Danke Fur Alles Zizo und Otto

Zagreb i Beč stoljećima su dijelili političku i kulturnu povijest. Utjecaj glavnog grada Austrije na hrvatsku metropolu posljednjih je stoljeća bio nemjerljiv. Slična arhitektura, vrtovi, javni prijevoz, utjecaj germanizama na starozagrebački sleng i mnoge druge poveznice dovele su do toga da se Zagrebu nerijetko tepa kao da je „Beč u malom“. U hrvatskom jeziku ustalila se i sintagma „bečka škola“ koja, prema Hrvatskom jezičnom portalu, "opisuje vrlo lijepo i uglađeno ponašanje na javnom mjestu i posebno pažljiv odnos prema damama, odnjegovani društveni maniri (predodžba o tradicionalnom ponašanju u Beču)".

A kao pravi predstavnici te 'bečke škole', barem kada je riječ o hrvatskom sportu, isticali su se otac i sin Kranjčar. I Otto Barić.

Uvijek nasmijani, susretljivi, srdačni, optimistični, iskreni, duhoviti, ali i pravi zagrebački šmekeri.

Zlatko Kranjčar i Otto Barić ostali su upamćeni kao legende zagrebačkog Dinama i bečkog Rapida. Niko Kranjčar nije legenda spomenutih klubova, ali su oba kluba obilježila njegovu karijeru.

Krznar ima dvije taktičke opcije za prvu od dvije 'meč lopte' (GRAFIKA)

Sve je krenulo s Ottom Barićem. Legendarni trener je, za razliku od Zlatka Kranjčara, rođen u austrijskom Klagenfurtu u kojem mu je otac radio u tvornici papira. No, obitelj Barić brzo se vratila u Zagreb u kojem je Herr Otto napravio svoje prve nogometne korake. U zagrebačkom Dinamu, dakako, no on, za razliku od Kranjčara, nikada nije bio spektakularni nogometaš. Cijelu igračku karijeru proveo je u zagrebačkim klubovima Metalcu i Lokomotivi. 'Sveti gral' za sve zagrebačke fakine, seniorsku momčad Dinama, nije dotaknuo.

S trenerskom karijerom počeo je relativno rano. U 32. godini života preuzeo je Lokomotivu, a već s 39 godina osvojio je prvi trofej, naslov prvaka Austrije s Wackerom iz Innsbrucka. Nakon vođenja još nekoliko klubova, uključujući i zagrebački Dinamo, 1982. stigao je u Rapid i tako je, nakon povijesno-kulturalne spone između Zagreba i Beča, otvorio i onu između Dinama i Rapida.

Bečane je već u prvoj sezoni vodio do duple krune. U toj sezoni Rapid je ispao u drugom kolu Kupa prvaka od prvaka Poljske Widzewa iz Lodza s ukupnih 5:6. U Kupu prvaka iduće sezone (1983/84), prošao je francuski Nantes i češki Bohemians te ga je u četvrtfinalu čekao škotski prvak Dundee United. Hrvatski strateg je želio odvesti Rapid do samoga kraja te je za pojačanjem posegnuo u 'susjedno', zagrebačko dvorište.

Neraskidiva veza: Bečki Rapid su nekada "nosili" Hrvati

Zlatko Kranjčar bio je igrač za najveće svjetske klubove. Debitirao je za Dinamo sa 17 godina, vodio je Plave do dugoočekivanog naslova prvaka (propustio je prvi dio sezone zbog odsluživanja vojnog roka), tri kupa, bio je nositelj generacije koja je 1979. ostala bez titule na temelju odluke NSJ-a. Ukratko, u zagrebačkom Dinamu dosegnuo je vrhunac, dao mu je sve što je mogao. Kranjčar je već tada bio istinska legenda Dinama i bilo je vrijeme za iskorak. Odazvao se na poziv Barića i uputio se u Beč kako bi Rapidu pomogao doći do europskog naslova.

