Bobby Firmino ili Phillipe Coutinho?

Steven Gerrard bio je veličanstven nogometaš. Školski primjer box-to-box osmice, nevjerojatnog udarca iz daljine i još nevjerojatnijih liderskih osobina. Bio je sjajan u fazi obrane, jednako kvalitetno znao je uklizati, ali i filigranski precizno proigrati, a posebno dobar bio je u napadanju prostora. Što kretnjom, što loptom. Rekli smo već, ništa manje od veličanstvenog nije dovoljno dobar opis njega kao igrača, a tome možda najbolje svjedoči činjenica da je upravo on prva asocijacija za jedan od najvećih klubova svijeta. Ne King Kenny, Ian Rush ili Mohamed Salah. Samo On. I samo je taj odgovor točan.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Ako se sjećate Gerrardovih početaka, morat ćemo vas razočarati – spadate u ‘staru gardu’. Počeo je ’96., a stao ’15. Preciznije, početkom ’17., ali posljednjih godinu i pol dana u LA Galaxyju kao da ne želimo prihvatiti da se ikada dogodilo. Njegov je nogometni život samo jedan klub. Klub u kojem je počeo, u kojem je rastao, u kojem je učio, vodio, briljirao, a na kraju i mentorirao. Prošao je sve faze, stepenice nije preskakao, a razlog koji dopušta da ga se ne potpisuje najvećim engleskim veznjakom njegove generacije (Lampard, Scholes) je samo jedan – Premier liga. Nepošteno, znamo, ali 'pravila' nismo pisali mi.

Pored svih onih čudesnih dalekometnih projektila, pored onog epohalnog istanbulskog preokreta i pored više od stotinu premijerligaških pogodaka, danas je jedna od prvih asocijacija na Stevena Gerrarda ono nesretno proklizavanje. The Slip, nazvaše ga Englezi. Koliko nepošteno, koliko tužno...

Bez da se previše vraćamo na taj ogled protiv Chelseaja prije 10 godina (0-2), podsjetit ćemo samo kako je kod Plavca tada u vrhu napada bio Salah, na golu Schwarzer, dok su za Redse igrali Sterling i Suarez. Uz potonju dvojicu, jedan od trojice isturenih bio je Phillipe Coutinho, brazilski virtuoz koji je tu utakmicu igrao kao lijevo krilo, premda je uglavnom u dresu Liverpoola bio čista desetka. Englezi su ga, i to potpuno opravdano, prozvali ‘Mali mađioničar’, jer tih je godina igrao briljantan nogomet. I Rodgers i Klopp su bili slabi na njega, gradili su igru Liverpoola s njim u epicentru te je svaki igrač, ako je za to bilo potrebe, morao biti spreman ‘patiti’ samo kako bi on mogao igrati svoju igru. Je li im se isplatilo ili ne, upitno je, jer s Liverpoolom nijedan trofej osvojio nije, ali je zato 2018. i u dan-danas trećem najvećem transferu u povijesti (145 milijuna eura) svoje talente odnio u Barcelonu. Taj novac sasvim sigurno nije opravdao, ali to nije briga Liverpoola. Oni su ga dugo trpjeli, a na kraju su iz svega ‘nešto’ i izvukli.

Ali, je li to bilo ono što su htjeli?

Dvije i pol godine prije nego što je Coutinho otišao, iz Hoffenheima je u Liverpool stigao Bobby Firmino. Oni koji nogomet prate površno pamte ga kao jedinog čovjeka pored kojeg zubi karizmatičnog njemačkog stratega i nisu bili toliko bijeli, dok oni drugi, koji su ipak malo više ‘unutra’, znaju da sve ono što je Liverpool osvojio posljednjih godina bez Bobbyja Firmina ne bi bilo moguće. Da, Salah i Mane su zabijali, Henderson je vodio, Trent je kirurški precizno dodavao, a Robertson srcem i energijom dizao momčad kad je trebalo. I sve je to super, svi ti dečki su imali svoje prste u prvom ligaškom naslovu nakon 30 godina čekanja (1990. – 2020.), ali bez Firmina, to se dogodilo ne bi.

A on je u toj priči najviše ‘patio’.

Foto: EXPA/ Focus Images/ Liam McAvoy

I dok se svijet klanjao Salahu i Maneu, dok je Van Dijk opravdano konkurirao za Zlatnu loptu, a Klopp čitao tekstove kako si je osigurao mjesto na trenerskom Mount Rushmoreu, Kop je najglasnije pjevao pjesmu o onome tko je za njih bio najbolji na svijetu. Njihov broj devet. Si, Señor...

