I. SučićDok sportski direktor jedva čeka kraj prijelaznog roka, Rijeka bi trebala jedva čekati početak promjena
Vrijeme Čitanja: 11min | sub. 05.09.26. | 08:01
Kek nije dobio momčad kakvu je tražio, sportski sektor iza sebe ima još jedan upitan mercato, a Damir Mišković mora odlučiti je li vrijeme za ozbiljne rezove
Izuzmemo li iz jednadžbe generaciju Z, o čijim pravilima života i nekim općenitim idejama i razmišljanjima zaista ne znamo puno, poprilično smo sigurni da ne postoji osoba u Hrvatskoj koja nije čula za Alana Forda. Ne očekujemo da baš svi znaju što znači crna knjižica kod Broja Jedan ili da razumiju njegove anegdote s Aleksandrom Velikim i Julijem Cezarom, ali svatko je u nekom trenutku, možda i ne znajući odakle dolazi, čuo neku od antologijskih izjava koje će nas sve nadživjeti. Poput one nenadmašne „Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti“.
Naravno, svaki od likova imao je neku svoju. Pamti se Bob Rockova da je „bolje živjeti 100 godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi“, ali ipak nitko ne dolazi ni blizu Grunfu kada treba okrijepiti dušu s malo mudrosti. „Jedna lasta ne čini proljeće, a kamoli dvije“ i „tko živi pjevajući umire zviždući“ ipak možda malo odskaču od drugih. A iako je Max Bunker bezvremenski genijalac čiji je um smišljao i zabijao spektakularne eurogolove prije nego što je pomoć mogao potražiti na internetu ili, još recentnije i modernije, kod umjetne inteligencije, ako talijanski velemajstor pod stare dane bude u deficitu s inspiracijom (ipak mu je 87 godina), jedan espresso u uredima Nogometnog kluba Rijeka mogao bi biti rješenje svih njegovih problema. I to u uredu sportskog direktora, da budemo precizniji. Nema smisla da čovjek luta po stadionu, godine su ga stigle. I sigurno ga, poput Jeremije, „boli sve i još mnogo toga“.
Iako se kod društva iz kluba ne osjeća neka prevelika doza nervoze, barem smo takav dojam stekli nakon remija u Gorici, vjerojatno i slijepi mogu vidjeti da situacija u klubu i oko njega nije idealna. Nitko ne kaže da se Rijeka raspada i da se ključ u bravi polako okreće, ali govor tijela igrača nakon posljednjeg prvenstvenog ogleda nije bio kao inače, baš kao što ni Matjaž Kek sigurno nije zadovoljan načinom na koji je zaključen ovaj prijelazni rok. Ostanak Tonija Fruka, uvjerljivo najboljeg igrača Rijeke, dvosjekli je mač, s tim da tu zapravo sve ovisi o Fruku. Ako će na ovu polusezonu gledati kao na priliku da si dodatno digne dionice i potvrdi se kao neupitno najbolji igrač HNL-a, Keku će život biti znatno lakši. Ako će ovakav rasplet ljetnog mercata tretirati kao osobni poraz i u glavi ostati na transferu koji se nije dogodio, tada će u problemu biti i Kek, i Rijeka, i svi koji se s njom bude i liježu.
Sportski direktor pritom tvrdi kako je ostanak Fruka „dobra vijest za navijače Rijeke“, a istodobno priznaje kako su očekivanja i kluba i igrača bila da se transfer realizira.
„Toni je dugo kod nas, puno je dao za Rijeku i sigurno su očekivanja s obje strane bila da se transfer dogodi. Ne treba očajavati, treba se okrenuti prema sutra“, rekao je Raić Sudar. Nadodao je da se s Frukovim predstavnicima razgovaralo i o novom ugovoru, ali ne previše konkretno jer se čekao kraj prijelaznog roka. Rijeka bi, kaže direktor, željela produljiti suradnju. Pa onda, naravno, ako se ukaže prilika – prodati igrača.
Sve je jasno. Osim onoga što nije.
Teorija je od glave do pete alanfordovska, s tim da nama nikako ne sjeda u glavu zašto bi Fruk uopće potpisao novi ugovor, a ne jednostavno pričekao siječanj pa sam postao kovač svoje sreće? Budući poslodavci prošli bi bez odštete prema klubu, a on s pokojom 'nulom' više na svojem računu...
S druge strane, po pitanju dolazaka društvo s prvog kata zasad se nije iskazalo. Kabadayi trenutačno izgleda netko tko 'ne može na nebo otić' bez motora', a toliko najavljivano pojačanje u vidu Iranca Mohebija, kapitalca koji je zadužio 'težak' dres s brojem devet, sam Raić Sudar malo je 'primirio' konstatacijom da je dugo izvan ritma i da će mu trebati vremena da nadođe. Gesundheit!
