Boban je ostao isti, Dinamo ga nije promijenio. Samo su očekivanja bila nerealna!

Onoga dana kad je postalo bjelodano da će Zvonimir Boban stići u Maksimir, napisali smo jasno i glasno: 'To će biti Bobanov Dinamo, on će biti gazda!' Dakle, bez obzira na formalnosti, bez obzira na to što u klupskoj hijerarhiji postoje Tijela i 'piramida odluka', nije bilo nikakvog spora da će novi Dinamo biti obilježen Zvonimirom Bobanom. Iako je i on sam, kad je i službeno došao u klub, isticao suradnike, Upravu, IO (kasnije Nadzorni odbor), ekipu koja je radila na čitavom projektu demokratizacije kluba, znalo se da sve krucijalne odluke donosi on. Zapravo, bila je to i situacija koja je svima odgovarala. Dinamo je tih mjeseci bio u neugodnom raskoraku, tlo unutar kluba još je 'podrhtavalo' od silnih promjena, klupsko vodstvo još je tražilo svoj put i način, ali nogomet je imao svoje zakone. Naslov prvaka bježao je pred očima (na kraju je i pobjegao), treneri i sportski direktori gubili su posao, momčad je bila nesigurna, a nakon prvotne euforije dolaskom 'Proljećara', zavladala je lagana nelagoda. U takvim okolnostima dolazak jednog čvrstog lidera, karizme i autoriteta, ali i snažnog ega, klupske legende poput Zvonimira Bobana, bio je pravi bingo. I za klub i za navijače, ali i za one koji su se njegovim dolaskom mogli malo sakriti u sjenu, od odgovornosti, isturiti njega u prvi plan. A i on je, jer drugačije ne zna i nije želio, pristao biti neupitni frontmen kluba! Ne 'jedan od', desna ruka ili član klupskih tijela, vanjski savjetnik, već neupitni 'boss'. Uostalom, nekoliko mjeseci nakon dolaska inzistirao je na novim izborima, pravom, demokratskom legalitetu, ulozi predsjednika kluba, koji je po promijenjenom Statutu dobio i jače ovlasti, a podrška članova bila je gotovo stopostotna! Misija ispunjena, Dinamo je postao dinamovski, vratio se veliki kapetan, sinergija na svim razinama razmahala je momčad i klub, a Boban je postao 'taj' koji će Dinamo dovesti u drugu dimenziju, među europsku elitu i, konačno, zaokružiti priču novim stadionom, desetljetnim snom svih navijača.

Međutim, nešto više od godinu dana kasnije, upravo je stadion narušio poljuljao Bobanov mitski status među navijačima. Salve nezadovoljstva, ljutnje, bijesa, očaja, kako hoćete, koje je među 'dinamovcima' izazvao nagrađeni rad milanskog arhitektonskog ureda, uglavnom su se sručile baš na Bobanova leđa. Iako nije bio jedini član žirija koji o tome odlučuje, svakako jest jedan od važnijih, čiji se stav itekako slušalo, Boban je, zapravo, prvi put 'udario u zid'. Premda, smatramo da je cijela ta priča o stadionu na prvu doživjela preveliki 'hejt', što zbog loše prezentacije i nedorečenih objašnjenja, što zbog velikih očekivanja javnosti i ranijeg, drugačijeg komuniciranja iz Kluba i Grada kako bi stadion trebao izgledati (većinom zatvoren, s krovom u jednom komadu), možda će na kraju sve to izgledati bolje, ljepše, ovo je tek idejni projekt podložan promjenama... No, negativne reakcije i emocije 'okupirale' su eter, teško ih je obrisati, a mnogima od njih ta odluka o stadionu bila je, zapravo, samo 'detonator'. Jer, nije stadion prva i jedina sporna Bobanova odluka, nije prva tema na kojoj pokazuje svoju tvrdoglavost i isključivost, ali dosad su kritike i prozivke ipak bile prigušene, pomalo stidljive. Začahurene u tezu da je Boban dobio povjerenje i mandat, da je Dinamo osvojio dvostruku krunu i vratio dominaciju u HNL-u, da ga se predugo čekalo u Maksimiru da bi mu se tako brzo pisali minusi a da boljega od njega, zapravo, nema. I da mu treba dati vremena, jer, njegova ideja najviše iziskuje vrijeme...