Kranjčar je u prvoj utakmici četvrtfinala zabio za 2:1 pobjedu nad Dundeeom. No, Škoti su u uzvratu slavili 1:0 i prošli u polufinale u kojem su, s ukupnih 2:3, izgubili od Rome. Iako je igrao samo proljetni dio sezone, Kranjčar je s devet pogodaka u 21 utakmici potvrdio da će biti veliko pojačanje za Rapid koji je na kraju osvojio kup, ali izgubio naslov od Austrije Beč zbog lošije gol razlike. Da je 'Zizo', kako su ga odmah prozvali Austrijanci, igrao od početka, teško da bi Austrija zabila čak 14 prvenstvenih pogodaka više od Rapida….

A onda je krenula sezona 1984/85 koja je i Ottu Barića i Zlatka Kranjčara upisala zlatnim slovima u povijesne almanahe bečkog velikana. Rapid je bio jedan od najjačih prijeratnih svjetskih klubova. Od europskih titula u vitrinama Gerhard-Hanappi-Stadiona stoje dva pokala namijenjena osvajaču Mitropa kupa (1930. i 1951.), preteče Kupa prvaka koji je pokrenut 1954. godine.

Za klub koji se smatrao jednim od najvećih na svijetu je 30 godina bez europskog iskoraka i borbe za euro-titulu, bio predug period. Rapid je u toj sezoni imao spektakularan napad. U vrhu su stajali stroj za golove, i najbolji strijelac Rapida svih vremena, Hans Krankl te Peter Pacult, a u malo povučenijoj ulozi Zlatko Kranjčar i legendarni Čeh Antonin Panenka. Treba napomenuti da je nakon osvajanja naslova prvaka Jugoslavije 1982., u austrijsku prijestolnicu prešao i Kranjčarov suigrač Petar Bručić koji je obnašao ulogu defenzivnog veznjaka.

U Kupu pobjednika kupova padali su redom Bešiktaš, Celtic, pa dva Dinama, jedan iz Dresdena, drugi iz Moskve i Rapid je dogurao do svojeg prvog finala europskog natjecanja koje se igralo pod okriljem UEFA-e. Dvoboj protiv Evertona igran je na De Kuipu u Rotterdamu. Engleski predstavnik je ipak bio prejak. Rapid, Zlatko Kranjčar i Otto Barić ostali su na korak do euro-titule.

Rapid je obranio kup Austrije, ali su u prvenstvu opet ostali iza Austrije. Kranjčar je pak sa 17 golova bio najbolji ligaški strijelac Rapida, a ukupno je bio drugi strijelac kluba iza spomenutog Krankla.

Razočaran drugim mjestom u Kupu pobjednika kupova i prvenstvu Austrije, Otto Barić prešao je u Stuttgart s kojim je stigao do finala njemačkog kupa 1986. Kranjčara i Bručića je, pak, u sezoni 1985/86 vodio, još jedan pokojni trene koji je obilježio hrvatski nogomet, Vlatko Marković.

Ta sezona bila je za zaborav, ako se tako može nazvati sezona u kojoj je Rapid ponovno završio drugi u prvenstvu, stigao do četvrtfinala Kupa pobjednika kupova, ali je ovaj put ostao kratak u finalu austrijskog kupa. Austrija je stigla do duple krune.

Iako nije igrao klasičnog napadača Kranjčar je te sezone zabio 23 ligaška i 26 pogodaka ukupno. Bio je prvi topnik Bečana.

Marković je Rapid vodio samo jednu sezonu. Nakon sezone u Stuttgartu, s kojim je stigao do finala njemačkog kupa 1986., na klupu se vratio Otto Barić. I krenuo je u pohod na povratak titule zeleno-bijeli dio Beča. Sezona je otvorena osvajanjem prvog austrijskog Superkupa. Zlatko Kranjčar i legendarni BiH centarfor iz Odžaka Sulejman Halilović vodili su Rapidovce do 3:1 pobjede nad najvećim rivalom.

Prvenstvo je krenulo loše, s dva boda iz uvodna tri kola, no serija od devet utakmica bez poraza, od čeka šest pobjeda u posljednjih šest kola vodili su Rapid do prve titule nakon četiri godine, a na kraju je osvojen i kup te je Rapid postao prvi austrijski klub s osvojenom trostrukom krunom.

Zlatko Kranjčar? Ponovno je izdominirao ligom zabivši 18 pogodaka, a bio je i ukupno najbolji strijelac Zeleno-bijelih s 22.

