neobično raspoloženje u pjesmi bio je težak zadatak. Bend kojeg su naručili organizatori turnira izrazio ga je u obliku bolesne gluposti, ‘We are in This Together’ (u ovome smo svi zajedno). Sama pjesma je dosegnula br. 11 na britanskim ljestvicama.

Stih "It's coming home" odnosi se na činjenicu da je Engleska bila domaćin međunarodnog nogometnog natjecanja prvi put nakon 1966. godine, a ostatak pjesme pričao o tome kakav je osjećaj biti navijačem Engleske, koji u 90% bitnih slučajeva gubi. Za većinu biti navijačem Engleske označava razočaranje."

Tko bi najbolje mogao uhvatiti ovu dinamiku, pesimizam i optimizam nogometa? Uđite u komični dvojac Baddiel i Skinner, koji su vodili u to vrijeme popularni nogometni show Fantasy Football League.

Par je u početku doveden da sklada tekst za pjesmu nazvanu “Three Lions” (tri lava simboliziraju grb Engelskog nogometnog saveza). Baddiel i Skinner su na kraju i ispjevali tu pjesmu. Odlušili su da će to biti živahna pjesma, ali ujedno i ona koja odražava stvarnost navijača Engleske.

“Umjesto da napišemo idealiziranu ili trijumfalnu pjesmu, po uzoru na sve ostale navijačke pjesme ... odlučili smo napisati pjesmu o pretpostavci da ćemo mi, Engleska, izgubiti. Jer nas je to naučilo iskustvo.Tri lava, doista je pjesma o čarobnom razmišljanju. O pretpostavci da ćemo razumno izgubiti, na temelju iskustva, ali uz nadu da se to nekako neće dogoditi"

Iako refren ističe poznato navijačko pjevanje, stihovi su mračniji. Pjesma započinje sa stručnjacima koji kritiziraju Englesku ...

"Mislim da su to loše vijesti za englesku utakmicu." (Alan Hansen)

"Nismo dovoljno kreativni; nismo dovoljno pozitivni." (Trevor Brooking)

"Nastavit ćemo s lošim rezultatima." (Jimmy Hill)

... a pesimizam se nastavlja u prvom stihu:

“Everyone seems to know the score, they’ve seen it all before. They just know, they’re so sure. That England’s gonna throw it away

"Čini se da svi znaju rezultat. Već su ga svi doživjeli ranije. Jednostavno znaju. Tako su sigruni da će Engleska ponovno podbaciti”.

I drugi stih:

"So many jokes, so many, sneers, but all those oh-so-nears, wear you down throgh the years”

Toliko šala, toliko podsmijeha, svi ti 'zamalo uspjesi', deprimiraju te iz godine u godinu.

Nije sve tako jadno, naravno. Prvi stih prelazi u refren s "But I know they can play, ‘Cause I remember (Ali znam da mogu igrati, jer se sjećam), a podsjećaju se i na neke pozitivne uspomene iz Engleske. Ljudi se sjećaju stiha "30 godina boli", ali pjesma je zarobila i raspoloženje tog vremena: veliki turnir koji se "vraća kući" u Englesku na vrhuncu zemlje.

Postojao je treći i posljednji djelić podudarnosti između Eura ‘96. i Eura 2020. Engleska i Škotska također su se tada našle u grupi - posljednjem Euru za škotsku reprezentaciju - i međusobno su igrale u drugom kolu. Obje momčadi remizirale su svoju prvu utakmicu, što znači da su obje trebale pobjedu.

Do tog trenutka FA je odlučio zabraniti sviranje Three Lionsa unutar stadiona, možda požalivši zbog svog izbora da službenu pjesmu učine tako negativnom. Ali buntovni spiker na Wembleyju je ipak pustio pjesmu, a mnoštvo ga je dočekalo punim refrenom, pojašnjavajući riječ od riječi.

Engleska je pobijedila Škotsku briljantnim golom Gascoignea i odvezla se u polufinale.

Skačemo do 2018. godine. Reprezentacija Engleske bila je u poznatom položaju. Proteklih pet turnira odigrala je katastrofalno, počevši od neuspjeha u kvalifikacijama za Euro (poraz od Hrvatske), mučenja u grupi 2010., ispadanje u grupi 2014. i poraza od Islanda u osmini finala 2016.

Povjerenje u momčad, već slomljenu krajem "Zlatne generacije" (Lampard, Gerrard, Rooney, Terry i dr.), bilo je na najnižim razinama. Zemlja je također bila umorna od Brexita, politički podijeljena i očajnički željena distrakcije. Putujućim navijačima Engleske trebalo je nešto za olakšati raspoloženje na putu do neizbježnog ranog izlaska.

Probajte se zamisliti kao navijač Engleske. Znam da je u ovo malo teško povjerovati, ali pjevanje 'Football's Coming Home' bilo je u šali, samoironiji. Barem u početku. Bio je to ironičan preokret u izvornom značenju pjesme; umjesto da se turnir vrati kući, momčad bi vraćala trofej. To je bio način da se rasvijetli ono što je većina obožavatelja očekivala kao vrlo kratko putovanje.

Ne sumnjam da je značenje za one putujuće navijače Engleske postalo doslovnije kad smo stigli do četvrtine i polufinala. No kad su hrvatski (a kasnije i francuski) igrači i novinari nagovarali ‘arogantne engleske navijače’ da misle da će s tako prosječnom momčadi osvojiti Svjetsko prvenstvo, nedostajalo im je malo konteksta.

Možda smo i vjerovali, tjedan ili dva. Ali u vrijeme 'vrenja' političkih i socijalnih nemira, Engleska je na turnir ušla s nečim oko čega bismo se svi mogli dogovoriti i okupiti: naša nogometna reprezentacija bila je pomalo 'sr*nje'.

Teško je reći što će pokrenuti preslušavanje te pjesme u 2021. Dio toga bit će pokušaj da se povrati raspoloženje 2018., gdje je na nekoliko slavnih tjedana Engleska kolektivno povratila malo vjere u svoj tim i sebe. Za nekolicinu zavedenih možda je istina. Ali za većinu mislim da će i dalje imati iste prizvuke Eura '96.: Nada, ali ne i očekivanje", završava autor svoj tekst na Redditu.

Napomenimo kako se na posljednjoj provjeri pred Euro, na utakmici između Engleske i Rumunjske u Middlesbroughu (1:0), od malobrojnih navijača pred kraj utakmice čuo taj poznati stih.

U samoironiji ili ne, vjerujemo da to samo oni znaju...