El Sevillano - veliki gradski derbi

Mnogi tvrde kako je El Clasico najveća utakmica na svijetu i vrlo vjerojatno će biti u pravu kad to kažu, dva velika rivala s Iberijskog poluotoka na suprotstavljenim stranama, ponajbolji svjetski igrači istovremeno na travnjaku, prosječno oko 80 tisuća ljudi na tribinama, sjajan ugođaj, ogroman interes lokanih i svjetskih medija potvrđuju tu tvrdnju, ali upitate li tvrdokornog nogometnog obožavatelja, onog koji ne pati od glamura i blještavila pozornice, reći će vam kako je El Gran Derbi, odnosno okršaj seviljskih rivala Betisa i Seville, trenutačno najbolje španjolsko nogometno rivalstvo.

Pojedini igrači koji su iskusili igranje u El Clasicu sami će priznati kako čak ni to iskustvo nije bilo dovoljno da bi ih pripremilo za inicijaciju u El Gran Derbi. Pretjeruju, pomsilit će mnogi, ali samo ime El Gran Derbi ili „veliki derbi“ govori puno o značaju tog okršaja...

Prije prvog sučevog zvižduka cijela će se Sevilla okrenuti naglavačke...

„Ovo je najveći derbi u državi, a kad igraju dva seviljska kluba, cijeli grad poludi. U ostalim španjolskim gradovima nije čudno kad ljudi navijaju za Real ili Barcelonu, obzirom na to da su najveći španjolski klubovi, ali u Sevilli 99,99 posto ljudi navija ili za Sevillu ili za Betis“, priča španjolski novinar Ignacio Caceres Dastis.

„Također, odete li u, primjerice, Valenciju, ljudi uglavnom navijaju za Šišmiše, gotovo nitko ne navija za drugi klub iz grada – Levante. U Barceloni samo desetak posto građana navija za Espanyol, ostali su za Messija i društvo.“

„Jedini grad koji se možda može usporediti jest naša metropola, gdje Atletico ima dosta veliku navijačku podršku uz Real. No, svaka čast Atleticu, ali Realovim navijačima je jedini pravi derbi i najveći rival uvijek bila i uvijek će biti Barcelona.“

Caceresovu tvrdnju podupire činjenica da 15 posto građana Seville ima godišnju ulaznicu za neki od klubova, oko 50.000 proda Betis, a 37.000 Sevilla. Kad su stadioni Sanchez Pizjuan i Benito Villamarin ispunjeni do vrha, a često jesu, na prvi se nagura oko 40-ak, a na drugi 60 tisuća ljudi. Pedantni Španjolci izračunalil su kako je to 18 posto gradske populacije bez satelita i okolnih naselja. Malo se gradova u svijetu može pohvaliti kako njegovi stanovnici imaju takav apetit za nogomet...

Zagrijavanje za utakmicu počinje davno prije premijernog sučevog zvižduka, naprotiv, već na generalnoj probi, odnosno treninzima za utakmicu. Oni dan prije susreta obično su otvoreni za javnost, a gotovo 15 tisuća ultrasa pojavi se i 15-ak minuta prije nego igrači uopće izađu na travnjak, počnu zagrijavati grla. Samo tri tisuće ljudi više dolazi na utakmice Espanyola...

Trening obično započne zrendom, zujom, šegom ili kako u vašem kraju već zovu popularni „rondo“ na centru igrališta, zatim se uvježbavaju određene situacije s terena i sve završi međusobnom utakmicom na skraćenom terenu. Neutralni posjetitelji obično padnu na guzicu kad vide u kakvom dekoru treniraju igrači Seville i Betisa te se šale kako je to vjerojatno najužarenija atmosfera na treingu kojoj su ikad svjedočili.

No, treba istaknuti kako su nevolje na ovom derbiju jako rijetke, ipak je riječ o derbiju i ne čudi kad se negdje, nekako, idioti uspiju zakačiti, to je sasvim uobičajeno za okršaje velikih rivala, ali ne u Sevilli.