Iduće sezone, Barić na kormilu momčadi, a Kranjčar kao prvi čovjek u polju, obranili su Superkup i prvenstvo, ali su ovaj put ostali bez kupa, dok su u Kupu prvaka zapeli u drugom kolu. Bolji je bio kasniji osvajač PSV iz Eindhovena. Kranjčar im je zabio, ali nedovoljno za prolaz. Kranjčar je te sezone završio na drugom mjestu ljestvice strijelaca. Zabio je 17 u prvenstvu i 20 ukupno, prvi topnik kluba bio je srpski napadač Zoran Stojadinović.

Predzadnja puna Kranjčarova sezona u Beču (1988/89) otvorena je osvajanjem trećeg Superkupa, u momčad je stigao još jedan Dinamovac Mladen Munjaković, no, nije išlo dobro. Niti u prvenstvu u kojem je Rapid na kraju završio četvrti, niti u kupu u kojem je ispao u trećem kolu, niti u Kupu prvaka u kojem ih je već u prvom kolu izbacio turski Galatasaray. Otto Barić je klupu napustio još u prvom dijelu sezone, prešao je u Sturm iz Graza, a na mjesto prvog trenera Rapida vratio se Vlatko Marković. Kranjčarov statistički učinak, pak, nije patio. Sa 17 golova u prvenstvu i 21 ukupno, ponovno je bio prvi topnik kluba.

Kranjčar je s Bečanima plesao još jednu punu sezonu (1989/90). Klupu je preuzeo njegov bivši suigrač, najbolji strijelac kluba svih vremena, Hans Krankl. Kranjčar je s 32 na leđima sve češće igrao u vezi, te je sezonu završio s 13 golova, najmanje u zeleno-bijelom dresu ako ne računamo prvu sezonu (1983/84) kada je stigao tek na proljeće. Te sezone Rapid je prvenstvo završio na trećem mjestu. Naslov je osvojio Sturm kojeg je vodio Otto Barić, koji je proglašen za najboljeg austrijskog trenera nakon Durgog svjetskog rata.

Kranjčar je kao igrač Rapida započeo i iduću sezonu (1990/91) no kapetansku traku prve utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije koja se 17. listopada 1990. odigrala na Maksimiru dočekao je kao igrač St. Pöltena u kojem je na kraju sezone i zaključio karijeru i okrenuo se trenerskom pozivu.

Na današnji dan: Prva službena utakmica hrvatske reprezentacije

Rapid i Dinamo – prvi klubovi Nike Kranjčara

Idući suparnici u Europskoj ligi obilježili su i karijeru Nike Kranjčara, Cicinog sina. 'Mali Cico', kako se tepalo bivšem hrvatskom reprezentativcu je rođen u Beču 1984., u godini kada je njegov otac stigao u Rapid. Prve nogometne korake napravio je u Rapidovoj školi nogometa, a prve seniorske minute, dakako, u dresu zagrebačkog Dinama.

Igor Kralj/PIXSELL

Otto i Cico žive zauvijek

Čisto da rezimiramo, učinak dvojice velikana hrvatskog nogometa u povijesti idućeg Dinamovog protivnika je idući:

Otto Barić (1982.-1985./1986.-1988.)

- Tri naslova prvaka Austrije (1983., 1987., 1988.)

- Četiri Kupa Austrije (1983., 1984., 1985., 1987.)

- Dva Superkupa Austrije (1987., 1988.)

- Finale Kupa pobjednika kupova (1985.)

Zlatko Kranjčar (1984.-1990.)

- Dva naslova prvaka Austrije (1987., 1988.)

- Tri Kupa Austrije (1984., 1985., 1987.)

- Tri Superkupa Austrije (1986., 1987., 1988.)

- Finale Kupa pobjednika kupova (1985.)

- 132 pogotka u 269 utakmica (peti najbolji strijelac u povijesti kluba; stranac s najviše pogodaka u povijesti kluba)

- 4 puta najbolji strijelac Rapida u sezoni, 5 puta najbolji strijelac Rapida u ligi

Nažalost, oba velika preminula su unazad godinu dana. I to u razmaku od svega nekoliko mjeseci. Otto Barić preminuo je 13. prosinca 2020. od posljedica bolesti COVID-19 u 88-godini života, a Zlatko Kranjčar 1. ožujka 2021. od bolničke bakterije u 65. godini života.

