.png.webp)
A. LesičkiDalić pred novom erom: "Dug je put pred nama"
.png.webp)
Vrijeme Čitanja: 3min | pon. 13.10.25. | 11:30
Zlatko Dalić u malim noćnim razgovorima, onako “s nogu” pred stadionom priča o putu prema novoj reprezentativnoj eri. I Hrvatskoj koja mirno korača prema novom Mundijalu
Kad je odradio sve što službeni protokol traži, Zlatko Dalić spustio se ispred stadiona. Nedaleko od “Contre” – legendarnog kafića u podnožju stadiona Varteksa, koji je nedavno preuređen i, zapravo, time izgubio dio svoje duše. Nema više onog šalterskog šankera koji te prepozna već na ulazu, i na čijem se licu mogla iščitati rečenica: “A baš si morao doći.” Iako, nakon kratkog odmjeravanja, slijedila bi ona rutina stečena godinama – bez pitanja, piće koje si htio bilo je već na putu prema tebi.
Baš u tom kutku Dalić je proveo bezbroj sati – kao igrač, pomoćni trener, trener pa sada izbornik. Mjesto gdje su se krojile ideje, gdje su se lomile glave i gdje diše povijest VŽ nogometa.
U nedjelju smo ga vidjeli rijetko opuštenog, bez one poznate staloženosti i opreza što ga inače prate.
“Mislim da je to – to. Plasirali smo se na Svjetsko prvenstvo”, rekao je izbornik, ali naravno, s onim neizbježnim “ali”.
“Pred nama su još dvije utakmice koje treba odraditi kvalitetno, odgovorno i ozbiljno”.
Pričao je da mu definitivno neće nedostajati taj stres koji je obično nosila posljednja runda kvalifikacija, ali je i odbio zaključak da je skupina bila lagana.
“Bila je upravo onakva kakvu smo zaslužili svojim igrama posljednjih godina”.
Netko je pitao za navijanje u Varaždinu.
“Moglo je i bolje. Što ćeš, barokni grad”, nasmijao se Zlatko Dalić.
Čeka ga nekoliko dana odmora, pa kreće sa skiciranjem i planiranjem svega onoga što slijedi.
“Dug put je pred nama. Treba nam svježa krv, bolja tranzicija i – brzina.”
Kandidata za dres ne manjka.
“Nikome nije pobjegla reprezentacija, neće niti onima koji se sada nameću. Vrata su im širom otvorena, jedva ih čekamo. Ali treba vremena i kontinuiteta. Nadam se da ću već u studenom imati igrače na koje možemo ozbiljno računati.”
O konkretnim imenima nije htio, iako se oni nameću sami po sebi. Bit će vremena... Vratili smo se na aktualni kadar. Primjerice, Luka Sučić se vratio na najbolji mogući način.
“Sve što smo napravili napravili smo kvalitetom. To nam je prva i najvažnija stvar. Drugo je zajedništvo, osjećaj obitelji. Tako funkcioniramo. Sitnice se brzo riješe. Gledamo širi kontekst. Svi dolaze s radošću i to držimo cijelo vrijeme. Da nije bilo toga, ne bi bilo niti medalja. A tri medalje male zemlje... To nitko drugi nema.”
Bližila se ponoć u Varaždinu, a Zlatko Dalić je stajao tamo gdje je sve počelo i gdje se sve i dalje piše. Stotinu utakmica, sto priča, 200 poluvremena u kojima je bivao više od izbornika – bio je vođa, prijatelj, čuvar jedne male, ali velike reprezentacije.
"Hvala svima na trudu. Izbornicima koji su se javili. Kakvi izbornici, kakve reprezentacije... Pokazali su da cijene i poštuju naš rad.”
I medijima je uputio zahvalu:
“Velika hvala. Nismo si uvijek najbolji, ali to je opis našeg posla. Idemo dalje – svi za Hrvatsku.”
I te su riječi – kao i sav onaj trud, nervoza, stres i rad – ostale u zraku. Kao zavjet. Kao obećanje da će ova priča, priča o maloj zemlji s tri mundijalske medalje, sa četrnaest od šesnaest velikih turnira - živjeti i dalje.
.jpg.webp.webp.webp)
.jfif.webp)