Najbolje to očarava detalj s jedne utakmice ženskih momčadi Seville i Betisa, prve ikad udigrane, na stadionu Benito Villamarin, pojavilo se 24.000 ljudi. Jedan od prisutnih na tribinama bio je Rafael Gutierez, sjeo je na svoje mjesto u zeleno-bijelom dresu, s kćerkom i sinom sa svake strane, malena je imala Betisov šal, a dječak Sevillin.

„Navijam za Betis i ne volim Sevillu, ali ju ne mrzim“, ispričao je Gutierez na poluvremenu pa onda otkrio zašto mali ima šal velikog rivala njegovog kluba.

„Supruga mi je Sevillista“, smije se.

Rafael nema ništa protiv toga, ali ima adut u rukavu. Malog je čim se rodio pretvorio u „sociosa“ s plaćenom godišnjom članarinom Betisa pa će izabrati kad odraste, priča. No, iako je sjedio među navijačima Betisa s „navijačem Seville“, nitko ga nije ni pogledao čudno. Zato što to nije neobično, prijatelji i obitelji navijaju za suparničke momčadi u gradu, ali ih ta podjela ne razdire.

Dobar primjer je gospodin po imenu Guillerom Jimenez Ballester, koji je aktualni sedmi predsjednik Pene Sevilliste Al Relente, najpoznatijeg kluba navijača Seville. Okupljaju se u baru koji postoji već 61 godinu i vrlo su aktivni u zajednici, organiziraju posjete igrača dječjoj bolnici u Sevilli i u svojim prostorijama ugošćuju klupske igrača kad su festivali i slične svetkovine po gradu.

Sevillin nekadašnji igrač i klupska legenda, pokojni Antonio Puerta bio je član sve do njegove tragične smrti 2007. godine, a njegova obitelj još živi u stanu preko puta prostorija kluba navijača, a Jimenez je bio dobar prijatelj s pokojnim Puertom od djetinjstva. U baru je nekoliko zidova posvećeno baš Puerti, a Jimenez sate i sate svog vremena provodi održavajući prostorije. Sevilla je njegov život pa čovjek očekuje kako su Los Rojiblancosi dominantna tema u svim aspektima njegovog života, ali...

Supruga i kćerka navijaju za Betis!

Jimenez ih ne pušta u svoj bar. Ne bi poslužio pivu nikome u zelenom i bijelom:

„Pravila su pravila, vrijede za sve, u ovaj bar mogu samo navijači Seville“, kaže pa objašnjava.

„No, važno je da se sve te klupske razlike završavaju na nogometu, nema tučnjave, nema huliganizma, samo sport... Okej i malo zajebancije“, smije se Jimenez, koji je inače jako topao čovjek, ali će brzo eliminirati svakog tko ne poštuje pravila „pene“, odnosno kluba navijača.

Iako oba seviljska kluba imaju izražene britanske korijene, Sevillu su osnovali engleski doseljenici, inače Sunderlandovi navijači pa su zato klupske boje crvena i bijela, a Betis Škoti, pogađate Celticovi fanovi pa ne treba začuditi što je druga polovica grada obojana u zeleno i bijelo, tu završavaju sve poveznice s britanskim nogometom jer na tribinama seviljskih stadiona nema huliganizma.

Ali to ne znači da je „veliki derbi“ lišen strast, naprotiv, sve pršti od nje, samo ona ne prelazi granice civiliziranog ponašanja, a što nogomet predstavlja Andalužanima najbolje ocrtava moto po kojem živi i umire svaki navijač Betisa – „De padres a hijos, de abuelos a nietos, una passion llamada Betis“ ili prevedeno „Od očeva sinovima, od djedova unucima, strast zvana Betis“.

Upravo taj „zdravi fanatizam“ čini ovaj derbi posebnim.

Nažalost, ovu nedjelju seviljski derbi bit će lišen navijačke strasti jer će zbog pošasti koronavirusa tribine zjapiti prazne pa neće biti ni njegove najveće posebnosti – ludih Andalužana pa ćemo se za potvrdu ovoga što su ispričali stanovnici te specifične španjolske pokrajine morati pričekati neka bolja vremena...

(Foto: Reuters)