Čabraja nije obranio naslov, Velež u posljednjim sekundama zabio i osvojio Arena Cup!

Mostarski Velež osvajač je ovogodišnjeg izdanja Arena Cupa. U finalu su svladali Vukovarce s 2-1, a pobjednički pogodak postigao je Đani Salčin u posljednjim trenucima utakmice. Velež je bio bolja momčad i puno se bolje snašao te je na kraju, kao najbolja momčad, podigao trofej.

Ne možemo reći kako smo gledali neku ljepoticu od utakmice, ali po onoj staroj „finala se igraju da bi se osvojila“, svjedočili smo tvrdoj utakmici. Šanse su bile rijetke, ali, ma koliko turnir bio prijateljski, bilo je vidljivo kako ni jedni ni drugi nisu htjeli ispustiti trofej. Susret je obilježila borbenost i čvrstoća, koja je obojici trenera ipak dala neki uvid u to što mogu očekivati od proljetnog dijela sezone.

Od prve je sekunde bila jasna ideja Silvija Čabraje. Energičan Vukovar, koji jako puno trči i pritišće, pogotovo posljednju liniju Veleža. Za koncepciju igre posebno je bio važan 17-godišnji Niko Pajvančić, koji je stvarao neugodu Tariku Kariću. Naravno, igra visokog pressinga ima i svoje mane, a to je ostavljanje prostora protivniku koji je, u ovom slučaju, znao te rupe koristiti. Imali su nekoliko svojih prigoda, ali je pogodak ipak došao iz akcije.

Ajdin Mešić je doveo Velež u vodstvo. Kuzmanović je pucao, a lopta je pogodila blok. Nekako je pronašla put do Armina Spahića. Stasiti centarfor s dva je metra pucao u Pintula, koji je sjajnom refleksnom reakcijom obranio, a Mešić je natrčao na odbijanac i pospremio loptu u mrežu. Pet minuta kasnije Kuzmanović je ubacio, a nekadašnji igrač Rijeke, Andro Babić, pucao je glavom preko vrata.

Osokoljen pogotkom, Velež je nastavio s pritiskom i teško je živio Vukovar, koji je ipak bio u podređenom položaju u odnosu na mostarsku momčad. Je li bila stvar teških nogu, u uvodnom je dijelu bilo teško procijeniti, ali treba uzeti u obzir kako je dio kostura momčadi napustio Grad Heroj i kako će zasigurno doći do određenog preslagivanja.

Prva prilika Vukovaraca došla je u 26. minuti. Nakon kraćeg kombiniranja, na rubu 16 metara s loptom se našao Lovro Banovec, ali njegov udarac slabijom, desnom nogom otišao je pokraj vrata. Tri minute kasnije ponovno je bio protagonist. Gurlica je pucao, Karić obranio kao Pintul kod pogotka, a krilni napadač nije uspješno zatvorio drugu vratnicu i Vehabović je očistio s gol-linije. Ipak, bio je to pokazatelj kako se Vukovar konsolidirao i pronašao način kako biti opasan.

Da su tenzije bile na nivou, pokazala je 44. minuta. Spahić je srušio Banovca, a onda su se upustili u žustru raspravu. Tog 205 centimetara visokog napadača Rođenih odgurnuo je Gonzalez, koji je pola metra niži od njega. Do kraja prvog dijela više nije bilo konkretnih prilika.

Napravio je Čabraja cijelu plejadu promjena za nastavak. Možda i najzanimljivija bila je postavka Jakova Puljića na ofenzivnom veznom, nakon što je cijelu polusezonu igrao kao centarfor. Ispred njega zaigrao je Lovre Kulušić. Ipak, drugo poluvrijeme donijelo je priču iz prvog. Velež je bio bolji protivnik i konkretniji u svojim napadima te je bio puno češće pred vratima Pintula nego Vukovarci pred onima Tarika Karića.

Mogli bismo reći kako je dominacija Veleža u drugom dijelu bila još osjetnija. Velikim se uspjehom činilo Vukovaru spojiti tri dodavanja kojima bi napravili išta opasno prema naprijed. Reći da se apsolutno ništa nije dogodilo u drugom poluvremenu bilo bi još i uljepšavanje situacije. Niti jedne jedine konkretne situacije koju vrijedi spomenuti, a da je bila opasna po ijedna vrata, nije bilo. Velež je brojao udarce iz kuta, a Vukovar rješavanje tih situacija.

Prva konkretna situacija u drugom poluvremenu donijela je i pogodak. No, za nju smo čekali punih 35 minuta. Pavičić je ubacio s lijeve strane, a Šimun Butić je sjajno primio desnom nogom i idućim potezom elegantno pogodio za izjednačenje desetak minuta prije 90. minute. Pokazao je mladi krilni napadač da bi mogao biti od velike koristi vukovarskoj momčadi i kako njegov sjajni početak sezone nije bio nimalo slučajan.

No, da mu treba još „poliranja“, bilo je jasno u 90. minuti. Ubačaj je došao s lijeve strane, Salčin je skočio na pet metara između Butića i Živkovića i glavom postigao pobjednički pogodak u posljednjim sekundama utakmice za 2-1 i, možemo reći, slavlje Rođenih na ovom turniru. U jednu ruku, jasno je kako su ovo pripremne utakmice i kako se ne bi trebalo previše iščitavati iz njih, ali ako Vukovar 1991 doista želi očuvati prvoligaški status, morat će pružiti puno bolja izdanja od ovoga kada krene proljetni dio sezone.

Vukovar 1991 – Velež 1-2

Strijelci: 0-1 Mešić (10.), 1-1 Butić (80.), 1-2 Salčin (90.).

Stadion: Igralište br. 5 (Medulin).

Glavni sudac: Marko Crnojević (Sisak). Pomoćnici: Mauro Mušković (Rijeka), Marin Barić (Split).

Žuti kartoni: Vehabović (Velež).

Crveni kartoni: /.

Vukovar 1991 (4-2-3-1): Pintul – Pavičić, Gurlica, Tadić, Çalhanoglu – Čaić, Čabrajić – Jurilj, Gonzalez, Banovec – Pajvančić. Trener: Silvijo Čabraja.

Igrali su još: Butić, Tičinović, Puljić, Tičinović, Vlasenko, Shabani, Kulušić, Živković, Vinković, Zeqiraj.

Velež (4-2-3-1): Karić – Mešić, Hrkać, Šerbečić, Pidro – Babić, Abdullah – Kuzmanović, Vehabović, Šarić – Spahić. Trener: Ibro Rahimić.

Igrali su još: Ayham, Milak, Šturm, Šotra, Salčin.