Baskijska bajka protiv modernog nogometa: Eibare, otkud ti ovdje?

Dugo se Eibar budio uz sirene tvornica Alfa. Oglašavala se točno u 7.35 kada bi oživio gradić od tada 40.000 stanovnika, ušuškan u dolini rijeke Ego među baskijskim planinama. Kriza iz 80-ih godina prošlog stoljeća utišala je buku, a grad se okrenuo nogometnom klubu u kojem je pronašao utjehu i ono malo zrna radosti u borbi sa životom od danas do sutra. Kriza je prošla, Eibar je ostao ono što povezuje sve u malom industrijskom mjestu koje je postalo još manje – oko 13.000 ljudi se odselilo u nedostatku radnih mjesta. Sirene se više ne čuju. Barem ne one iz tvornica. Ali jednom tjedno taj poznat zvuk zapara nebo nad Eibarom.

Začuje se s neuobičajenog mjesta, sa stadiona Ipurua koji nadgledaju dva visoka nebodera po kojima je ovaj maleni sportski objekt postao prepoznatljiv. Pola sata prije svake utakmice premda narod svejedno ne bi zaboravio da igra Eibar.

S kapacitetom od oko 6.300 mjesta uvjerljivo je to najmanji stadion u Primeri. Ali je iz tjedna u tjedan skoro dupke pun – 85 posto sjedala redovno su ispunjena što je postotak od kojeg u španjolskoj eliti veći ima samo Sevilla. Ni Barca, ni Real, ni Atletico... Ništa čudno, jer u Eibaru nitko drugi i ne postoji. Za razliku od većine španjolskih lokacija, u Eibaru nećete vidjeti djecu u raznobojnim dresovima. U parkićima, na terenima ispred škola, svi će biti u plavo-crvenim majicama Eibara. Nema ih mnogo, ali se drže zajedno. Mada ih ima mnogo više no što ih je bilo prije samo dvije godine.

U ljeto 2014. godine, naime, Eibar je, bio pred gašenjem. Birokratska pravila ustanovljena zbog pogrešaka drugih, nalagala su da Eibar, u to vrijeme jedini španjolski klub bez centa duga, mora višestruko uvećati kapital. Ne tako davno on je iznosio točno 422.253 eura, a na osnovu novih propisa morao je narasti na točno 2.146.525,95. Nedostajalo je 1.724.272 eura pa su se dioničari kluba mobilizirali. Brojka od 1.800 članova kluba za nekoliko je dana narasla na 3.000, dovoljno da se osigura 656.450 eura, tek  38,07% od potrebnog. Kampanja je počela.

“Defiende al Eibar”. Obranimo Eibar. Nogometnim romanticima sa svih strana svijeta svidjela se ideja da ustanu u obranu malih. Gotovo preko noći klupsko članstvo naraslo je na 10.000. Pomogli su i bivši igrači Asier Illaramendi i Xabi Alonso (otac Periko je 90-godina tri sezone proveo na Ipurui kao trener u Segundi), koje je Real Sociedad slao na posudbe u Eibar.

Već 15. srpnja 2014. godine, neka tri tjedna prije krajnjeg roka, klub je priopćio da je ispunio uvjet, a dionice kluba imali su pojedinci iz čak 69 zemalja?! Dionice su se prodavale po cijeni od 50 eura, nitko nije mogao kupiti za više od 100.000 eura, baš kako bi se sačuvao taj osjećaj da je Eibar vlasništvo naroda, ta obiteljska atmosfera u kojoj su svi koliko-toliko jednaki. Otud igrači pred polazak na gostovanja piju kavu u lokalnom pubu s navijačima, sami plaćaju dresove ako ih žele baciti na tribinu, nekome da ih poklone. Otud njihovi likovi i klupske zastave na autobuskim stanicama, općinskim institucijama, u trgovinama...

S najmanjim proračunom i u Segundi, Armerosi (Topnici, grad je dugo živio od proizvodnje oružja) su dva kola prije kraja prvenstva osigurale povijesni plasman u prvu ligu. Utakmica protiv Alavesa je odlučila, aut negdje na polovini terena, dva zračna dvoboja, lopta je nekako pala pred Jotu Peleteira, a on je, iako je stoper protivničke momčadi doslovno uletio u njega, uspio iskontrolirati situaciju i s nekih 22 metra je poslao prizemni projektil u donji desni kut. Još neko vrijeme osluškivali su na Ipurui rezultat s utakmice Las Palmas – Recreativo. Las Palmas nije smio pobijediti da bi se san pretvorio u javu. Klub s Kanarskih otoka je vodio s 2:0, ali je u posljednjih pola sata primio tri gola. Igrači Eibara su istrčali iz svlačionica na teren. Fešta je počela.

Još jedan primjer kakav je klub Eibar. Barcelona se te sezone borila za titulu u Primeri, a na kraju je ona završila u vitrini Atletica. S obzirom da se do posljednjeg kola nije znalo tko će biti prvak, Barca je za svaki slučaj kupila plavo-crvene konfete. Kada je Eibar – koji nosi iste te boje upravo zato što mu je Blaugrana jednom prilikom poklonila dresove – osigurao promociju u Primeru, za slavljeničku povorku po gradskim ulicama konfete su kupljene baš od Barcelone.

Pravo domaćinsko poslovanje.