Ispadanje od Midtjyllanda nitko ozbiljan nije percipirao kao katastrofu ili iznenađenje. Ruku na srce, Danci su u ovom trenutku jednostavno bolji. I to za nekoliko koplja. No, problem su posljedice. Rijeka je ostala bez UEFA-inog novca i fino osvijetljene europske pozornice na kojoj svoje igrače može predstaviti ljepšima, boljima i skupljima nego što ih HNL može predstaviti sam. A to je naročito problem kada si ljetni prijelazni rok uglavnom – prespavao.
Odšteta je plaćena samo za Ivana Ćubelića, prošlosezonskog standardnog prvotimca Slaven Belupa. Nitko ne kaže da je Ćubelić loš igrač niti da njegova igra nema kvalitete. Ima. Ali, kada bi se prošle sezone nabrajale najveće vrijednosti Slavena, prije njega bi se vjerojatno spominjali Jagušić, Mitrović, Nestorovski, Božić, Kovačić, Šuto, Agbekpornu i Šivalec. Ćubelića bi se prije svega istaknulo kao igrača koji je prvi put dobio pravi kontinuitet i dovoljno dobro ga iskoristio da bude standardan. A Rijeka je za njega izdvojila 300 tisuća eura. Što je za nju popriličan novac. Nismo sigurni kako su tekli pregovori, ali osjećaj je otprilike kao kada je Manchester United svojedobno Šahtaru ponudio 60 milijuna eura za Freda. No, sportski sektor, ta famozna struka, zaključili su da tih 300 tisuća eura 'bagatela'. Baš kao što je to godinh dana ranije to bio slučaj s Jankovom. Potezi koji su uslijedili nisu bili ništa bolji, jer prvo je nakon mjeseci čekanja stigao Kabadayi, nakon čega je potpisan i Slovenac Vekić. I tu dolazimo do još jedne teško objašnjive odluke. Ako je Vekić doveden na Kekovo inzistiranje, odnosno da bude prvi vratar, zašto se nije sjelo s Todorovićem, otvorilo karte i poslalo ga na jednogodišnju posudbu negdje gdje će braniti? Od njegova sjedenja na klupi apsolutno nitko nema koristi. Ni Rijeka, ni Todorović, ni njegova tržišna vrijednost. 'Dekicu' je jednako mogao zadužiti David Nwolokor ili netko od mlađih vratara koji još nije na Todorovićevoj razini. Matematika je prilično jasna. Za nju stvarno nije potrebno biti Broj Jedan.
A onda dolazimo do Šotičeka. Kako je pojasnio sportski direktor, igrač je trebao otići u Poljsku, potom se pojavila Rijeka, uvjeti su dogovoreni „u tri minute“, Basel je poručio kako im je „svejedno koliko će igrač nastupati“, ali onda se Šotiček predomislio nakon ozljede Roka Brajkovića u Hajduku.
„Ako nije suđeno, nije suđeno. Idemo dalje“, zaključio je sportski direktor. Kao da se ništa nije dogodilo... Naravno, nije Šotiček ni prvi ni posljednji igrač koji je pregovarao s Rijekom pa se predomislio, takvih je slučajeva bilo i bit će ih u svakom klubu. Razlika je u tome što je Rijeka vjerojatno jedini klub koji gotovo pa slavodobitno komunicira odbijenice. Od Oršića i Benkovića pa sada do Šotičeka, javnost redovito dobije detaljno objašnjenje tko je sve mogao doći, zašto nije došao i u kojem je trenutku odlučio da ipak neće. Znate onu 'foru' kad neki mladi igrač ode na probu, 'prođe ju', ali se onda vrati u matični klub jer nije dogovorio uvjete? E, pa, to u jednom malo drugačijem obliku to. Ista priča na drugačiji način upakirana...
Još je zanimljivija tvrdnja kako je Rijeka tijekom prijelaznog roka imala „tri-četiri igrača koji su bili pik“, ali su oni u međuvremenu ponovno počeli igrati u svojim klubovima. „Možda smo im mi pomogli u karijeri“, našalio se Raić Sudar.
Max, zapisuješ?
Na utakmici protiv Strasbourga. Foto: Goran Kovacic/PIXSELLDirektor je pritom dodao kako je momčad „solidno popunjena“, kako je Rijeka na svim pozicijama duplirana, ali i kako na nekim pozicijama trebaju drukčije profile. Kaže i da previše igrača nije dobro jer „mi koji smo igrali ili trenirali znamo što to znači“, a odlazak Legba i Morčiladzea objasnio je činjenicom da nisu opravdali povjerenje i kriterije Rijeke. Sve pojedinačno možda i može zvučati logično, ali kada se spoji u cjelinu, teško je razabrati što je točno bila strategija Rijeke ovog ljeta.
