Deschampsova formula uspjeha: Grupna faza u 'prvoj brzini', pa rutinsko izbacivanje suparnika

Reprezentacija Francuske igrat će svoje peto četvrtfinale na posljednjih šest velikih natjecanja, nakon što su u osmini finala Eura u Njemačkoj kasnim autogolom Jana Verthongena svladali Belgiju. Jedini put od 2014. do danas Les Bleus nije stigao među osam najboljih prije tri godine kada ih je u osmini finala senzacionalno izbacila Švicarska nakon raspucavanja jedanaesteraca, iako je Francuska do 81. minute imala prednost od 3-1.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Momčad Didiera Deschampsa je, dakle, u pet od šest navrata izborila najmanje četvrtfinale velikog natjecanja, a taj jedini put kada nisu uspjeli, ostali su na korak do tog cilja. U međuvremenu, Pijetlovi su osvojili svjetsko zlato, svjetsko i europsko srebro te zlato u europskoj Ligi nacija čime se Francuska prometnula u najuspješniju nogometnu naciju u posljednjih 10 godina. Svakako najveće zasluge za te uspjehe pripisuju se legendarnom Francuzu koji je u igračkoj karijeri osvojio sve što se osvojiti moglo – Svjetsko (1998.) i Europsko (2000.) prvenstvo, Ligu prvaka s dva kluba, Marseilleom (1993.) i Juventusom (1996.), a zamalo i s trećim, Valencijom (2001.).

Nakon izgubljenog finala Lige prvaka protiv Real Madrida te 2001., Deschamps je objesio kopačke o klin i s vješalice skinuo trenersko odijelo. U svojoj drugoj sezoni kao trener Monaca, vodio je Kneževe do finala Lige prvaka (Porto 2003.). Kasnije je uveo Juventus u Serie A (2007.), potom je Marseilleu donio posljednju titulu (2010.) i još pet kupova.

Sve ove uspjehe navodimo čisto kako bismo pojačali dojam tvrdnji kako je riječ o jednom od najvećih pobjednika u povijesti nogometa, a zbog svega što je napravio kroz igračku i trenersko-izborničku karijeru, ovog ‘Nosača vode’ ('Le porteur d’eau'), kako mu je glasio nadimak u igračkim danima, možemo okarakterizirati kao jednog od najvećih nogometnih ličnosti uopće.

Deschampsova formula uspjeha

Od poraza u finalu Svjetskog prvenstva 2006., i umirovljenja Zinedinea Zidanea, pa sve do dolaska Deschampsa, Francuska se nalazila u velikoj krizi identiteta.

No, pitanje je kako bi Deschampsova izbornička karijera izgledala i koliko bi trajala, da se nije kroz ‘ušicu’ igle provukao na Svjetsko prvenstvo 2014., što mu je bio prvi izazov na klupi Les Bleusa koju je preuzeo 2012., nakon podbačaja Laureanta Blanca na Euru u Ukrajini i Poljskoj. Završivši u kvalifikacijskoj grupi iza Španjolske, Francuska je na jesen 2013. morala u baraž u kojem ih je čekala tada moćna reprezentacija Ukrajine. Ukrajinci su u Kijevu slavili s 2-0, a to im je bila 12. uzastopna utakmica u kojoj nisu primili pogodak. No, Francuzi su u uzvratu na Saint Denisu slavili s 3-0 i najavili velike stvari koje ih očekuju u narednom desetljeću.

U Brazilu je Francuska igrala, uz prvake Nijemce, možda i najbolji nogomet turnira. U skupini su, recimo, svladali Švicarsku 5-2, a u osmini finala i jaku reprezentaciju Nigerije 2-0. Na putu prema prvoj medalji, Deschampsa je zaustavio kasniji prvak Njemačka njegovim oružjem – rutinskom 1-0 pobjedom i prepuštanjem posjeda suparniku.

Domaći Euro 2016. Francuska je dočekala kao veliki favorit, no nije joj bilo lagano. U grupi su Pijetlovi u sudačkim nadoknadama pobjeđivali Rumunjsku i Albaniju, potom i remizirali sa Švicarskom. Ipak, dovukli su se ‘rutinski’ do finala u kojem ih je, pomalo neočekivano, svladao Portugal 0-1.

