T. NičotaDomaći dečki (zasad) ostaju!
.png.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | pon. 12.01.26. | 08:40
Bili su na izlaznim vratima već na samom početku prijelaznog roka, činilo se da će svi trojica otići. Međutim, 'preživjeli' su prvi val transfera i poručili da se žele dokazati u Dinamu. Ako ni zbog čega, zaslužili su iz tog razloga veću priliku
Možda ta floskula u današnjem, globalnom nogometu djeluje otrcano, previše romantičarski. Zarobljena u nekim davnim vremenima, kad su klubovi bili preslika grada, regije, ili, u najširem smislu, svoje države, kad se u svlačionici pričao uglavnom jedan jezik, najčešće i jedan dijalekt. No, koliko god u ovo moderno doba sve to bila 'trivija', nešto poput bajke, koliko god bilo normalno da u prvih 11 gotovo svakog kluba na svijetu igraju većinom, ponekad i samo stranci, ipak složenica 'domaći dečki' ima neku snagu. Pogotovo ju je uvijek imala i ima je u Dinamu!
Bez obzira što je taj nogometni svijet otišao u sve te ekstreme, živimo u vrijeme otvorenih granica, osobnih izbora i, prije svega, biznisa, u Maksimiru jedna tradicija nikad ne bi smjela izumrijeti. A to je baš ta priča o domaćim dečkima. Koji su kroz godine, malo-pomalo (ne, nije to od danas) padali na marginu, ili, kako nam je svojedobno ispričao jedan od njih, bivši igrač Modrih, koji je u Maksimiru prošao sve, od Škole do seniora:
"Svugdje je normalno da strani igrač mora biti 30 posto bolji od domaćeg da bi zaslužio igrati. Samo u Dinamu domaći dečko mora biti 30 posto bolji od stranca da bi dobio šansu!"
Možda jest pretjerivanje, kažemo, izgubile su se te granice i vani, ili kako bi rekao stih iz one Balaševićeve pjesme: 'I nema driblaj i nema dodaj, već samo ima dobro se prodaj!' No, svejedno, bez obzira na sve te promjene, u Dinamovom je DNK-u usađeno da svlačionica bez domaćih igrača nije potpuna. Ne moraju oni uvijek biti glavni igrači, plemeniti špilmaheri, 'desetke' ili 'devetke', ne moraju biti kapetani ni reprezentativci. Ne moraju biti niti rođeni na potezu od Dibrave do Črnomerca, niti od prvih nogometnih koraka u Dinamu, ali mora ih biti. Ono, da znaš da su 'domaći dečki' i da se oni tako osjećaju. Kao posebna žila kucavica modrog kluba. A već na samom početku ovog zimskog prijelaznog roka Dinamo je zamalo ostao bez čak trojice takvih. I krenuo u smjeru da uskoro u maksimirskoj svlačionici ne bude gotovo nijedan, što bi, u kontekstu Dinama, bio povijesni presedan.
Dakle, Luka Stojković, Robert Mudražija i Marko Soldo bili su već na izlaznim vratima. Neki će reći, gurnuo ih je prema izlaznim vratima sam Dinamo, jer Zvonimir Boban i Mario Kovačević ih ne vide u prvom planu, na Mudražiju i Soldu gotovo uopće ozbiljno ne računaju. I baš su ta trojica igrača dobila ponude. Kako je u Maksimiru zavladalo vrijeme 'lagane' štednje, a blagajna je malo 'prehlađena', nije čudno da je Dinamo bio spreman prodati svu trojicu. Ili barem dvojicu od njih! Ispalo je, eto, da je Dinamo opet mogao zaraditi barem neki novac na domaćim dečkima, što je već odavno pravilo u Maksimiru, rijetko su prihod Modrima donosili strani igrači. I svejedno, opet su inozemci ti u koje se Modri uzdaju. No, vratimo se njima trojici. Stojković je mogao u Emirate, za novac, kojim bi riješio egzistenciju. S takvim ugovorom kakav mu je nudila Al Jazira, recimo, bio bi u Dinamu u TOP 3 najplaćenijih igrača, s bonusima možda i najplaćeniji. Zamislite odbiti takav novac!? No, Luka je rekao da s 22 godine ne misli otići u nogometnu egzotiku, da želi uspjeti u Dinamu i da će se na proljeće boriti za što veću minutažu.
Slično je na ponudu češke Sigmne iz Olomouca odgovorio i Marko Soldo. Premda mu je jasno da je u hijerarhiji ispred njega čitav red veznih igrača i da će, budu li svi zdravi, skupljati minute kao golubovi na Trgu mrvice kruha, odlučio je ostati. I boriti se! Jer, nije došao u Dinamo da bi samo tako otišao. Mudražija, pak, ljubimac navijača zbog svoje privrženosti klubu i dok nije igrao u njemu, praktički je pristao na transfer u Slovan iz Bratislave, svjestan da strpljenje i čekanje nemaju smisla kad je jasno da igrati neće. Za razliku od Solde i pogotovo Stojkovića koji se još nečemu i mogu nadati, za Mudrog je ovo, izgleda, izgubljena bitka. No, gotovo siguran dogovor Dinama i Slovana uspio se zakomplicirati i u ovom je trenutku njegov odlazak vrlo neizvjestan. Kao da se u sve upetljao neki 'prst sudbine'...
Njih trojica, znači, zasad ostaju u Dinamu. 'Preživjeli' su prvi val prijelaznog roka, svatko na svoj način, svatko iz svojih razloga još uvijek je na pripremama prve momčadi, još uvijek vjeruje da će u Dinamu ostaviti trag. I, ako ni zbog čega, onda barem zbog toga, zaslužili su veću priliku, zaslužili su da budu u 'rotaciji' i pomognu Dinamu u napadu na nove trofeje i europski iskorak. Koliko god se nogomet promijenio, koliko god su u modi neka druga vremena, a granice odavno 'pale', takvi igrači su duša kluba, konkretno, Dinama. Svatko ih ima pravo ne vidjeti u svojoj nogometnoj viziji, možda se ne uklapaju, možda nisu ostavili dojam kakav je netko očekivao ili treneru i tkoznakome nisu 'sjeli' na prvu. Sve je to legitimno, sve je to nogomet i kukanju nikad nema previše mjesta, Ali, u konačnici, za Dinamo je dobra stvar ako oni i do kraja mercata ostanu u Maksimiru! I ne treba ih tjerati, nego im - pružiti ruku.
Pa, ne možemo baš reći da su svi koji su došli toliko bolji od njih! I to je, u konačnici, i njihov najvažniji adut. Dinamo bi od njih, ostanu li doista do kraja u Maksimiru, mogao još od njih imati koristi...