“Kralj Jota“ baš se prije nekoliko dana vratio na posudbu iz engleskog Brentforda. Prošle sezone bio je neuhvatljiv za rivale u Championshipu, ove je imao tešku ozljedu zgloba, izgubio je mjesto u momčadi, supruga mu je trudna, a u Eibaru ga svejedno smatraju kao svog, iako je rodom iz Galicije. Ljubav je obnovljena.

https://www.youtube.com/watch?v=NQQyA4YbiNo

Nije to baš tako čest slučaj u Eibaru. Baski su u toj krizi naučili što znači ona stara “imao pa nemao”. I ne vole se širiti iznad svojih mogućnosti.
“Nemamo bogatog milijardera za gazdu, ne zanimamo šeike ili ruske oligarhe. Ovaj klub pripada narodu”, pojašnjava predsjednik Alex Aranzabal, koji je osmislio takozvani “Eibarov model” za funkcioniranje kluba.

Nema tu ničeg biserno blistavog. S tako ograničenim mogućnostima valjda i ne može biti. Eibar je poslije odlaska spomenutih 17 igrača doveo novih 18. Svi su došli na posudbe ili kao slobodni igrači koji su mogli i u veće klubove, ali su birali Eibar ne bi li sebi nabili cijenu. Ugovori su uglavnom potpisivani na jednu ili dvije sezone. U vremenu u kojem siromašni pričaju da je jedini način da se preživi prodaja igrača, Eibar ne ubire gotovo nikakav profit od transfera.

Istina, skoro ništa i ne troši. Prema specijaliziranom portalu Transfermarkt, ove je sezone izdvojio novac samo za dvojicu igrača – ukupno 1.500.000 eura. Argentinac Gonzalo Escalante plaćen je Cataniji okruglo milijun eura (na Pirinejima se piše o 700 tisuća) i uvjerljivo je najskuplji igrač u povijesti Armerosa. Takashi Inui je stigao za 500.000, premda Španjolci spominju skromniju sumu od 300 tisuća eura za odštetu Eintrachtu iz Frankfurta. Prije njih dvojice gotovo da nije bilo izdataka na pojačanja. Sportski direktor Fran Garagarza dobio je nezahvalan zadatak pretrage Pirineja u potrazi za kvalitetnim, ali i besplatnim nogometašima.

Najbolji strijelac Borja Gonzalez je pod ugovorom s madridskim Atleticom, drugi napadač Sergi Enrich je došao kao slobodan igrač iz Numancije, desno krilo Keko na isti način iz Albacetea, također dakle iz Segunde. Već sada ga traži čuveni Monchi, sportski direktor Seville s nepogrešivim njuhom za jeftine igrače koji samo čekaju da eksplodiraju. Prva ponuda od 3 milijuna eura glatko je odbijena, Sevilla je povećala ulog na 4.000.000, Garagarza prihvaća igru i kaže da svaki zainteresirani klub mora isplatiti klauzulu od 10.000.000 za 24-godišnjeg momka, Atleticovo dijete, nekadašnjeg člana mladih španjolskih reprezentativnih selekcija.

Debitantska sezona u eliti je ljude u Eibaru naučila pameti. I lani su prvi dio sezone odigrali iznad svih očekivanja, bili su osmi na tablici, da bi u preostalih 19 utakmica ostvarili samo dvije pobjede i ispali iz lige. Ostali su samo zato što je Elche izbačen jer nije plaćao porez. “Varao je”, kako kažu na Ipurui podsjećajući da su oni mogli više od tog 18. mjesta da su zaboravili na obveze i trošili na igrače koje si objektivno nisu mogli priuštiti.

Još je jedna razlika uočljiva u odnosu na prošlu sezonu, pored toga što su sada Baski nevoljni prodavati igrače na polusezoni. Gaizka Garitano se lani uzdao u obranu, Eibar je uglavnom dobivao na mali broj golova. Novi trener Jose Luis Mendilibar, koji je u sezoni 2004./2005. vodio generaciju koja je bila na pragu promocije prije nego što je u odlučujućem susretu primila gol za remi od 1:1 zbog čega je zovu “momčadi koja je na 10 minuta igrala Primeru” (u realnosti su joj rezultati 'cijelih' pola sata išli na ruku), sve karte je bacio u napad. Ove sezone Eibar je upao u probrani krug španjolskih “prijatelja nogometa” koji igraju na gol više. Postigao ih je do sada 32, više i od vodećeg Atletica, a samo su prva četiri kluba na tablici primila manje.

Među stativama Asier Riesgo, pouzdani golman iako mu prezime na španjolskom znači rizik, na stoperskim pozicijama rotiraju se Argentinac Mauro dos Santos, Ivan Ramis (obojica stigli bez oštete, prvi iz Almerije, drugi iz Levantea, obojica potpisali do ljeta) i Srbin Aleksandar Pantić (stigao na posudbu iz Villarreala), a na lijevom beku mijenjaju se Antonio Luna i David Junca. Mendilibar je Andera Capa s krila prebacio na desnog beka kako bi mogao prijetiti i iz pozadine, a ovaj to toliko dobro radi da u Baskiji tvrde da je već zreo za španjolsku reprezentaciju. Ispred Escalante ili Saul Berjon i Dani Garcia, rijetki relikti iz prošle sezone, lijevo Inui, desno Keko i naprijed Enrih i Baston.

Prva utakmica u 2016. godini 4:0 protiv Betisa, u ponedjeljak erupcija oduševljenja na Ipurui i 5:1 protiv Granade za šestu poziciju u Primeri. Po završetku ovog drugog susreta s razglasa se orio hit Glorije Gaynor “I Wil Survive”. Preživjet ću. A već je mnogo toga preživio Eibar. Sa zemljom su ovaj gradić sravnili i Francuzi 1794. godine i general Franco 1939., bijesan što je Eibar bio prvi koji je priznao Drugu španjolsku republiku. Preživio je i industrijsku krizu 80-ih godina, pa na kraju i te nelogične propise nogometnih vlastodržaca u Španjolskoj.

Svima njima iz inata, modernom nogometu u lice – Sociedad Deportiva Eibar.

Piše: Dejan Stanković/MozzartSport

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!