Danas Lisice, nekoć Leteći magarci: Sjećate li se kako je 11 anonimaca potreslo nogometnu Italiju?

Leicester City definitivno je najveća senzacija dosadašnjeg dijela sezone u Ligama petice. Momčad koju su neki vidjeli kao jednog od najizglednijih kandidata za ispadanje iz elitnog engleskog ranga nakon 16 kola nalazi se na vrhu ljestvice.

Već duže vrijeme mnogi im predviđaju pad, ali Lisice sa starim liscem Ranierijem na klupi jednostavno ne posustaju. I baš zato se sve više stručnjaka počinje sve glasnije pitati dokad/dokle može Leicester. Mogu li Vardy i Mahrez čudesno odigrati cijelu sezonu? Je li vrijeme za neki novi Kaiserslautern ili Montpellier? Ili - da ostanemo u otočkim okvirima - za Blackburn, posljednji „mali“ klub koji je pokorio Premierligu prije točno 20 godina?

Jedno je sigurno, Leicester ima podršku brojnih nogometnih romantičara. Podršku kakvu su svojevremeno imali i gore spomenuti primjeri „siromaha“ koji su pokvarili balove bogataša. Jedan takav u tome na koncu nije uspio, ali Leicesterova priča neodoljivo nas je podsjetila na početak tisućljeća. I na Chievo. "Miracolo Chievo".

I dok se Leicesteru smiješi Božić na vrhu premierligaške „jelke“, a stanovitom Englezu koji je upravo to predvidio čak 5.000 funti na samo pet uloženih, Chievo je Serie A u sezoni 2001/02 predvodio „samo“ šest tjedana. Međutim, priča Letećih magaraca nije ništa manja od Leicesterove. I oni su igrali sjajan napadački nogomet bez respekta prema ikome. Squadru koja je oduševljavala Italiju i Europu „skrpali“ su s ravno nula eura, a bila im je to debitantska sezona u Serie A. Leicester ipak ima nešto više iskustva, a u posljednje dvije godine, ne umanjujući ovaj uspjeh, potrošio je više od 60 milijuna eura.

Chievo je pak bio, prisjetit ćete se i sami, istinska romantika. Što valjda nekako i priliči jednoj priči iz grada Romea i Julije...

"MIRACOLO CHIEVO"

Bila je, dakle, 2001. godina. Maleni Chievo, klub iz istoimenog predgrađa Verone sa svega 4.500 stanovnika, po prvi puta u povijesti izborio je plasman u Serie A. To je sa sobom donijelo i novi nadimak – Leteći magarci.

„Izborit ćete promociju u Serie A kada magarci počinju letjeti“, rugali su im godinama prije navijači Verone, prve squadre grada, koja je 1985. bila prvak Italije.

S guštom su u Chievu prihvatili da su odsad - „Leteći magarci“. A baš kao što je neuobičajen taj nadimak, neuobičajeno je i njihovo rivalstvo s Veronom. Iako je Verona osnovana 1903., a Chievo 1929., prvi derbi odigran je tek 1994. godine. Naime, desetljećima je Chievo bio nebitna družina iz predgrađa koja se motala po raznim amaterskim ligama.

Stvari su se počele mijenjati početkom 90-ih godina. Luigi Campedelli, vlasnik prehrambene kompanije Paluani i gazda Chieva gotovo tri puna desetljeća, preminuo je od srčanog udara 1992. godine. Kako to obično biva u tradicionalnoj Italiji, na njegovo mjesto uskočio je sin Luca Campedelli. Radilo se o 23-godišnjaku koji je postao najmlađi predsjednik u povijesti talijanskog nogometa, no brzo je pohvatao konce, a zatim i nadmašio oca.

S Albertom Malesanijem kao trenerom mladi Campedelli uspio je 1993. uvesti Chievo u Serie B. Nametnuli su se kao zdrava sredina i solidno snašli u novom društvu, ali Malesani poslije četiri godine nije mogao odbiti poziv Fiorentine. Chievo je potom lutao s trenerskim rješenjima, a onda je Luca Campedelli pogodio – 2000. godine došao je Luigi Delneri.

