T. NičotaDinamo je potpuno srozao kriterije, a Kovačevićeva objašnjenja sve su apsurdnija!
Vrijeme Čitanja: 6min | čet. 17.09.26. | 08:00
Kad si zadovoljan bodom protiv Hapoela nakon ovakve igre, bez zrna samokritike, onda je to dokaz da sve ide u krivom smjeru. Paradoks je da iza trenera i dalje stoji Zvonimir Boban, koji takav nogomet - prezire
"Nije tragedija osvojiti bod umjesto tri na startu Europske lige, ali ne mogu biti zadovoljan kako smo igrali. Jedan udarac na gol, veći dio utakmice u bunkeru, toliko grešaka, to su stvari koje si Dinamo ne smije dopuštati, to je ispod razine ovog kluba! Prihvaćam krivnju za to kako izgledamo u zadnje vrijeme, ne tražim nikakve alibije, moramo biti puno bolji i svjestan sam da bi bio neuspjeh ako ne prođemo u drugi krug Europske lige. Isprike navijačima, onima koji su potegnuli do Bukurešta i onima koji su gledali na televiziji, što su morali gledati ovakvu našu predstavu." Tako bi, otprilike, trebao izgledati javni nastup Dinamova trenera nakon tih siromašnih 0-0 protiv solidnog, ali ipak prosječnog izraelskog prvaka, na neutralnom terenu u prvom kolu Europske lige. Protiv, barem na papiru, najslabije momčadi protiv koje će Dinamo igrati i protiv koje je morao uknjižiti tri boda.
No, Mario Kovačević živi neku drugu stvarnost. Poslije takve utakmice, igre koja je navijače tjerala u očaj, a izraelske kolege do čuđenja kako su veliki klub poput Dinama držali u šahu i nisu mu dali ništa, Dinamov je trener izjavio ovo:
"Prezadovoljan sam bodom! S obzirom u kakvom smo stanju, dali smo svoj maksimum, tražio sam da budemo kompaktni i čvrsti, to smo ispunili. Hapoel je odlična momčad, koja je bila nekoliko sekundi do Lige prvaka. Udarci na gol? Pa, u kvalifikacijama smo ih imali puno i ipak nismo ušli u Ligu prvaka, ima nekad i ovakvih utakmica. A baš su takve utakmice ono što nam treba da budemo bolji, da napredujemo i ja sam siguran da ćemo biti bolji."
K tome, bio je Kovačević vidno nervozan, nije to mogao sakriti, neka su ga novinarska pitanja o lošoj partiji malo izbacila iz takta. A mi slušamo i skoro da i ne vjerujemo što čujemo, objašnjenja koja postaju sve apsurdnija. Kao da ne govorimo o istom klubu, istom Dinamu, koji je mukotrpno godinama primao europske šamare da bi došao do razine da ovakve utakmice rješava rutinski. Smijemo se često onim vremenima kad su svi, čak i u novinarskoj loži, skakali i grlili se nakon Krstanovićeva gola kijevskom Dinamu u zadnjim sekundama zadnje utakmice Lige prvaka, jedinom golu i jedinom bodu te europske sezone.
Na toj su kvalitativnoj razini tada bili klub, momčad, da bi s godinama stigli do toga da izbacuje europske velikane i da protiv ovih 'manjih', sebima ravnih ili još i onih ispod, uglavnom pobjeđuje, makar i na mišiće, ako već ne igrom i dominacijom. Da ih poput Vikinga ili Hapoela dočekuju s puno strahopoštovanja i respekta! Da, dogodio se na tom putu neki Skenderbeu, Ballkani ili PAOK, ali se onda jasno znalo da su to neuspjesi, da su to utakmice i rezultati koji se ne smiju ponavljati i koji su ispod klupskih ciljeva i ambicija. Pa, još donedavno skandalozno je bilo izgubiti od Bayerna na Allianz Areni 9-2, u utakmici u kojoj je momčad barem nakratko pokazala 'm.da' i natjerala moćni bavarski stroj da prebaci u višu brzinu i oznoji se više od planiranog. I da, čak i nakon takvog poraza za trenera nije bilo nikakvog alibija niti razumijevanja!
Sad je Dinamo, njegov trener i dio igrača, prezadovoljan bodom, nulom protiv Hapoela? U partiji s jednim udarcem prema golu, s posjedom lopte kakav protiv Dinama često nemaju niti suparnici u HNL-u? Oprostite, gospodine Kovačeviću i svi ostali, ali to ne može biti razina kojom će Dinamo i njegovi navijači ikad biti zadovoljni. No, kao što kaže Dinamov trener, ajde, takve se utakmice dogode, ima slabijih večeri, ima u nogometu svega, uspona i padova, problem ovog Dinama je što pad traje i traje, a usponi su sve rjeđi. Kovačević traži veći respekt jer su on i momčad 'ispunili sve zadane ciljeve u HNL-u i Europi', ali to je bilo, arhivirano je, od toga se više ne živi.
