Artetin odmak od Pepa: Lepršavi nogomet je zabavan, ali granitna obrana osvaja trofeje

Da sutra osnivate svoj klub i da, recimo, oko budžeta ne morate uopće razbijati glavu, koga biste prije uzeli za trenera, Pepa Guardiolu ili Mikela Artetu? U devet od deset slučajeva odgovor bi bio u korist stratega Manchester Cityja.

A uzmimo, čisto zanimacije radi, jednu drugu hipotetsku situaciju. Takvu da vaš klub kreće s radom, ali da morate brižno paziti na svaki potrošeni cent. I dobro znate da svoju priču morate graditi na mladim igračima i njihovom razvoju. U tom slučaju, birate li i dalje Pepa ispred Artete? E, tu već stvari postaju malo drugačije.

Ovaj plastični primjer nije, međutim, jedina diskrepancija između dvojice trenerskih mastermindova…

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Mikel Arteta je ovog tjedna otpuhao 42 svjećice s rođendanske torte, a do sada je u svojoj mlađahnoj trenerskoj karijeri od plašljivog i neuvjerljivog Arsenala stvorio momčad za premierligaški vrh i četvrtfinale Lige prvaka.

Ako postoji klub kojemu se ne može vjerovati posljednjih godina, čiji su zgodni trokuti i predivni floralni aranžmani izuzetno suspektni, onda je to Arsenal. Posve zasluženi skepticizam nije odraz Artetinog rukovođenja momčadi, već ima tu i podosta ostavštine Arsenea Wengera. Nakon što je sa The Invinciblesima pokorio Premiership, francuski stručnjak je u narednim godinama od Topnika načinio momčad koja, na koncu Wengerovog mandata, trofejnu oskudicu više nije mogla ušminkavati mladim talentima i oku ugodnim nogometom.

Reuters/Lee Smith

Wenger je dovodio mlade potentne igrače koje bi ubrzo dotuklo krhko samopouzdanje ili jednostavno manjak kvalitete za nešto više. A nemali broj živaca navijača Topnika je potrošeno u promatranju svojih igrača u pokušaju ušetavanja u suparnički gol.

Tako nešto je prijetilo i Artetinom Arsenalu, psihološka ranjivost je odavala dojam stagnacije. No ako odzumiramo pogled, može se razaznati kako je Španjolac malo po malo polagao temelje za svoj Guardiolom inspirirani nogomet. Mada se neće svi složiti s tim – Artetin projekt je od njegovog ustoličenja na Emiratesu u stabilnoj uzlaznoj putanji.

Kako je to onda zidao Arteta?

Nakon što je implementirao suviše rigidan sustav posjedovanja lopte, istrgnut ravno iz Guardioline taktičke bilježnice, što je dovelo do pomalo restriktivnog nogometa, Arteta je morao popustiti stisak i dopustiti razvijanje kreativnog individualizma. Pandemijski nogomet je izmoždio Topnike. Stanje se popravilo na ljeto 2021. kada je prilično uspješni transferni rok na omogućio je Arteti vraćanje brojčanika.

Ubrzo je Arsenal postao redovita postava samog vrha Premier lige.

Njegov taktički identitet je i dalje inspiriran Guardiolom, ali uz jedan twist: nogomet usmjeren na posjedu, izgrađen na zamršenom pozicijskom uvježbavanju, ali ipak nešto manje agresivan u pritisku te s naglaskom na okomitost u kontranapadu. Ili, pojednostavljena verzija Guardiolinog nogometa. Je li uzrok tome nešto skromniji igrački kadar u odnosu na Man. City ili tek Artetina želja da se filozofijski distancira od svog učitelja, odgovor zna samo Španjolac. U svakom slučaju, razlika postoji.

Reuters/John Sibley

Martin Odegaard, Bukayo Saka, pa dva Gabriela, Martinelli i Jesus, Declan Rice, Leandro Trossard – sve su redom sjajni igrači, većinom ofenzivno orijentirani. Nekima je Arteta podignuo kvalitetu te posljedično i vrijednost, druge je skupo platio pa 'fine tuningom' uklopio u sustav. Ali ovaj Arsenal počinje, kako to obično biva s momčadima koja su ili šampionske ili imaju takve ambicije, od obrane.

Retrospektivno gledano, sigurno partnerstvo stoperskog para bilo je kamen temeljac mnogih premierligaških sastava kojima je nadjenut epitet najbolji.

Tony Adams i Martin Keown, Rio Ferdinand i Nemanja Vidić, John Terry i Ricardo Carvalho – pouzdani stoperi su bili u središtu gotovo svih vrhunskih momčadi.

Arsenalova prošlosezonka nemogućnost održavanja utrke za naslovom prvaka svela se, između ostalog, i na ozljedu Williama Salibe, najboljeg braniča u Artetinom špilu.

Otkako se vratio u London sa silnih posudbi (Saint-Etienne, Nica, Marseille) na ljeto 2022. godine, Saliba je postao fokalna točke obrane Topnika. Tako mu je i tržišna cijena prema Transfermarktu narasla od 40 milijun eura koliko je vrijedio u rujnu 2022. godine sve do današnjih 80. Saliba je pritom oformio čvrsto savezništvo s trećim Gabrielom u svlačionici londonskog kluba, Magalhaesom. Kada su njih dvojica započeli utakmicu ove sezone u domaćoj ligi, a bilo je to u 24 navrata, Arsenal je slavio u 17 utakmica ili 70,8 posto. Osovina Saliba-Gabriel propelerira Arsenalove pobjedničke ambicije u tekućoj kampanji i ne dozvoljava protivničkim napadačima previše manevarskog prostora. Kada je dvojac na terenu, brojke Artetine družine su impresivne: primili su tek 24 pogodaka (najmanje u ligi), primili su tek 0.76 očekivanih pogodaka po utakmici (također najmanje u ligi), a zabilježili su i devet clean sheetova.

Reuters/Andrew Boyers

Nije da ih njihovi navijači stavljaju u istu rečenicu s Adamsom i Keownom, niti su Gabriel i Saliba najednom postali 'hall of fame' stoperi, ali ostanu li na ovom nivou, a Topnici se nakon 20 godina okite premierligaškim naslovom prvaka, njihov 'slučaj' bi se mogao uzeti na ozbiljno razmatranje.

Jasno, bilo bi bogohulno umanjivati zasluge ofenzivaca Arsenala u aktualnoj sezoni, jer ipak se radi o igračima koji su zabili okruglih 70 pogodaka, najviše u ligi, i sigurno da topnička artiljerija ne raspolaže vlažnim barutom, ali viška kredita treba dati obrambenoj sekciji.

A to bi, uostalom i bio nekakav presjek Artetine vizije nogometna igre: strpljiv, kalkuliran nogomet koji se oslanja na granitnu obranu, ali koji se, ako situacija tako nalaže, ne libi otići all-in.

Nakon što je svom sunarodnjaku pomogao izgraditi dinastiju, sada želi biti onaj koji će joj doći glave. Autentičnim nogometom, a ne nekakvom neuvjerljivom replikom.