Sličan turnir odigrali su dvije godine kasnije. Naizgled mučenje u grupi s Australijom, Peruom i Danskom, potom pobjeda u utakmici turnira protiv Argentine (4-3) i rutinske pobjede nad Urugvajem (2-0) i Belgijom (1-0) za finale protiv Hrvatske u kojem nam nije bilo suđeno osvojiti zlato.

Euro 2020 bio im je, rekli smo, jedini rezultatski posrtaj, iako nisu upisali poraz u redovnom dijelu utakmice, niti nakon produžetaka. Iako je bio suočen s prvim ozbiljnijim kritikama u domovini, Deschamps je sigurno dočekao zadnji Mundijal u Kataru, u kojem su Francuzi, po propisanom receptu, stigli do finala. Teška pobjeda nad Danskom u grupi, zatim i poraz od Tunisa bili su dovoljni za prvo mjesto nakon koje su uslijedili ‘rutinski’ prolasci nad Poljskom, Engleskom i Marokom za finale u kojem su se dvaput vratili iz mrtvih (0-2 i 2-3), a u zadnjoj sekundi Randal Kolo Muani imao je 'priliku svih prilika', ali je Emiliano Martinez izašao kao pobjednik.

Deschampsova Francuska je pravi specijalist za velika natjecanja. To je već toliko puta dokazano da više ne može biti slučajnost. Recept je isti. U grupnoj fazi igraju, u pravilu, u prvoj brzini, djeluju kao da se muče, a potom rutinski izbacuju suparnike na putu do finala, uz anomaliju te 2021. kada su ispustili čistu pobjedu nad Švicarskom.

Možemo reći kako su Francuzi na ovom prvenstvu ‘doktorirali’ tu formulu. U grupi su osvojili pet bodova zabivši pritom dva pogotka, od kojih je jedan bio autogol, a drugi kazneni udarac kojeg jer realizirao Mbappe. Potom su 'rutinski' izbacili Belgiju u utakmici u kojoj nisu briljirali, ali igrali su s dovoljno samopouzdanja i moći da prolazak Les Bleusa nije dolazio pod znak pitanja.

Deschamps: „Odigrali smo veliku utakmicu“; De Bruyne: „Falilo nam je pet minuta do produžetaka“

Francuska se, dakle, među osam najboljih plasirala zabivši tri gola, od čega su dva bila autogolovi, a jedan udarac s bijele točke. No, bitnije od toga, Francuska je primila samo jedan pogodak (doduše, dva, ali onaj 'kontroverzni' Xavija Simonsa nije priznat), i to iz ponovljenog kaznenog udarca Roberta Lewandowskog.

Ovaj Euro potvrdio je teoriju kako moderne nogometne tekovine preferiraju fiziku i snagu ispred talenta i nogometnog umijeća. Najviše su, mimo pet najvećih favorita za naslov, pokazale reprezentacije poput Švicarske, Austrije, Rumunjske i Slovenije koje imaju tek pokojeg plemenitijeg igrača, a igra im se bazira na kolektivistički, 'ratnički' nogomet koji se bazira na visokom presingu, trci, fizici i brzim tranzicijama.

Recimo, i jedna Španjolska, najimpresivnija reprezentacija ovog turnira, promijenila je stil igre te je puno okomitija i jednostavnija od onih prethodnih selekcija.

No, u takvom modernom nogometu najbolje se snalaze Francuzi koji imaju fizički možda i najmoćniju reprezentaciju na turniru, a, opet, imaju neizmjerni napadački potencijal i pitanje je vremena kada će neki od francuskih ofenzivaca slomiti suparničku obranu i zabiti ili, u slučaju ovog turnira, natjerati suparničke braniče da sami sebi zabiju loptu u mrežu. Francuzima je dovoljno zatvoriti prilaze svojem golu i pričekati dašak inspiracije svojih napadača, ili pad koncentracije suparničke obrane, da bi prošli u iduću fazu natjecanja. To je recept kojeg na posljednja tri velika turnira pokušava 'prepisati' i Gareth Southgate.

Iako su Španjolci i Nijemci pokazali najviše na dosadašnjem dijelu turnira, iako Englezi imaju prilično otvoreni ždrijeb prema finalu, Francuzi, uz prvoklasni igrački kadar, imaju izbornika-pobjednika, provjerenog specijalista za velika natjecanja. Preneseno, puno se toga mora poklopiti da bi netko Francusku izbacio iz natjecanja.

Prvi na redu je Portugal, u petak (5. srpnja) u Hamburgu.