Ciao, Claudio: Kraj priče koja je bila osuđena na tužni završetak

"Claudio Ranieri dobio je otkaz kao trener Leicestera."

>>Ranieri, idealizam i borba s ljudskom prirodom: Koji je najveći protivnik Leicestera ove sezone?

>>Večeras bi Ranierijeva bajka mogla doći do svojeg kraja

Koliko vas je moglo ovu rečenicu zamisliti u svibnju prošle godine? U redu, uvijek se nađe ono jedno ime koje ide „protiv sistema“, pa najavi kako je baš on, eto, znao da će ova priča završiti fijaskom. Međutim, realno malo je tko mogao predvidjeti da će se stvari baš tako kardinalno brzo raspasti.

Leicester se, pisali smo već o tome, ove sezone praktički uopće nije promijenio u igračkom smislu. N'Golo Kante pokazao se kao zbilja vanserijski dobar igrač, ali apsurdno bi bilo reći da je radi jednog čovjeka ekipa koja je lani – bez obzira na stanje konkurencije – bila prvak Engleske uspjela s jedne strane osvojiti naslov, a s druge strane ovoliko potonuti. Ne, stvar je kudikamo dublja.

Na kraju dana, Leicester je samo nečija tvrtka, gdje se direktor mora fokusirati na generiranje profita. Lanjska sezona donijela je njegovoj firmi ogroman dobitak, kako u financijskom tako i naravno u rezultatskom smislu, ali nakon što su se ove sezone doveli na prag ispadanja iz lige, rizik gubitka stečenog statusa ogroman je. To Vichai Srivaddhanaprabha, predsjednik i vlasnik Leicestera vrlo dobro zna. A kada su u pitanju veliki novci, mjesta za sentiment jako je malo.

To je jednostavno naličje nogometa danas, gdje često trener overachievmentom sebi napravi „medvjeđu uslugu“. Želja za što većim profitom u što manjem vremenskom roku briše sve logične paradigme iz računice, a gleda se samo koliko je netko spreman nastaviti započeto, koliko god nerealno to bilo. „Limitirana ekipa“, „mali Leicester“ i „realna pozicija u donjem domu Premiershipa“ sve su rečenice koje je Ranieri izgovarao i nakon osvajanja titule, čak i nakon što je uspio zadržati kostur ekipe kojem je pridodao nekoliko zapaženih imena. Ali to su sve termini koje tajlandski milijunaši ne žele čuti, koliko god ih bili i oni sami svjesni negdje duboko u sebi.

Ranieri je onog dana kada je podignuo trofej izgubio ovu bitku, jer zadatak koji je postavljen pred njega tada apsolutno je bio nemoguć posao. Pisali smo već i o tome kako su se Talijan i Leicester upleli u zamku intenziteta motivacije, naročito one ekstinzične, jer kada ste uvjerili ovakvu grupu igrača da inercijom i fokusom mogu doći do tog konačnog cilja, kante prvaka Engleske, uvjerili ste ih da daju svoj (ne)realan maksimum.

Borba za naslov prvaka Engleske ipak nije ništa u odnosu na borbu s ljudskom prirodom. To ni veći umovi od Ranierija nisu mogli prokljuviti, a upravo to je nešto što moderni sustav ne prašta.

(Foto: Action Images) 

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!