Danas je igrač od 60 milijuna eura, a sve je započelo Žorževom asistencijom

OKLADI SE Island - Hrvatska

Dalić je u kratkom vremenu na klupi, pokazuje se, napravio jako puno dobrih stvari, a vraćanje Rebića u reprezentaciju, moglo bi mu biti najbolji potez koji je povukao jer je dojučerašnji "enfant terrible" domaćeg nogometa, hrvatski Mario Balotelli, danas najdraži igrač svakom hrvatskom klincu koji trenira nogomet. Gotovo svi klinci u Lijepoj našoj ovih dana ispred kuće vježabaju voleje i deru se "Rebić". Taj majstorski potez još bi se godinama mogao vrtjeti u uvodnim špicama svih emisija o nogometu, a malo je nedostajalo da taj genijalac s loptom, završi s pregačom oko pasa na „štekatu“ nekog kafića u Imotskom.

Rebić se s loptom prvi put susreo još kao klinac. Započeo je u lokalnom klubu u Vinjanima Donjima, a s 15 godina otišao je u Imotski. Talentiranog, stasitog tinejdžera primijetili su Hajdukovi skauti i pozvali ga na kadetski turnir u Bari. Po povratku njegovom ocu rekli su kako Ante ipak nije kalibar za Bile, a mladom Rebiću srušio se svijet.

„Ako nisam igrač za Hajduk, nemam što tražiti u nogometu,“ legendarna je izjava koja se ovih dana vrti po gotovo svim medijima.

No tad se u njegovu karijeru uplela sudbina, Rebićev trener iz Imotskog nazvao je školsku prijateljicu Višnju Žužul i preporučio Antu RNK Splitu, ostavljajući kao jamstvo vlastiti ugled, a ovaj je njegove riječi ubrzo potvrdio.

U talentiranoj Splitovoj generaciji igrao je s Dujom Čopom, Antom Ercegom i što je najvažnije, Romanom Obilinovićem Žoržom, Germanijnim tipsterom i manekenom, koji je danas u igračkoj mirovini, a Rebićev talent svojedobno je oplemenjivao vrhunskim asistencijama.

„Uh, to su bili dani. Namjestio sam mu prvi gol u karijeri,“ započeo je Romano Obilinović Žorž.

„Ne sjećam se više tko mi je dao loptu, ali povukao sam ju i prešao Ibaneza. Ugledao sam Antu kako utrčava u prostor i poslao mu loptu, a on ju je primio prsima i poslao pokraj Ivana Kelave. Odigrali smo 1:1 protiv prvaka države, pamtit ću tu utakmicu dok sam živ.“

„Bili smo cimeri u hotelu u Buzinu večer uoči te utakmice. Je li bilo zaranjanja u čašu? Nije, nije, tad se živjelo sportski,“ smije se nevino Amigo.

S Rebićem pamti mnoge dogodovštine, ali nikad neće zaboraviti dan kad je zakasnio na najvažniju utakmicu u dotadašnjoj karijeri.

„Igrali smo protiv Fulhama sa Splitom i putovali smo u London. Svi se pojavili u zračnoj luci, a Ante nema. Zovu ga iz kluba, zvoni telefon, a nitko se ne javlja. Na kraju je tajnik kluba sjeo u automobil i otišao kući po njega. Zvonio mu je na vrata, probudio ga i dovukao, ali Katalinić ga na kraju ipak nije želio staviti u igru,“ priča Romano.

Amigo ističe kako je protiv Hajduka uvijek bio posebno motiviran.

„Još kao klinac je odskakao talentom, odmah se vidjelo da će biti igrač. Obožavao je igrati protiv Hajduka, uvijek je bio posebno nabrijan na njih. Ubijao je stopere Bilih,“ smije se.

S Antom se nije čuo nakon utakmice protiv Argentine, ali se često javi svom starom prijatelju.

„Došao me posjetiti na posao prije nekoliko mjeseci, baš uoči utakmice protiv Bayerna. Ispada da mu je nakon tog posjeta sve krenulo u karijeri, ha, ha.“

Rebiću doista sad sve ide u karijeri, ali toliko puta je bila blizu svog kraja. Čak i kad je ostvario transfer karijere u Fiorentinu i riješio egzistencijalna pitanja, nije sve bilo dobro. U Firenci se nikako nije mogao ugurati u udarnu momčad i morao je stalno na posudbe. No ni tamo nije bilo sreće za njega, ali ulaskom Nike Kovača u njegov život, karijera mu se još jedanput iznova okrenula.

Prije četiri godine iznenađujuće ga je uvrstio na popis za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, dao mu nekoliko prilika i najavio početak velikog prijateljstva. Nakratko su se razdvojili dok je Kovač stariji bio između poslova, a Rebićeva karijera vratila se u stanje mirovanja.

„Igram samo na Mundijalu i turniru Četiri kafića,“ ironično je komentirao među prijateljima te 2014. godine dok se potezao po posudbama od Leipziga preko Verone. U ta dva kluba sakupio je ukupno samo 19 nastupa, a potom se 2016. godine u njegov život vratio Niko Kovač, kojeg danas s pravom može zvati „tata“ jer mu je spasio karijeru.

 

 

Kovač ga je povukao sebi u Eintracht, najprije na posudbu, a kasnije je otkupio njegov ugovor. Odmah ga je stavio u prvu momčad i nastavio gdje je stao prije dvije godine u Brazilu – drilati ga dok konačno ne realizira vlastiti potencijal.

 

 

Ovaj mu je vratio dvama golovima za prvi trofej u trenerskoj karijeri. Ta dva gola Kovač će pamtiti jer su mu osigurali prvu trenersku srebrninu, a Ante će ih zapamtiti jer su ga preko noći pretvorili u čovjeka od 40 milijuna eura. Tu je cijenu, naime, Eintracht izvjesio kad su se počeli javljati bogati prosci zainteresirani za Rebića. Nakon dvije utakmice Mundijala cijena je još viša, gazda Eintrachta gledao je utakmicu protiv Argentine i vidio je Antin gol… Danas je Rebić igrač od 60 milijuna eura. A sve je počelo Žoržovom asistencijom.

(foto: Pixsell)