Da bi postao junak, moraš krenuti od dna. I onda ispočetka. To je Dinamo...

Svi oni koji misle da je Kup samo 'šminka', tek ukras, svjećica na šampionskoj torti, sigurni bi se razuvjerili da su vidjeli tu radost. Tu eksploziju emocija, slavlje Dinamovih igrača i navijača na Opus Areni, odlazak s terena pa povratak. I pjesma idućih sat vremena, razgaljena lica modrih navijača na putu kući, od djece do penzionera, preko Old School ultrasa i ovih novih generacija. Klinaca koji nisu odrastali na Dinamovim porazima i razočaranjima, onim 'dinamovskim' posrtajima i jutrima koja nisu nudila novu nadu. Svi su oni u Osijeku isijavali posebnom energijom, bilo je to slavlje prepuno emocija, kao da je u njega stalo sve ono što su proživjeli kroz ovu sezonu.

Lice Marija Kovačevića nudilo je cijeli pladanj raznoraznih osjećaja, sve se dalo iščitati. Od sreće i ponosa, do umora, neke praznine. Nema dvojbe, na njemu je bio najveći pritisak, najoštriji fokus, on je, vjerojatno, prošao najteži put u ovih godinu dana.

"Hoćete li o ovoj sezoni napisati knjigu?", stiglo je Mariju Kovačeviću pitanje nakon pobjede (2-0) u finalu Kupa protiv Rijeke. Dvostruka kruna, dominacija u oba natjecanja, Hajduk i Rijeku ostavio je Dinamo iza sebe u dimu i prašini. Kad čovjek vraća film, ona turobna jesen, loše igre, krive odluke i lutanja, nervoza i sumnje, sve to djeluje kao da je bilo davno, u dalekoj prošlosti. Dok se priča o igračima, o Stojkoviću i Belji, Mišiću i Zajcu, Livakoviću..., koji su iznijeli veliki dio ove priče, veliki je odlomak u toj knjizi zaslužio baš on. Mario Kovačević!

Jesmo, kritizirali smo ga. Ali, nije da nije davao povoda. Govorio je o procesu, o vremenu, ali tijekom sezone bilo je trenutaka kad se činilo da proces ide unatrag ili stoji u mjestu. Izgledalo je da gubi kompas, da se ne snalazi, ma, može reći tko što hoće, ali bilo je i trenutaka kad su u samom klubu sumnjali u njega. I pitali se je li to bila dobra odluka. Nije dolazio na press konferencije, žalio se na kritike i stav javnosti (ne samo medija već i navijača), često je nudio sliku čovjeka koji, zapravo, ne zna što je Dinamo. Nikad, bez obzira na proces, Dinamu onakvi porazi od Celte, Lillea ili Betisa ne mogu biti sušta realnost, nikad opravdanje za poraz i spušteni gard na može biti vrijednost na Transfermarktu. Na kraju, ako si u studenome bio četiri boda iza Hajduka, ako su Beljo i Stojković bili veliki upitnici, Galešić ni 'na mapi', Ljubičić i Villar neupitni starteri, a pola godine kasnije slika je sasvim drugačija i nudi potpuno suprotnu stvarnost, znači da nešto tada nije valjalo. I da proces, stvarno, nije išao u pravom smjeru ili barem, ne pravom brzinom.

"Vjerujem u svoju momčad, vjerujem u ono što radim.", stalno je ponavljao Kovačević, dok su bočni vjetrovi sve jače udarali. I, ispao je pobjednik, ali, između ostalog i zato što je shvatio da nešto mora mijenjati. Naučio je što je Dinamo, kolika su to očekivanja, koliki je to pritisak i što sve mora štimati da bi - štimalo. Jednostavno, da bi u Dinamu bio junak, moraš krenuti od dna. I doći do vrha! Moraš krenuti sa sumnjama, moraš biti svjestan da se svaki korak dodatno mjeri, da jedna stativa, a kamo li jedan poraz mogu odrediti sudbinu. Uostalom, Kovačević je ove sezone prošao put, kakav su prolazili uglavnom svi njegovi prethodnici. Jakirović, Čačić, Jurčić, Krznar pa i Mamić, Cico... Igor Bišćan, recimo, nije preživio niti prvi udar, pao je na 'prvom zavoju'. Sjećamo se i kako je Nenad Bjelica one prve sezone, kad je počeo stvarati europski Dinamo, kad je proces tek krenuo, dobio 'po prstima' nakon 1-1 protiv Rudeša, samo nekoliko dana poslije europske 5-0 pobjede. Na startu prvenstva! Ili kako je teško pao poraz u Varaždinu samo tri dana nakon 4-0 s Atalantom. U redu, možemo reći da su se u međuvremenu promijenili narativi, vremena, da Dinamo više ne želi mijenjati trenere kao 'čarape' i rušiti ih čim zateturaju. Ali, neke se stvari nikad neće promijeniti, a to su ta očekivanja, sumnje, ambicije, koje Dinamo ima i mora imati. Da bi ostao uspješan i dominantan! Nikad se neće promijeniti niti to da frustracija preko noći postane euforija i obrnuto!