Dinamo nipošto nije podbacio, histerija je prevelika, ali u Maksimiru neke stvari moraju mijenjati

To je kao da nakon odličnog, vrhunskog ručka, pojedete loš, bezukusan desert. I zaključite kako je restoran očajan, usluga katastrofalna, kako su vam sve previše naplatili i htjeli vas opljačkati te zaključite da više nikad nećete navraćati. A još ćete prošiti loš glas među prijateljima da i njima ne bi slučajno palo napamet...

Tako nekako zadnjih dana izgledaju mnoge recenzije Dinamova europskog nastupa. Visok i težak (0:4) poraz od Milana, koji je mogao biti još teži, izazvao je brojne kritike, otvorio neka legitimna pitanja o pojedinim segmentima Dinamove igre. Međutim, kako se kritike razbuktavaju, tako malo-pomalo ispada da je Dinamova ovosezonska europska kampanja potpuni fijasko, da je Dinamo u Ligi prvaka podbacio, razočarao ili se čak osramotio. Što apsolutno nema veze s istinom, ni sa zdravim razumom. Dinamo je odigrao lošu utakmicu s Milanom i to treba priznati, momčad i igra u nastavku su se raspali, talijanski prvak se poigravao s Modrima i mogao zabiit još nekoliko golova i logično je da dojam sigurno ne može biti pozitivan, da su Dinamovi navijači koji su puno očekivali sa stadiona otišli s gorčinom. Ali to ne znači da 'desert' treba rušiti ocjenu čitavom 'meniju', koji je ove sezone za Dinamo iznimno ukusan.

Dinamo je zadnjih godina podigao ljestvicu, kako svojih rezultata, tako i očekivanja. Javnost i navijači jedva su dočekali Dinamo koji ruši velikane, koji je konkurentan u Ligi prvaka. I zato mnogima nisu najbolje sjele priče o školovanju, o ulozi autsajdera kojemu je svaki bod dobar, o tome kako Dinamo, s obzirom na uvjete i protivnike, ne pripada u ovo elitno društvo. Pogotovo nakon pobjede nad Chelseajem, svi su pomislili kako je vrijeme i za taj iskorak, prezimljavanje iz Lige prvaka. I, naravno da je poželjno razgovarati o tome je li Dinamo mogao napraviti nešto više, je li Ante Čačić mogao neke stvari u igri drukčije postaviti, donositi drugačije odluke, imati drugačiji gard od starta, staviti jednog igrača umjesto drugog. Nogomet jest zato popularan što će 100 ljudi imati 101 mišljenje o istoj utakmici, treneru i igračima. Jedni će uprijeti prstom u Šahtar, devastirani klub i momčad, koja pet od sedam dana u tjednu provodi na putu, koja je praktički bez ijednog stranca došla na prag prolaska skupine (Europsku ligu je već osigurao) i time argumentirati kako su priče o vrijednostima momčadi, favoritima i autsajderima, deplasirane. Drugi će pokazati na Barcelonu i Juventus, posrnuli katalonski velikan ima bodova kao Dinamo, a onaj torinski čak i bod manje te još nije osigurao niti Europsku ligu. Ako je Dinamo podbacio, krahirao i doživio debakl, kojim riječima onda dočarati Barcin i Juveov neuspjeh?

Čačić pred Osijek: "Lekcije nam drže stariji kolege koji su trenirali gradska predgrađa, mirnije sam spavao nakon Milana, nego Poljuda"

Kolike su Dinamove rezerve? Može li Marko Bulat odmoriti i zamijeniti umorne ratnike sa sredine terena?

Je li Dinamo mogao više?

Istina je, naravno, uvijek negdje između. Da, Dinamo je možda mogao više, zaključit ćemo, s obzirom kako se držao u prve četiri utakmice, šansa se nudila i Dinamo je nije iskoristio. Neki igrači mogli su ključnu utakmicu dočekati odmorniji i u boljoj formi, možda je Čačić mogao proširiti kadar, više rotirati i imati alternative, biti hrabriji, vući neke bolje poteze. Opet, da je Drmić zabio ono što je 'morao' zabiti u Salzburgu, da Petkoviću nije neobjašnjivo poništen gol protiv Red Bulla u Zagrebu i da je Bočkajeva lopta išla dva, tri centimetra niže, danas bismo, bez obzira na poraz od Milana, pričali o povijesnom uspjehu i Dinamu koji u London ide po pobjedu za prvo mjesto u skupini.

Nekad i nijanse odlučuju i kreiraju konačnu sliku. No, velika je razlika između zaključka da se moglo malo bolje i da je ovo što smo vidjeli potpuni debakl! Histerija koja se podignula nakon tog poraza od Milana generalno jest prevelika, brzo se zaboravilo odakle je Dinamo krenuo, koji je put prošao u zadnjih šest mjeseci i kako su svi rezultati u zbroju i dalje iznad očekivanja. Samo dva remija, bez poraza u HNL-u, još uvijek matematički izgledi za europsko proljeće uoči zadnjeg kola. Podbačaj? Ne, nije, definitivno. Uostalom, treba postaviti i ovo pitanje: je li Dinamo danas bolji nego prije dvije, tri godine i ako nije tad, je li sad morao prezimiti iz Lige prvaka? Je li ovaj Dinamo jači od onoga s Olmom, Morom, Gavranovićem... koji je došao na korak do prolaska skupine u Ligi prvaka, ali je ipak nije uspio preskočiti? Ili od onog s Gvardiolom, Majerom, Jakićem..., koji je preko Tottenhama došao do četvrtfinala Europske lige?

Ante Čačić prvi je put ove sezone izišao iz tračnica, skinuo plašt 'coolera' i mirnog gospodina i odgovorio dijelu kritičara.

"Moram reći da ne razumijem ljude koji toliko dugo prate nogomet, a da mogu razmišljati na ovakav način, pod upitnik stavljati igrače koji su toliko puno napravili u svojoj karijeri, posebno ove sezone. Neki stariji kolege koji su trenirali gradska predgrađa drže lekcije meni i mojim igračima... Staviti u pitanje formu igrača koji igraju sjajno jednostavno mi nema smisla", bez ustezanja je rekao Čačić. Stao je u svoju i obranu svojih igrača, očito iziritran jačinom kritika, koja se svalila na njega i momčad nakon tog poraza od Milana. I, kao i uvijek, subotnja utakmica u Osijeku, ali i one koje slijede, smirit će tenzije ili ih dodatno razbuktati, ovisno o rezultatu. To je nemoguće promijeniti, samo treba usporediti atmosferu nakon pobjede nad Chelseajem i ovu nakon Milana.

Međutim, koliko god Čačić i svi u Maksimiru bili u pravu kad se dižu na zadnje noge zbog pretjerivanja i priča o neuspjehu, ipak ne smiju biti slijepi, tvrdogavi i prkosni, zamrznuti u uvjerenju da je Dinamo 'space shuttle', koji nitko ne može izbaciti iz orbite. Trebaju prihvatiti stvarnost i biti svjesni da svaka momčad dođe do vrhunca i prođe ga te da dođe vrijeme promjena. Naravno, to ne znači da se Dinamo treba odreći svih svojih senatora, najboljih igrača i simbola jedne velike generacije, štoviše, bilo bi kontraproduktivno kad bi oni svi odjednom napustili svlačionicu. Ali, Dinamo na zimu mora početi osvježavati svlačionicu, ubrizgavati novu krv, stvarati momčad u kojoj će u uskoro imati zamjene i alternative, a ne ovisiti samo o trenutnoj formi i zdravlju svojih najboljih i najzaslužnijih igrača.

Maksimirski je klub uspješno prošao kroz pandemijsko i postpandemijsko razdoblje, financijski i rezultatski radio iskorake, prodavao skupo svoje igrače, a iako nije previše kupovao, rezultat nije patio. Ljetos su se u Dinamu odlučili za pragmatilčan pristup tržištu, doveli su samo Boška Šutala, Roberta Ljubičića i već ranije Drmića, nisu srljali s potrošnjom na drugim pozicijama, počistili su dobar dio igrača pod ugovorom s kojima ne računaju. Znajući da polusezona traje samo do studenoga, ušli su u rizik pod egidom: "Idemo to odraditi s ovim igračima, a na zimu ćemo vidjeti". I sad, bez obzira koliko uspješno završili polusezonu, koliko god zaključci o debaklu i neuspjehu u Ligi prvaka bili promašeni, u Maksimiru se na zimu neke stvari moraju mijenjati, kad je igrački kadar u pitanju. I s time se moraju uhvatiti u koštac!

HNL, 15. kolo

Petak, 28. listopada

Šibenik - Varaždin, 18.00

Subota, 29. listopada

Rijeka - Istra, 15.00

Osijek - Dinamo, 17.30

Nedjelja, 30. listopada

Lokomotiva - Hajduk, 15.00

Gorica - Slaven Belupo, 17.30