Zaboravlja pritom da je ovaj Dinamo gotovo slučajno i sretno prošao jednako prosječni Thun na prvoj europskoj stepenici, da ja ispao od Vikinga, koji Europu igra tek svako desetljeće! Pa ako ćemo se vraćati u prošlost, onda možemo reći i da je prije dvije godine Dinamo bio na rubu prolaska u drugi krug Lige prvaka, zar ne? A mi sad više ne pričamo ni o Bayernu, Arsenalu, ma, ne pričamo čak niti o Celti, Lilleu ili Midtjyllandu, mi govorimo o Thunu, Vikingu i Hapoelu. I trebali bismo biti zadovoljni kompaktnošću, čvrstinom i bodom u gostima? A, ne ne...
"U ovakvom stanju dali smo maksimum.", ponovit ćemo tu Kovačeviću izjavu i zapitati: 'Pa tko je doveo Dinamo u takvo stanje, zašto je u takvom stanju. Je li to odgovornost trenera,? Nakon što ova momčad, uglavnom, zajedno diše već godinu dana, a trener je imao dovoljno vremena i čak troje priprema uigrati, razigrati, nadograditi, Dinamo je u 'takvom stanju'? I baš mu ovakva utakmice trebaju da bi bio bolji? Pa ovakve utakmice moraju biti završni čin, a ne priprema za nešto drugo. Uvijek slušamo kako se dobro radi na treninzima, kako su s druge strane ozbiljne momčadi, kako će Dinamo biti sigurno još bolji te kako on vjeruje u svoju momčad.
A onda na terenu gledamo nešto sasvim drugo i to traje, traje... Bez zrna napretka i još manje zrna samokritike. Kovačevićeva objašnjenja postaju sve apsurdnija, kao da još nije svjestan, a možda i nije, na čijoj je klupi, što se od Dinama očekuje i kakvu je Dinamo reputaciju zaslužio u Europi svojim rezultatima. Nije svjestan ni što Dinamovi navijači proživljavaju gledajući takve partije i slušajući objašnjenja, sigurni smo da ne postoji nijedan među njima koji je zadovoljan 'kompaktnošću i čvrstinom' kakvu je momčad pokazala u Bukureštu!
Da se ne lažemo, nije Kovačević jedini krivac, 'tuče' se i on s raznim pritiscima iznutra i izvana, ulaze mu u svlačionicu, sugeriraju da je bolji ovaj nego onaj, dovode mu pojačanja (ili prinove) u zadnji tren, ozlijeđene i nespremne igrače, tjeraju ga da igra uvijek u istom sustavu. A uoči Bukurešta ostao je i bez Belje. On u tome sve teže pliva! Ali, u cijeloj toj priči ipak je najveći problem što je Dinamo potpuno srozao svoje kriterije. Više nije 'bed' ako ispadne od Vikinga, nije loše kad se odigra utakmica s jednim udarcem na gol protiv Hapoela, nije problem niti što igrači stagniraju, nisu u formi u ključnim trenucima sezone, nije više problem niti kad Gorica drži mač nada glavom u Maksimiru, kad se osječki dječji vrtić poigrava s modrim zvijezdama kao na haklu.
Ne, ma kakav je problem što momčad koja je na okupu godinu dana izgleda lošije nego prije godinu dana? Dinamova ambicija danas je biti kompaktan i čvrst protiv Hapoela, makar ne napravi ništa prema naprijed. Ako ćemo tako gledati onda ćemo napretkom smatrati to što napokon Dinamo nije primio gol na gostovanju i što je uzeo bod. Svaka čast! Ali, je li to ono što Dinamo treba biti, što svi žele, je li to ono što vrijedi 70 milijuna godišnjeg budžeta!?
Onog trenutka kad ovakve izvedbe i rezultati u Europi postanu 'zadovoljavajuće', kad je ovo 'maksimum s obzirom na stanje u momčadi', to postaje dokaz da sve ide u krivom smjeru. I, možda je najveći paradoks što iza Kovačevića još uvijek čvrsto i kompaktno, barem takve signale odašilje, stoji Zvonimir Boban i vjerojatno jedino on, koji baš ovakav nogomet iz duše prezire. Pričao je o Dinamu koji igra, koji je energičan, koji ima svoj prepoznatljivi stil, Dinamu koji napreduje, Dinamu koji može izgubiti i 5-0 ali mora imati gard, stav, o Dinamu koji ponovno uzlijeće prema visokom društvu.
Ovo što gledamo u zadnje vrijeme jest sve samo ne to! Sve dok to u Dinamu ne vide (ili dok se prave da ne vide), dok se ne suoče sa stvarnošću, bolje biti neće. Je li odlazak Kovačevića, koji je naočigled izgubio kredite i povjerenje u bolje sutra, konačno rješenje? Kako se utakmice redaju, letvica se snizuje, iskoraka nema, to se otvara kao logičan čin. Ali se otvara i pitanje jesu li Kovačević i njegovi rezoni uzrok ili ipak posljedica? Svega...