Dani Olmo: "Majka i ja protiv svijeta u zemlji u kojoj nismo razumjeli jezik"

Bivši igrač zagrebačkog Dinama, a sadašnji nogometaš Barcelone, ovaj tjedan se pripremao sa suigračima u madridskom predgrađu Las Rozas gdje je kamp španjolske reprezentacije.

Na stadionu Wembley će istrčati u crvenom dresu s dvije zvjezdice iznad grba, a koje označavaju dva osvojena Svjetska prvenstva u povijesti Španjolske. Olmo kaže da mu se nakon pobjede od 1-0 u finalu s Argentinom život na neki način promijenio jer je "nevjerojatno" biti prvak svijeta.

"Ovo je jedna nova generacija koja želi nastaviti ispisivati povijest", napomenuo je. Španjolska je 2023. osvojila Ligu nacija, pa 2024. Europsko prvenstvo, a 2025. je bila poražena u finalu Lige nacija.

Olmo kaže da ljetošnje osvajanje Svjetskog prvenstva nije ostavilo traga na njegovoj fizičkoj spremi.

"Osjećam se jako dobro, spreman sam za sve. Imali smo vremena za odmor, a trener Hansi Flick nam je dozirao minute u Barceloni, često mijenjajući igrače", rekao je. Barcelona je pobijedila u svih početnih sedam kola, ali Olmo kaže da je sezona duga. "Znam da ću biti važan, a tako se i osjećam", naglasio je.

Nogometaš s 58 nastupa i 12 golova za Španjolsku, govorio je o ulozi roditelja u svojoj karijeri, preseljenju u Hrvatsku sa 16 godina, ljubavi prema šahu te neobičnom ritualu proslave osvojenih trofeja vožnjom bicikla ulicama grada.

Posebno je istaknuo žrtvu svoje majke, koja je napustila sve kako bi s njim otišla u Hrvatsku i pomogla mu u prvim mjesecima prilagodbe. Tada je bio prešao iz podmlatka Barcelone u pomladak Dinama.

"Jako to cijenim. Pogotovo onaj prvi korak, kada sam sa 16 godina otišao u Hrvatsku, a majka je sve ostavila kako bi došla sa mnom i kako ne bih bio sam tijekom tog prvog razdoblja prilagodbe. Učinila mi je život puno lakšim“, rekao je.

Prisjetio se i tadašnjih okolnosti, istaknuvši da su on i majka u novoj zemlji morali početi gotovo od nule.

"Uvijek kažemo da smo tada bili ona i ja protiv svijeta, u zemlji u kojoj nismo razumjeli jezik. Te uspomene čuvam s velikom ljubavlju“, dodao je.

Veliku važnost u njegovu razvoju imao je i otac, posebice kada je riječ o nogometu. S njim je često razgovarao o utakmicama i analizirao vlastite nastupe.

"Puno mi je pomogao da razumijem igru, da je dobro čitam, da se krećem s loptom i bez nje te da bolje donosim odluke. S njim sam također uspio napraviti korak na višu razinu“, kazao je.

Otac mu je pomagao analizirati situacije u kojima je mogao reagirati bolje.

"Uvijek sam volio posebno analizirati situacije u kojima sam mogao nešto napraviti bolje, pomaknuti se na drugu poziciju ili neki tehnički pogrešan potez. Pomogao mi je da ih sagledam iz druge perspektive i da sljedeći put pokušam napraviti bolje“, rekao je.

Govoreći o jezicima, priznao je da u školskim danima nije bio osobito zainteresiran za učenje, no preseljenje u Hrvatsku promijenilo je njegov odnos prema jezicima. Engleski je naučio prilično brzo, dok je hrvatski usavršavao u školi i kroz svakodnevni život.

"Kada sam stigao u Hrvatsku, nekako mi je to išlo. Engleski sam naučio prilično brzo, a zatim i hrvatski u školi. Kada su gotovo svi strani igrači koji su govorili španjolski otišli, morao sam se snaći sam i tada sam počeo govoriti“, kazao je.

Jedan od njegovih hobija izvan nogometa je šah. Još nije stigao odigrati partiju s vratarom Unaijem Simónom, no kaže da će za to biti prilike.

U Barceloni povremeno igra s fizioterapeutom Joséom, dok zasad nema suigrača s kojim bi redovito odmjeravao snage.

"Ako ne, odigram partiju sam (na mobitelu), nemam nikakav problem s tim“, rekao je.

Šah ga privlači jer zahtijeva razmišljanje i donošenje odluka, a u toj igri pronašao je određenu sličnost s nogometom.

"Ovisno o tome što protivnik napravi, vi morate napraviti nešto drugo. Ne volim igre koje više ovise o sreći“, objasnio je.

Među nogometašima koji također vole šah naveo je Unaija Simóna, Martina Zubimendija i Davida Rayu.

Na kraju je govorio o neobičnom ritualu koji je nastao prije dvije godine, kada je sa suigračem iz Barcelone Iñigom Martínezom biciklom otišao posjetiti Ferrana Torresa u bolnicu. Torres je tada bio operiran zbog upale slijepog crijeva i nije mogao sudjelovati u proslavi osvojenih trofeja.

"Ulice su bile djelomično zatvorene i Iñigo i ja odlučili smo uzeti bicikl. Bilo je to baš lijepo iskustvo“, prisjetio se.

Vožnja biciklom potom je postala dio proslave. Ponovili su je i sljedeće godine, kao i uoči finala Svjetskog prvenstva.

"Pretvorili smo to u ritual. To je lijep ritual koji mi se sviđa“, zaključio je.

(Hina)