Apsolutni fenomen: Nemaju love ni poznatih imena, ali na sićušnom stadionu smiješi im se elitno društvo!

Sjeverni dio najgušće je naseljen, najrazvijeniji i ekonomski najvažniji dio Italije. Prednjači Lombardija, tu su i Pijemont, Furlanija-Julijska Krajina, Ligurija i Emilia-Romagna. Sve ove pokrajine, nekako logično, daju i moćne nogometne klubove.

Središte Lombardije je Milano, jedini grad na Starom kontinentu koji ima dva europska prvaka. Iz Pijemonta stiže Juve, najuspješniji talijanski klub, ali i Torino koji je sedam puta osvajao Scudetto, a posebno dominantan bio je 40-ih godina prošlog stoljeća. Tko zna kako bi danas izgledao talijanski, a i europski nogomet, da se 1949. po povratku s prijateljske utakmice iz Lisabona na brdu Superga nije srušio zrakoplov s momčadi za koju će mnogi reći da je bila jedna od najboljih ikada, a 'tepali' su joj – Il Grande Torino.

Furlanija-Julijska Krajina nikada nije dala prvaka, nije imala takvu grande squadru, ali ima Udinese, konstantnu točku najvišeg talijanskog nogometnog ranga. Kao i Lombardija i Pijemont, tako i Ligurija ima gradski derbi Genoe i Sampdorije, dva rivala koja su skupa uzela okruglih deset naslova. Genoa devet, Sampdoria jedan, 1991. godine, predvođena paklenim tandemom Gianluca Vialli-Roberto Mancini.

Emilia-Romagna, smještena između Jadranskog mora na istoku, rijeke Pad na sjeveru i Apenina na jugu, može se pohvaliti Bolognom. Klub iz povijesnog i jednog od najrazvijenijih talijanskih gradova titulom se okitio sedam puta. No unatoč najstarijem sveučilištu na svijetu, Bologna nije (od)uvijek odisala kozmopolitskim duhom. U njenoj okolici rodio se, a kasnije svoj pohod započeo Benito Mussolini. Slučajno ili ne, prvi naslov Bologna je osvojila 1924., dvije godine nakon što je Mussolini postao premijer, a šesti 1941. kada je ozloglašeni zločinac bio na vrhu svoje dikatorske moći...

Bolognin geografski rival je Parma koja nikada nije uzela Scudetto, ali možda i bi da se onomad nije raspao glavni sponzor Parmalat. Mega momčad stasala je na stadionu Ennio Tardini 90-ih godina prošlog, legenda do legende, dva puta pobjednici tada jakog Kupa Uefa, dva puta pobjednici domaćeg Kupa, po jednom europskog i talijanskog Superkupa...

Danas, Parma je zakovana za dno Serie A. Sa samo šest bodova u 16 kola na gotovo sigurnom putu za Serie B. Tamo je Bologna, ispala je lani, nada se ekspresnom povratku i trenutno je treća. No jedan sićušni klub iz iste pokrajine nabija joj komplekse. Apsolutni fenomen svih nižih rangova u Ligama petice jest - Carpi.

Osnovan 1909. godine, Carpi nikada nije bio bitan nogometni faktor pokrajine Emilia-Romagna. Istoimeni grad s manje od 70 tisuća stanovnika uglavnom je imao amatersku, u najboljem slučaju trećeligašku momčad. Prilika za nešto više pružila se 1997., no Luigi De Canio (kasnije trener Udinesea, Napolija, Genoe, Siene...) nije ih kroz playoff uspio uvesti u Serie B. Tri godine kasnije pali su u Serie D i bankrotirali!

Brzo su osnovali novi klub, Calcio Carpi 1909, krenuvši od najnižih liga. Našim rječnikom, županijskih. Polako su napredovali, u međuvremenu fuzionirali s drugom gradskom momčadi Dorando Pietri Carpi, a sve je kulminiralo u ljeto 2013. kada su u doigravanju za 2. ligu pobijedili Lecce.

Donijelo im je to povijesni plasman u Serie B, gdje su debitantsku kampanju završili na sigurnom 12. mjestu, iako su mijenjali i trenera. Započeo je Stefano Vecchi, naslijedio ga Giuseppe Pillon, no unatoč ostanku u ligi rastao se s klupskim čelnicima. Tako je Carpi u (n)ovu sezonu poveo Fabrizio Castori.

Čini se da je upravo taj 60-godišnji stručnjak s više od tri desetljeća vođenja brojnih klubova po nižim ligama ključan faktor fenomena Carpi. Možda su Cesena, Salernitana ili Reggina najzvučnije momčadi koje je trenirao, ali Castori zna posao. Momčad koju je zatekao u Carpiju jest gotovo ista prošlosezonska, s tek dva-tri pojačanja i ponekom popunom. Jasno, dovedenom besplatno ili na posudbu, bez potrošenog centa.

Posebno zanimljivo kod Carpija jest da imaju nekoliko igrača koji su u klubu još od trećeligaških, pa i četvrtoligaških dana. Općenito, Carpi nema baš nijedno poznato ime, osim donekle brazilskog golmana Gabriela, posuđenog od Milana, sa sedam nastupa (silom prilika) za Rossonere u Serie A. Njegova rezerva donedavno je bio naš Ivan Kelava, no vratio se u Udine.

I to je najbolji znak sposobnosti Fabrizija Castorija. Tipična talijanska stara škola, kolokvijalno rečeno – taktika majka. Castori je u sezonu krenuo s 3-5-2, koje je mijenjao u 4-4-2 i 4-3-3, opet vraćao u 3-5-2, da bi polusezonu završio s 4-1-4-1.

Svi ti sustavi odgovarali su njegovim momcima, jer Carpi je pomeo konkurenciju u Serie B. Nakon 21 odigranog kola (ukupno 42) vodeći su sa 43 boda, odnosno +9 pred Frosinoneom i 'onom' Bolognom. Za poraz ne znaju više od dva i pol mjeseca (imaju ih tek dva), doma su nesavladivi, zabijaju gotovo dva u prosjeku, a primaju manje od jednog gola po utakmici...

Kolektiv je njihova snaga, a ako baš treba izdvojiti pojedinca, onda je to napadač Jerry Mbakogu. Rođen je u Nigeriji, a u Italiju je stigao kao 10-godišnjak. Kao junior bio je i u Palermu koji obično zna procijeniti igrača, no s njime su pogriješili. I danas za time žale. Jer Mbakogu ima samo 22 godine, a ove jeseni zabio je već 11 golova, upisao šest asistencija i navukao interes prvoligaša.

Ostane li i preko zime na stadionu Sandro Cabassi, najmanjem u Serie B s 4.144 mjesta, onda bi čudesni ulazak među elitu mogao postati stvarnost. Grad Carpi inače je završna točka poznatog Maratona di Italia, no u 2015. godini njegovi stanovnici s puno više nestrpljenja i pozornosti gledat će prema cilju drugoligaške karavane...

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!

(Foto: Carpi Calcio Facebook)