I dok nam po mislima sambu plešu Coutinho i Firmino, njihove priče, barem iz ove naše HNL perspektive, objedinjuje Toni Fruk. Bez dileme, riječ je o najboljem igraču Rijeke i čovjeku čiji je ‘strop’ daleko najviši u usporedni s onima koji sada obitavaju na Rujevici. No, zato što je najbolji, zato što može sve, Toni nerijetko ispada onaj – koji najviše pati. Sad, reći da je on Rijekin Firmino bilo bi lako, ali današnji član Al Ahlija je za razliku od desetke Rijeke cijelu svoju karijeru igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Da je zbog uloge koju je imao manje zabijao i da je nerijetko radio posao u kojem nije uživao kako bi drugima bilo lakše pobrati šlag s vrha, apsolutno je istina, ali je, ponavljamo, igrao na svojoj prirodnoj poziciji.

Što kod Tonija nije slučaj.

I tu sada dolazimo do trenutka kada velika odgovornost pada na Radomira Đalovića. Ne velika, već vjerojatno i najveća otkako je postao glavni trener Rijeke. Jer, o čemu se radi: Ako crnogorski strateg smatra da ova Rijeka, ovakva kakva je, bez jednog dodanog ili oduzetog zareza, može u borbu za naslov, onda Tonija ima pravo koristiti kada i kako želi. Pa čak i kao šesticu što je rekao u sjajnom razgovoru s dečkima i djevojkom s UPU-a. No, ako Rijeka ipak nema ‘to’ da ode do kraja, ako je svijest dovoljno jaka kod sviju na Kvarneru da si priznaju da bez dodatnih ulaganja kroz krajnji cilj lako moguće i neće prvi proći, tada je Frukova uloga lažne devetke – promašen 'fudbal'. Koliko god to u ovom trenutku čudno zvučalo.

Sve što Rijeka jest

Hoće li mercato odlučiti prvaka?

Možda je tema kao tema malo previše jaka za trenutak u kojem se Rijeka sada nalazi, vrh HNL-a je vrh HNL-a, ali za razliku od prošle sezone kada je Toni bio nadomak reprezentacije (i tamo je trebao biti da u Obitelji jedna od najbitnijih stavki nisu stare zasluge), on u ovom trenutku – kopa. Onaj klub koji će Fruka jednog dana kupiti, neće to napraviti zbog njegovih partija na poziciji lažne devetke (ili šestice), već zbog svega onoga što može napraviti kad je desetka. Ili barem ta ‘visoka’ osmica u onom bivšem Rijekinom 4-1-4-1 sustavu. Da, da nije Fruka, Djouahra sigurno ne bi bio toliko dobar kao što jest zadnje vrijeme, Pašalić bi isto teže isplivao iz živog blata u kojem se u jednom trenutku našao, ali Fruk sada kopa – da bi drugi lagano kroz rovove prolazili.

Gerrard, ako je netko zaboravio, je te 2014. imao dosta defenzivniju ulogu nego što je to bio slučaj prije. I onda, kada je pogriješio u situaciji u kojoj se prethodno rijetko kada našao, ga se, između ostalog, pamti po tome. Zar ne bi bilo nepošteno i tužno de se Fruka, hipotetski, jednog dana pamti kao igrača koji je promašivao ‘mrtvace’ (Šibenik, Hajduk), a ne kao nekoga tko je oborio rekord Rijeke po broju asistencija u jednoj sezoni? I zbog čijih su dodavanja, otvaranja, kretanja u međulinijama profitirali Hodža, Ivanović, Pjaca... Dečki koji su se prodali, koji su sada ubiru malo sočnije plodove od Tonija. Đalović je mlad trener, ali iako smo upravo mi (i to puno, puno prije nego što su se svi drugi ukrcali na taj vlak) isticali kako apsolutno svi na Kvarneru moraju stajati iza njega, je sada u jednoj jako nezavidnoj situaciji. Umjesto da blagdane u Crnoj Gori provede u miru, on je primoran ‘mozgati’. Što će mu ‘dati’, baš kao i što će mu ‘ostati’. On cilj ima i tu nema ničeg spornog, ali ako se u narednih mjesec dana (što bi se moglo dogoditi) dogodi da Rijeka ostane bez jednog od svojih ponajboljih igrača (Janković, Pašalić), onda Fruk više ne smije biti taj koji će se žrtvovati, onda će se umjesto Firmina morati postati Coutinho. Što, zapravo, i jest.

.