A upravo je strategija najveći problem.
Od Rijeke su se ovog ljeta očekivale velike stvari. Ne nužno i potpisi imenima od kojih će navijači padati sa stolica, nego dovođenje igrača koji će pratiti ideju trenera. S Kekom se unaprijed znalo što će Rijeka dobiti. I kakve igrače on zahtijeva. Njegov je nogomet jednostavan, pitak, razumljiv. Kako laiku, tako i najvećim genijalcima. Ipak, nekima očito nije bilo jasno na čemu inzistira i što želi. Na kraju je ispalo kao da je Rijeku dolazak Keka, zajedno s njegovim zahtjevima i vizijom, poprilično – iznenadio.
Povrh svega, zabrinjavajuće je i što neki u klubu kao da nisu svjesni koliko je situacija ozbiljna. Treći je ovo prijelazni rok bez konkretne prodaje, treći u kojem Rijeka plaća odštete za igrače koji nisu plug 'n' play“pojačanja i treći u kojem se teško vidi ni 's' od neke dugoročne strategije.
I zato se sada čeka Damir Mišković. Da lupi šakom o stol. Skoro četiri godine Darko Raić Sudar radi kao sportski direktor Rijeke. Naravno da nije jedini krivac za svaki pogrešan transfer, svaku propalu prodaju i svako pojačanje koje se nije dogodilo. Tako nogometni klub ne funkcionira. Uostalom, nije ni sam u sportskom sektoru. Tu je i njegov pomoćnik Antonini Čulina, pa ne bi bilo pošteno čovjeka lišiti baš svih zasluga za posao odrađen ovog ljeta. Ali, gospodo, pa netko za taj sektor mora odgovarati. U protivnom funkcije postoje samo zato da bi pisale na vratima ureda. I da predsjednikova ruka nikada ne bi bila usamljena u zraku kada se u uredima HNS-a za nešto treba glasati.
Puno veći problem od jednog lošeg prijelaznog roka jest što iz Raić Sudarovih objašnjenja nije sasvim jasno vidi li on uopće problem. Rijeka je, kaže, „solidno popunjena“. Na svim je pozicijama duplirana, ali na nekima trebaju drukčiji profili. Svaki dobar igrač je dobrodošao, ali previše igrača nije dobro. Igrača se ne može dovesti dok drugi ne ode, a kada ode, onda se može tražiti zamjena. Ili se momčad može popuniti iz vlastitih redova.
„Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti.“
Posebna priča je kolovoz. Raić Sudar kaže kako je Rijeci taj mjesec redovito kritičan, da se momčad nakon završetka prijelaznog roka počne dizati i rasti, ali na pitanje zašto je tako – nema odgovor. „Koji je razlog pravi?“ Ne zna.
Antonini Čulina i Darko Raić-Sudar na utakmici Lokomotiva - Rijeka, 15. kolo HNL-a, sezona 25,/26. Foto: Goran Stanzl/PIXSELLA onda dolazimo do možda i najbolje rečenice cijelog razgovora:
„Ja sam najsretniji kad završi prijelazni rok, imamo što imamo i onda se možemo posvetiti tim igračima.“
Sportski direktor. Najsretniji. Kad završi prijelazni rok.
Negdje u tom trenutku Grunf je spustio francuski ključ, pogledao prema nebu i shvatio da je dobio konkurenciju.
Naravno da nitko normalan ne očekuje da sportski direktor uživa u dva-tri mjeseca tijekom kojih mu telefon zvoni svakih pet minuta, agenti nude sve od novog Maradone do svojih nećaka, trener traži jedno, tržište nudi drugo, a predsjednik treće. Jasno je da je prijelazni rok stresan.
Jednako je zanimljiva i životna lekcija koju je Raić Sudaru svojedobno, kaže, prenio Srećko Juričić. A on te njegove, nadasve mudre riječi, nikada neće zaboraviti.
„Darko, najbitnije je da se što manje griješi.“
Teško je tome išta dodati. Možda samo: ako želiš manje griješiti, moraš napraviti manje pogrešaka.
Max, ovo stvarno više nije potrebno zapisivati.
Problem nastaje kada se s područja filozofije prijeđe na činjenice. Raić Sudar pokušao je objasniti kako kod transfera „nema pravila“ pa kao primjer naveo šampionsku generaciju 16./17. i ustvrdio kako Rijeka nakon osvajanja naslova nije napravila velike transfere kao sezonu ranije.
