
Biliću možemo fakturirati Rujevicu, ali ne i vlastite iluzije. Čudo nije obveza izbornika!
Vrijeme Čitanja: 4min | pon. 16.11.26. | 08:05
Hrvatska je u Osijeku pokazala igru na kojoj Bilić može graditi. Pogreške mu treba naplatiti, ali ne i očekivanje da zemlja bez poštenog kampa i stadiona mora redovito osvajati medalje. Ono što je godinama bilo čudo ne može postati izbornikova obveza.
Šest utakmica trebalo je Slavenu Biliću da u povratničkom mandatu pronađe Hrvatsku koju je ostavio u sjećanju. I nama i sebi. U Osijeku smo napokon vidjeli nešto od njegove prve reprezentacije, ali i od one koja nas je posljednjih godina toliko razmazila da smo i medalje prihvaćali kao nešto sasvim uobičajeno i normalno.
Semafor na Opus Areni neće ispričati cijelu priču. Hrvatska je protiv Češke bila bolja nego što će pisati u arhivi. Moćna, uporna, kombinatorna, s karakterom. Nedostajalo je jedino malo više mirnoće pred golom. Sve do završnog udarca vatrena filharmonija svirala je skladno, a onda bi netko odsvirao falš ton.
Osnovni je posao, međutim, obavljen. Hrvatska će biti nositelj u ždrijebu kvalifikacija za Euro, a izborila je i doigravanje za ostanak u elitnom razredu Lige nacija. Nakon četiri uzastopna poraza to je više nego dobrodošla potvrda da ova momčad nije zaboravila pobjeđivati. Još važnije, reprezentacija je vratila nešto vjere u sebe. One koja je nakon Engleske u Rijeci počela nestajati brže od izbornih obećanja.
Naravno, ovaj bi komentar imao drukčiju intonaciju da Lovro Majer nije odlučio kako je dosta češkog računanja. Pogodio je slabijom desnom i ugasio gostujuće snove. Česima bi bod na Opusu bio premija, a pobjeda senzacija za koju se u Pragu naručuje još jedna runda. I to ponešto govori o Hrvatskoj.
Jedna lasta, dakako, ne čini proljeće. Pogotovo u našem nogometu, u kojem nakon jednog poraza smjenjujemo izbornika, a poslije jedne pobjede već uzimamo mjeru za medalju. Bilić zna da ova večer nije riješila sve njegove probleme. Ali nakon rujevičke havarije i dolaska u Osijek s četiri poraza, dobio je nešto na čemu može graditi.
Biliću se, kada se podvuče crta, ozbiljno može fakturirati tek Rujevica — onaj rekordni poraz od Engleske. Ondje nije bilo ni igre ni alibija. U ostalim utakmicama to je uglavnom bilo ono što ova Hrvatska može i mora. Deset deka gore ili dolje. Češku smo dobili dvaput, što je i trebalo dobiti. U Sevilli se protiv svjetskih prvaka nismo osramotili, na Poljudu smo protiv tih istih imali bod u ruci do samog finiša. Na Wembleyju smo ga više nego zaslužili. Problem je, dakle, što dobre igre nismo uvijek znali naplatiti, a ono što smo imali sačuvati do posljednjeg zvižduka. To Bilić mora popraviti.
Sada valja pustiti da se dojmovi ohlade, pa napraviti poštenu inventuru. U ovoj Ligi nacija bilo je prizora koje bismo najradije izbrisali iz memorije. Bilo je, međutim, i detalja koje vrijedi sačuvati, ponavljati i brusiti. U Osijeku su se napokon povezali u igru koja je imala i glavu i rep. Nedostajala joj je tek uvjerljivija potvrda na semaforu.
Vidjeli smo Kovačića koji je spojio dvije odlične utakmice, onu na Wembleyju i ovu u Osijeku. Još da je poneki zadnji pas pronašao pravu adresu, a u udarcu bilo dovoljno preciznosti… Ali bio je to Kovačić koji preuzima odgovornost, pokreće i vuče. Takvome se ponešto mora i oprostiti.
Vidjeli smo i Perišića koji u 37. godini napada suparnika i uklizava u njegovu šesnaestercu kao junior kojega su poveli na pripreme prve momčadi, pa se boji da će ga nakon ručka poslati kući. Čovjek je osvojio i prošao gotovo sve, ali još igra kao da mu o sljedećem duelu ovisi prvi profesionalni ugovor. Dok ima takvih, svlačionici ne trebaju motivacijski govori. Dovoljno je pokazati prstom prema njemu. Vidjeli smo Belju i Matanovića, dvojac koji će se ozbiljno potući za mjesto prve špice. Neka. Malo zdrave gužve pred suparničkim golom nikome nije naškodilo, osobito reprezentaciji koja predugo traži centarfora. I Baturinu koji grabi koracima od sedam milja, baš kao i Vušković. Pa Peru Sučića, Stanišića...
Naposljetku, vidjeli smo Majera. Na skepsu i pomalo podcjenjivački potez s pretpozivima i naknadnim pozivima nije odgovorio priopćenjem, intervjuom ni zagonetnom objavom na društvenim mrežama. Odgovorio je golom. Desnom nogom, za svaki slučaj, da poruka bude još malo neugodnija onima kojima je bila namijenjena.
Biliću je tim udarcem donio pobjedu, mir i vrijeme. Ne i oslobađanje od kritike, ali barem priliku da sljedeću utakmicu priprema u miru.
Bilićev je problem, iako za njega nije kriv, to što smo iznimne rezultate prethodnih godina počeli smatrati minimalnim očekivanjima. Navikli smo biti među najboljima na svijetu, pa nam se danas sve ispod polufinala čini kao debakl. Kao da nam mjesto u svjetskom vrhu pripada po službenoj dužnosti, a ne da ga osvajamo usprkos uvjetima u kojima nam nogomet živi.
Jer biti drugi i treći na svijetu, a nemati pošten kamp ni pravi stadion, nije normalno stanje stvari. Pogotovo uz ligu kojoj kvaliteta pada iz godine u godinu i u kojoj su trećerazredni stranci postali uobičajen prizor, i to ne samo u elitnom razredu HNL-a već i u nižim rangovima. Takve medalje nisu potvrda da nam je nogometni sustav besprijekoran, nego koliko su reprezentativci uspjeli nadmašiti ono što im taj sustav pruža. To je senzacija nad senzacijama, a ne standard koji se podrazumijeva čim izbornik objavi popis.
Mi smo, međutim, čudo uveli u red vožnje, pa se ljutimo kad jednom zakasni.