Već u prvoj sezoni Delneri je Chievu donio povijesnu promociju. Očekivalo se da će ponijeti onaj neuobičajeni nadimak, odigrati taj premijerni derbi s gradskim rivalom na prvoligaškom nivou, otplesati svoje ljeto i vratiti se na margine. Međutim, dogodilo se nešto što Italija, naviknuta na vladavinu „sedam sestara“, nije doživjela jako dugo. Zadnje čudo, nekih desetak godina ranije, bila je Zemanlandia u Foggiji...

Iako bez ijednog uloženog centa, Delneri je posložio fenomenalnu momčad. Bio je to klasični spoj onih kojima je Chievo bio vrhunac s onima „neperspektivnima“, odbačenim od raznih velikana. Uz maleni, ali presudni dodatak brazilsko-afričke čarolije. Naravno, Eriberta i Thomasa Manfredinija. Iznimno ofenzivnih krila u sustavu 4-4-2.

Cristiano Lupatelli je bio na golu. Naravno, s „desetkom“ na leđima. On je predstavljao najveće pojačanje Chieva, jer stigao je kao šampion Italije, participirajući sezonu ranije u čuvenom Rominom Scudettu s osam nastupa kao alternativa Antonioliju.

Zadnja linija, zdesna na lijevo, Moro, D'Anna, D'Angelo, Lanna. Redom anonimci koji će preko noći početi brinuti o napadačkim klasama poput Trezegueta, Vierija, Del Piera, Ševčenka, Crespa, Montelle, a dakako i Hubnera, Maniera, Donija... Fabio Moro je bio odbačen od Milana, Lorenzo D'Anna otpisan u Fiorentini, ali Maurizio D'Angelo i Salvatore Lanna, već starosjedioci iz drugoligaškog Chieva, prihvatili su ih kao svoje. I nastala je ova romantična obrambena četvorka!

Ipak, defenziva nije bila glavni dio momčadi Chieva. Ne, Delnerijev sastav gajio je napadački stil nogometa. Eugenio Corini i mladi Simone Perrotta, obojica „otpaci“ Juventusa, bili su centralni veznjaci pružajući doprinos u oba smjera. A na krilima čuvene „crne strijele“ Eriberto i Manfredini!

Njih dvojica bili su glavne zvijezde Chieva. Eriberto silno brz i prodoran po desnoj strani, Christian Manfredini jednako opasan na lijevom krilu, s čestim ulascima u sredinu i djelovanjem „playmakera“. Brazilca Eriberta je Chievo uzeo iz Bologne gdje nisu prepoznali njegov potencijal, Bjelokošćanin Manfredini stigao je iz Genoe za koju je igrao nakon što mu je Juve uručio slobodne papire.

O njihovim asistencijama ovisio je dvojac u napadu Massimo Marazzina – Bernardo Corradi. Skupa su zabili 23 gola, a još devet pridodao je Federico Cossato, zlatni joker i 12. igrač Chieva.

Zanimljivo je kako Chievo tijekom cijele sezone nije imao ozbiljnih problema s ozljedama glavnih pojedinaca. U Serie A tada je sudjelovalo 18 klubova, igralo se dakle 34 kola. Od „vodećih 12“ najmanje nastupa, po 28, imali su D'Angelo i Manfredini. Nakon njih, od svih ostalih, slijedio je Franceschini, ali s tek 19 nastupa...

Tu vjerojatno leži tajna zašto na vrhu nisu izdržali dulje od šest tjedana. Skromna klupa za tek jedan bod koštala ih je četvrtog mjesta i Lige prvaka. A krenulo je kao iz snova...

Debitantska utakmica u Serie A, laganih 2:0 kod Fiorentine. Prvi domaći susret, 2:0 protiv Bologne. Istu prednost u 3. kolu kod Juventusa su ostvarili poslije samo 20 minuta, ali Stara dama je okrenula na 3:2, a jedan od strijelaca bio je i Tudor.

