Građanski protiv građana

Datum 23. rujna 2026. ostat će upisan u Zagrebu kao datum kada se digitalnim nebom proširilo najviše poruka. Ne, nije se dogodio državni udar. Nije izbila nova korona niti pao neki dron oko Jaruna. Dobili smo izgled novog Maksimira.

Najednom su mobiteli zablokirali jer svatko je pisao isto: "Čekaj, ovo je konačno rješenje". Da, draga nacijo ovo je konačno rješenje. Sanjao se Maksimir samo što nitko nije znao da je san zapravo noćna mora. Koliko je novi stadion bezličan i hladan najbolje govori ta činjenica da kada je proglašen za pobjednika ljudi nisu bili sigurni je li to istina ili se oni ljudi ispod prezentacije na čelu s Bobanom i Tomaševićem zezaju. Očekivali smo to "šalili smo se" i onda prikaz stvarnog pobjednika. Međutim, nismo dočekali. Dobili smo novi dizajn Maksimira.

Stadion na koji se čeka 20 plus godina dobio je svoj dizajn. Čekalo se dugo i očekivalo se nešto za pamćenje, a dobili smo modernu verziju kartonske kutije. Razlika je, ovako na prvu, što je ova moderna kutija zatvorena za razliku od današnje. O toj mitskoj kutiji na Maksimirskoj 128 već je dosta priča ispričano. Znali smo da je stadion ružan i nikada nam neće biti jasno tko se sjetio toliko odvojiti tribine jednu od druge. Iako smo znali da je ružan išlo nam je na živce kada dolaze stranci i čude se našem čudu.

Foto: Grad Zagreb

Da, ružan je, ali taj stadion ima svoju povijest. Kako je pokojni Georg Koch rekao: "Volim ovaj Maksimir. Kada uđete na stadion, ovdje miriše na nogomet. U WC-u je miris znoja, dima i urina bezbroj generacija koje su gradile klub." I to svaki navijač osjeća. Jer i dan danas kada dolazite na Maksimir osjetite njegovu veličinu ma koliko god raspadnuto izgleda. Osjeti se pobjednički duh generacija koje su rušile velikane. Ali to pripada povijesti. Tražio se stadion koji će ponos Zagreba, simbol nečega novoga. Dobili smo što god ono je. Šteta je unišiti one sjajne murale i grafite zbog ovoga što dolazi.

Očekivanja i nisu bila tako velika. Nismo očekivali stadion kao u Turskoj gdje imamo oblik krokodila. Zapravo, navijači su tražili dvije stvari. Krov i spojene tribine. Vrlo skromno za 2026. Krov smo dobili, ali spojene tribine, nismo. Ma čemu, što će to Maksimiru. Ljepše je kada vjetar puhne pa u prosincu ne znate jeste na Maksimiru ili na Sljemenu. Toliko se zadnjih godina spominjalo nevjerojatno navijanje BBB i priča da su tribine spojene što bi dodatno diglo atmosferu i akustiku. Ma ne treba ni to, ostavimo kuteve otvorenim. Očekivali smo neku specifičnu vizuru kao što ima Arena Zagreb. Dobili smo specifičnu, ali u negativnom smislu.

Nismo arhitekti pa ne možemo komentirati trendove, ali imamo oči i vidimo u kakvom svijetu živimo. Sve se radi na isti kalup, način. Traži se jednostavnost u dizajnu, što manje detalja i eto to je moderno. Pogledajte samo brojne promjene grbova u nogometu. Od giganta kao što su Juventus i Inter pa sve do nekih manjih klubova. Rekao je Zvonimir Boban kako nije htio generični stadion nego unikatan. Pa dobili smo unikatno moderan stadion s ružnoćom. Predsjednik Boban očito je štovatelj djela Karla Rosenkranza koji je u filozofiju uveo estetiku ružnoće. Dinamo očito taj pravac uvodi u stadione. Urbano, reklo bi se. Štogod to značilo, a možda mi malograđani i ne razumijemo. Možda je ovo stadion po mjeri Bobana pa se neće previše stresirati na njemu i moći će pogledati koju utakmicu od prve do zadnje minute. Tko zna možda stolice imaju antistres opciju.