Darko Raić-Sudar, Matjaž Kek i Marko Babić uoči predstavljanja Matjaža Keka kao novog-starog trenera Rijeke, lipanj 2026. godine. Foto: Goran Kovacic/PIXSELLSjećanje ga tu baš i ne služi. Rijeka je već tijekom šampionske sezone ozbiljno zarađivala od prodaja. Matej Mitrović otišao je u Beşiktaş za 4,2 milijuna eura usred pohoda na naslov, a prodajni ciklus nije stao podizanjem pehara. Franko Andrijašević otišao je za 4,25 milijuna eura, Josip Mišić za 2,75 milijuna, dok je Sporting samo posudbu Stefana Ristovskog platio 1,1 milijun eura. Transfermarkt za šampionsku 2016./17. vodi 15,1 milijun eura prihoda od odlazaka, a Rijeka je i nakon nje nastavila ozbiljno monetizirati momčad. Drugim riječima, nije baš da nakon naslova bilo 'tanko' na tržišta.
I baš je to možda najveća razlika između one i ove Rijeke. Tada se znalo zašto se nekoga dovodi, što se od njega želi, kada mu se podiže vrijednost i kada ga se prodaje. Nije svaki transfer bio pogodak niti je svaki potez bio genijalan, ali postojala je nit koju se moglo pratiti. Danas je teško pronaći početak konca. Posebno jer je Matjaž Kek posljednji trener kojem bi trebalo objašnjavati da se „ne može uvijek dovesti ono što želiš“ i da je momčad „solidno popunjena“. Kek je u prvom mandatu od Rijeke napravio stroj upravo zato što je imao jasnu hijerarhiju, jasne zahtjeve i klub koji je znao što želi biti.
I jer ga se pratilo, jer ga se slušalo. U tom prvom mandatu bio je strah i trepet kada predsjednika nije bilo u klubu. Uvjerljivo najstrašnija osoba koju se moglo sresti na hodnicima Kantride ili Rujevice. Danas? Danas je dobio momčad kojoj očito nedostaje dodatne kvalitete, dok iz sportskog sektora sluša kako je ona „solidno popunjena“, kako je problem što ne mogu svi igrati, kako se igrača može dovesti tek kada drugi ode i kako je, uostalom, najbitnije da se što manje griješi.
A kada bi Kek malo i zagalamio na one koji su plaćeni da mu slože igračku križaljku, čovjek se ponekad zapita bi li povratno dobio išta više od osmijeha dok se na mobitelu već bira 'kratki' broj predsjednika.
Darko Raić-Sudar u društvu s Damirom Miškovićem i Antoninijem Čulinom, prije ogleda protiv Elfsborga. Foto: Jorgen Jarnberger/Bildbyran/PIXSELLI tu više nije pitanje samo Darka Raića Sudara. Niti Antoninija Čuline. Tu je pitanje Damira Miškovića. Jer Mišković je čovjek koji je ovu Rijeku stvorio. On je postavio standarde zbog kojih drugo mjesto više nije predstavljalo senzaciju nego propuštenu priliku. On je doveo klub do toga da se o naslovima, Europi i milijunskim transferima razgovara kao o nečemu normalnom. I upravo zato on prvi mora prepoznati trenutak kada se standard počne spuštati. Ne mora nikoga smijeniti zato što javnost traži krv. Ne mora napraviti predstavu, sazivati izvanredne konferencije niti udarati šakom o stol toliko jako da Grunfu sa zida padne nacrt aviona. Ali, mora presjeći. Mora odlučiti je li ovo sportski sektor kojem vjeruje da može pratiti Matjaža Keka i vratiti Rijeku tamo gdje ju je sam Mišković naučio da pripada. Ako jest, onda iza tih ljudi treba stati i od njih tražiti rezultat. Ako nije, onda nema smisla čekati četvrti prijelazni rok da bi se ponovno zaključilo kako je tržište komplicirano, Dinamo bogatiji, igrači se predomišljaju, kolovoz tradicionalno težak, a prijelazni rok – predug.
Jer najopasnija stvar za Rijeku nije jedan Kabadayi koji možda neće uspjeti, Ćubelić koji je možda preplaćen ili Šotiček koji se predomislio. Najopasnija stvar bila bi prihvatiti da je sve to – normalno.
A ako je već Broj Jedan znao da svaka organizacija mora imati nekakav red, možda bi bilo zgodno da se na Rujevici ponovno utvrdi upravo to. Tko odlučuje. Tko odgovara. I, za početak, tko je kriv kad se – što manje griješeći – ipak pogriješi previše.