Nije to obeshrabrilo Leteće magarce, ušli su u seriju pobjeda, zasjeli na vrh na kojem su opstali i unatoč poraz u povijesnom prvoligaškom derbiju s Veronom. Gradskom rivalu osvetit će se na proljeće, pamti se pobjeda protiv Intera na San Siru, gdje su na poluvremenu imali i 2:1 protiv Milana...

 

Gotovo svakom velikanu su „pod normalno“ strpali dva komada, Laziju uvalili tri, no kako se sezona bližila kraju, tako su počeli padati. Najniže na šesto mjesto, pa su se za trenutak u finišu vratili na četvrto u „zonu Champions“, ali u konačnici završili kao peti.

Logično, Italija je poludjela za njihovim igračima. Prije svega Christianom Manfredinijem. Bjelokošćanin je na Apenine stigao kao dječak, usvojila ga je jedna talijanska obitelj i nakon sezone u kojima je po mnogima bio najbolji igrač Serie A, počelo se pričati i o nastupu za Azzurre. Željeli su ga svi, no na koncu je pristao na ponudu Lazija i pogriješio. Premda je među Nebeskoplavima proveo čak devet godina, Manfredini je proživljavao pravu agoniju. Fašistoidni idioti među Lazijevim navijačima vrijeđali su ga zbog boje kože, na terenu je dobivao epizodne uloge, išao je na nekoliko posudba, a u posljednje dvije sezone uopće nije igrao...

Ništa bolje nije prošao niti Eriberto. Njemu je transfer u Lazio u paketu s Manfredinijem propao zbog problema s putovnicom. Ispostavilo se da je igrao pod lažnim imenom, tj. da se radi o Lucianu, a ne Eribertu. Došao je do Intera, ali brzo je zaboravljen. Nije bitno pomogao niti povratak u Chievo, sada kao Luciano, no ako mu znači neku utjehu, za mnoge je bio i ostao – Eriberto!

Prvi strijelac Marazzina imao je posudbu bez gola u Romi, stoper D'Angelo nakratko je zaigrao za Napoli ostvarivši tako životnu želju kao rođeni Napolitanac, vrijedni veznjak Corini odigrat će nekoliko dobrih sezona u Palermu... Najdalje su dogurali Bernardo Corradi koji je zaigrao za Lazio, Valenciju i Manchester City, te pogotovo Simone Perrotta. Od defenzivnog veznjaka iz doba Chieva, Luciano Spalletti u Romi će od njega napraviti modernu polušpicu, sjajnih trkačkih sposobnosti i njuha za pospremanje otpadaka. Perrotta će, u konačnici, 2006. godine s Italijom postati svjetski prvak.

Sve ovo potvrđuje kako je Luigi Delneri napravio izniman posao, s hrpom igrača koji su bili - „one season wonder“. Kao satisfakciju, on će dobiti angažmane u Portu, Romi i Juventusu. Doduše neuspješne, a bome mu niti danas ne cvjetaju ruže u Veroni...

Chievo je godinu poslije zaigrao u Europi, ali ispali su odmah od Crvene Zvezde. Nešto kasnije će zaigrati i u kvalifikacijama za Ligu prvaka i neće se proslaviti protiv Levskog, no to ionako nije imalo veze s Delnerijevim Chievom. Naime, na korak do europske kreme došli su za zelenim stolom, uslijed skandala „calciopoli“.

Međutim, Chievo od te čudesne sezone 2001/02 nikada nije ispao iz Serie A. Često su, posebno posljednjih godina, na rubu ispadanja zbog čega ih je teško zvati stabilnim prvoligašem, no izrasli su u majstore za snalaženje u neizvjesnim situacijama. S vremenom im je porasla navijačka baza, imaju prosjek od 10 do 13 tisuća fanova, koji se danas s pravom mogu rugati brojnijim tifozima Verone. Jer Chievo je u aktualnoj kampanji na 10. mjestu, a Verona zadnja, bez ijedne pobjede i na putu za Serie B.

Gazda je i dalje Luca Campedelli, financijska situacija nije se bitno popravila, no svi sa sjetom i ponosom pamte „Miracolo Chievo“. Tim više što priča Letećih magaraca - pokazalo je vrijeme - nije imala tragičan kraj kao ona Romea i Julije...

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!