Od oba velikana SK Rapid Beč, i njihovi Ultrasi, oprostili su se na adekvatan način. Nakon smrti Otte Barića navijači Rapida su poručili: "Zeleno-bijela srca uvijek će kucati za najvećeg trenera u povijesti Rapida. Hvala ti, Otto, za sve prekrasne trenutke, nadam se da će ti biti lijepo na drugom svijetu.", a nakon smrti Zlatka Kranjčara, klub je izdao posebno dizanirane majice s napisima „Hvala za sve, Cico“ te „Alles Fur all, Zizo“, a prihod od prodaje istih doniran je potresom pogođenim područjima Hrvatske.

A Rapidova navijačka skupina Ultrasi odlaski su počast svojem igraču dolaskom na trening prve momčadi Rapida, stojeći iza transparenta na kojem je bio lik Cice Kranjčara i tekst „Zizo Lebt Ewig“ („Cico živi vječno“) skandirali su njegovo ime.

Kod stadiona su mu napravili i 'oltar' na kojem s transpraretnom na kojem piše „Ruhe In Frieden Zizo Kranjčar“ („Počivao u miru Cico Kranjčar“), postavljena je i hrvatska zastava te 'tanjur' koji simbolizira osvajanje naslova prvaka Austrije.

A ti bečki Ultrasi su inače u dobrom odnosu sa zagrebačkim Bad Blue Boysima čime se ta 'spona' Beča i Zagreba dodatno učvršćuje. Najgrlatiji navijači Dinama, koji se u Beču u četvrtak očekuje u velikom broju, oprostili su se od Dinamovog igrača i trenera emotivnim statusom te su mu napravili mural i oltar ispod stana na Cicinom Dobrom dolu.

"Igra sudbine ili simbolike htjela je da se to dogodi na istom mjestu. Jedan od nas prije osam godina, a Cico danas. Zajedno su kročili kroz sušne Dinamove sedamdesete, stariji Joža nije dočekao trofejni niz početkom osamdesetih, mlađi Cico je pak bio prevaga za te posljednje trenutke sreće Dinamovaca uoči raspada Juge. Proljeće 1982. godine najljepša je bajka o Dinamu. Cico se iz vojske vratio u pravom trenutku, na drugi dio prvenstva. To je bilo ključno, ne zato jer je danas otišao, to je neoboriva istina. Godinu dana kasnije odlučio je finale kupa, bio je to posljednji Dinamov pehar u bivšoj državi. Modrić je za Vatrene debitirao na današnji dan prije 15 godina, a pozvao ga je upravo Cico Bad Blue Boyse je kao igrač upoznao na najljepši mogući način. 17. listopada 1990. dosanjao je igranje za hrvatsku reprezentaciju u svom Maksimiru, s trakom oko ruke. Karijera u kopačkama bila je na zalazu, a uslijedila je ona na klupi. U svoj Dinamo vratio se kao trener u jesen 1994. godine. Bila su i tada olovna vremena, buktio je sukob zbog imena kluba. Cico je svoju prvu trenersku pobjedu u hrvatskom derbiju dočekao s neopisivom tugom jer ju nije mogao proslaviti s južnom tribinom. Napustili smo ju u 60. minuti i započeli prvi bojkot u povijesti naše grupe. Ni povratak na Maksimir nije prošao u ugodnom tonu jer su zbog sumnji na puštanje prvenstva Hajduku bili napadani igrači. Cico je to jako teško podnosio, čak i teže nego gubitak oba trofeja. U idućoj sezoni 1995/1996 ipak su došli prvi sretni trenuci za trenera Cicu i osvojena je prva dvostruka kruna u povijesti. Ključna pobjeda bila je ona u derbiju 4:1, Cicina "trenerska disertacija"!Tog 24.03.1996. po prvi put je u Maksimiru osvanuo transparent Dinamo Svetinja!", napisali su Bad Blue Boysi.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL