30 GODINA HNL-a – Stanko Bubalo: "Doček na Rivi se ne zaboravlja, odlazak u Osijek bio je pravi potez, na Poljudu bih ranije možda izgorio"

Proći kroz 30 godina HNL-a, a ne spomenuti Stanka Bubala bila bi grehota. Tko je pratio HNL u onom romantičnom razdoblju s prijelaza tisućljeća teško da se ne sjeća Ronalda iz Turčinovića. Svojim golovima stekao je status ljubimca navijača Osijeka i Hajduka, a često je znao rastužiti simpatizere Dinama i Rijeke.

U ovom serijalu razgovora s ljudima koji su obilježili HNL njega se nikako nije smjelo preskočiti. Stoga nije bio problem sjesti u auto i potegnuti do Širokog Brijega gdje danas Bubalo radi kao pomoćni trener. Dogovor je pao da se nađemo u kafiću Šentada (op.a. klupa), znakovitog imena, mrskog nogometašima na terenu, a očito dragog van njega. S njim nas je za razgovor uživo spojio Tonći Mujan, trenutno ponajbolji nogometaš Širokog Brijega, koji također sjeda s nama, a Stanko nam počinje kako je krenuo njegov rad u trenerskim vodama od povratka kući.

„Odmarao sam se pet, šest godina od svega. Onda su me ljudi iz uprave zovnuli. 'Ti si legenda, želimo da dođeš radit u klub' i onda sam bio četiri, pet godina u omladinskom pogonu. Radio sam s kadetima iz kojih su dvojica završili u Dinamu, a jedan je i u Sampdoriju otišao te je sad u Speziji. Ima talenata, a nikad bolja prilika za njih. Mi iz našeg bazena većinom igrače promoviramo u prvu momčad, ali i dovodimo prava pojačanja sa strane. Evo primjerice Mujan pruža odlične partije i nama takvi igrači trebaju, domaći i strani koji čini prevagu“, priča nam Bubalo i dodaje pohvale za mladog trenera prve momčadi Širokog.

„Evo naš trener Jure Ivanković je za dobar primjer. Dobio je priliku i dobar sam prijatelj s njim. On se možda i malo rano ostavio igračke karijere, a odmah je upao u prvu momčad što može biti mač s dvije oštrice. Bit će tu dobrih i loših rezultata dok ne sazrije, ali ovo što pokazuje je na dobrom putu. Široki i nema novaca da dovodi skupe trenere sa strane, a dosta ih je prošlo i para se prosulo“, otkriva nam Bubalo.

Kad smo kod trenera nas je zanimalo odmah koji su mu najviše obilježili karijeru. Ogovorio nam je iskreno bez ustezanja da je imao posla sa svakakvim karakterima, no dva trenera je posebno istaknuo od kojih je tad kao igrač puno naučio.

„Promijenio sam dosta trenera, svakakvih! I budala, i normalnih ljudi. Ali opet kažem, gledam s ljudske strane da treba biti karakter i kad se gubi, i kad se pobjeđuje. Normalno, trebaš pokazati autoritet, ali kad trener psuje i omalovažava igrače to nije u redu. Na to nisam navikao nikad. Od pokojnog Špace (Stanka Poklepovića) sam puno naučio, Zoran Vulić je u sezoni kad smo s njim osvojili prvenstvo bio dobar trener. Dobri su mu treninzi bili, sve je bilo pozitivno. Imali smo mi tad u Hajduku odličnu atmosferu.“

Nino Strmotic/PIXSELL

Primijetit ćete kroz razgovor, Hajduk mu je draga tema. Kako i ne bi kad je u samo jednoj sezoni osvojio prvenstvo sa Splićanima, a u tom pothvatu bio je jedan od najzaslužnijih. No idemo kronološki pa se Ronaldo iz Turčinovića prisjeća kako je došlo do nadimka.

„Tu smo na Pecari igrali dosta utakmica. Bio sam brz, dobar dribling, prođem trojicu, četvoricu, prođem vratara, zabijem gol, a tada se i tako šišao. Iz toga svega kažu ljudi 'evo ga isti Ronaldo'. Tako iz zezancije došao nadimak. Tu ja živim na pet kilometara od Širokog Brijega, to je sportsko selo. Ovdje je sve blizu, evo za 20 minuta bi ja odavde došao kući. Široki je veliki klub, ali današnjim talentima mi fali ono nešto. U naše vrijeme je to bilo drugačije. Danas se više gleda u PlayStation nego što se igra na ulici. Nema tog uličnog nogometa na betonu iz kojeg smo izlazili čvršći“, govori nam sa sjetom, a rado se prisjeti i kako je došlo do njegovog dolaska u HNL. Prije Osijeka zanimali su se mnogi, među kojima su bili Hajduk i Hrvatski dragovoljac, a Bubalo je tad igrao ligu Herceg-Bosne za Široki Brijeg. Taj period karijere i putovanja na utakmice bili su prava avantura.

„Bilo je svega, bolje da ne pričam. Išli bi igrati u Orašje preko Karlobaga na Liku, uglavnom putovali bi 24 sata kao da je put u Njemačku. Imali smo tad dobru ekipu u Širokom. Pratio me tad i Stjepan Spajić koji mi je rekao 'rođo doć ćeš kod mene'. Međutim, otišao sam u Osijek i nisam pogriješio. Nije bilo nekih para, ali bila je dobra ekipa. Ergović, Vuica te Bjelica s kojim sam kroz karijeru proveo puno godina. Igrali smo dvije godine u Osijeku i tri godine u Austriji. Dobri smo prijatelji“, kaže nam Bubalo i dodaje:

„Htio me tad i Hajduk, ali dolazak u Osijek je bio pravi potez. Možda bih izgorio na Poljudu, kad dođeš iz male sredine u Split velik je pritisak. Ljudi očekuju puno tu. Tako da sam i danas uvjeren da nisam pogriješio. Pokojni Novalić je stvarno bio dobar čovjek, što si se s njim dogovorio dobio si. Ali nije tad bilo toliko para kao danas. Primjerice danas neki igrači zarađuju po 200, 300 tisuća eura, a smatram ih precijenjenim iskreno. Da ne govorimo da nisu među 16 glavnih igrača.“

(Bubalo i mladi Marko Livaja)Ivana Ivanovic/PIXSELL

Bubalo je bio jedan od glavnih aktera epske utakmice koja će se uvijek prepričavati. Bila je to ona u zadnjem kolu 1999. godine na Kantridi kad je nosio dres Osijeka. Rijeka je trebala pobjedu za osvojiti prvi naslov prvaka, a za goste je zabio upravo Bubalo.

„Igrao sam za Osijek, a Rijeka ako pobijedi je prvak. Stigla je tad i dobra motivacija iz Zagreba, a ja sam zabio u rašlje za vodstvo Osijeka. Musa je zabio za 1:1, a onda onaj Hasančićev je li zaleđe ili nije tko će znati. Nakon toga kad smo došli u Maksimir na finale Kupa svi su me grlili. Kako i neće kad im je iduće godine došao Manchester United. Bilo mi je malo žao Rijeke, a te posljednje sezone u Osijeku sam osvojio i Kup u finalu protiv Cibalije. Tako da imam u karijeri Kup i osvojen HNL.“

Donedavno malo poznat podatak bio je i taj da je Bubalo strijelac najbržeg gola u HNL. Dugo se mislilo da je to pokojni Edin Šaranović, a nedavni pogodak Antonia Marina nakon 15 sekundi u dresu Šibenika izazvao je nova mjerenja. Uz pomoć štoperice voditelji i novinari emisije Stadion utvrdili su da je ipak gol Bubala brži za tri stotinke od Šaranovićevog.

„Te utakmice su se malo slabije pratile. Bio je na trećem programu pregled utakmica tad, ako se ne varam. A bila je to utakmica Osijek-Istra u Gradskom vrtu i rekao je Strahonja(Oko sokolovo) nedavno da je bio VAR ne bi se priznao. Zašto? On je meni bio leđima okrenut, a ja sam bio tri, četiri metra unutra. Mi smo se tu akciju dogovorili u svlačionici i da ćemo pritisak odmah praviti u napadu. Išla je duga lopta i pala je točno na 16 metara, njihov stoper je promašio, a ja je samo proslijedio u gol. I tako sam zabio najbrži gol.“

(U dresu Osijeka proiv West Hama u Kupu Uefa) Action Images / Alex Morton

Dvije sezone u Osijeku odradio je s ukupno 23 gola u HNL-u, a to je privuklo interes mnogih klubova. Bilo je ponuda iz inozemstva, a na kraju je presudila ona od 300 tisuća eura Hajduka. Prepričao nam je Bubalo kako su tekli pregovori u to vrijeme.

„Ivica Šurjak je najviše bio u kontaktu sa mnom. Isticao mi je ugovor s Osijekom za dvije godine, a Mijo Jelić je htio da idem u Španjolsku. Interesirala se tad Numancia, ali nisu se dogovorili. Vrijeme ističe, a Šurjak zove moraš doći. Priključio sam se onda Hajduku na pripremama u Sloveniji, a početak je bio težak dok sam se snašao. Ja sam malo drugačiji od drugih, pomalo nostalgičar. I kad sam došao u Osijek nisam se u prvih mjesec dana mogao nikako priviknuti, a poslije je bilo dobro. Zavoljeli su me ljudi, golove kad daješ svi te cijene.“

Dolazak u Hajduk pokazao se kao pun pogodak. Stigao je kao pojačanje, a tako je i opravdao svaku kunu uloženu u njega. Postao je i miljenik navijača nakon samo jedne sezone u bijelom dresu. Nije to ni čudno jer Bubalo je bio jedan od zaslužnijih za titulu Hajduka u sezoni 2000./2001. Bila je to sezona koja itekako podsjeća na ovu danas kad se za vrh bori nekoliko klubova.

 „Bila je to nezaboravna sezona. Zabijao sam odlučujuće golove u utakmicama. Protiv Dinama ona slavna dva, koji se i danas spominju, i jedan Musa, a onda smo kasnije igrali u Zadru jer smo bili kažnjeni zbog nereda na Poljudu. Tu sam protiv Osijeka na Stanovima isto zabio gol, a zabijali su još Mate Bilić te Zvonimir Deranja dva u pobjedi 4:0. Zadnju utakmicu igrali smo u Varaždinu protiv Varteksa, a cijeli Split je došao na tu utakmicu. Bio je onaj slavni 'Bijeli vlak' iz Splita, a ja sam u toj odlučujućoj utakmici za prvaka zabio dva gola za pobjedu i bio je ranije penal na meni koji je zabio Ivan Leko. Dobili smo na kraju 4:2 i to se ne zaboravlja. Koji je to doček bio! Na aerodromu u Resniku 10 tisuća, na Poljudu 20 tisuća i sutra na Rivi sto tisuća. To se ne zaboravlja, to se ne može platiti.“

(Livaja i Bubalo na Poljudu) HNK Hajduk Split

Zabio je te sezone Bubalo 14 golova u HNL-u i bio prvi strijelac Hajduka, a pratili su ga golovima Ivan Leko s 13, Zvonimir Deranja 11 i Mate Bilić 10. Bila je to jedna od boljih prilika za Osijek da osvoji titulu prvaka predvođen ikonskim trenerom Stankom Mijom Mršićem na klupi te Nenadom Bjelicom na terenu. Igrao je tad Osijek i slavni Kup Uefe u kojem je ispao od Slavije Prag u trećem kolu, a ranije su izbacili danski Brondby i bečki Rapid. Gdje je puklo u Osijeku nakon zimske stanke opisao nam je Bubalo.

„Te godine Osijek je na polusezoni bio prvi i bježao Dinamu četiri boda i nama devet. Rekao mi je jednom Bjelica da sam ostao osvojili bi sto posto. Ali kod njih je nakon Europe došlo do neke gungule što se kaže. Na zimu je otišao i Bjelica u Kaiserslautern, a mi smo utakmicu po utakmicu pobjeđivali. Pratili smo se s Dinamom na kraju. Mi smo njih na Poljudu dobili onda 3:1 u Ligi za prvaka, a oni nas u Maksimiru 1:0 poslije toga. Zadnja utakmica je bila takva da moramo pobijediti jer ni poraz, ni remi nisu dolazili u obzir ako Dinamo dobije Slaven Belupo. Bila je ta utakmica u Varaždinu nezgodna, bez obzira tko što govorio. Varteks je bio jaka momčad u kojoj su igrali Veldin Karić, Saša Bjelanović, pokojni Silvestar Sabolčki, Zoran Kastel. Bila je ta utakmica li-la sve do 35. minute kad sam zabio za 3:2, a onda u 62. minuti i potvrdio pobjedu golom za 4:2. Kad smo otišli na dva razlike sve je bilo lakše, a cijeli Varaždin se bijelio.“

(Bubalo u duelu s Acunom)REUTERS/Daniel Raunig PR/CRB

Osim što voli isticati sezonu u Hajduku nakon koje je otišao u Klagenfurt, ističe i kako mu je karijeru obilježilo prijateljstvo s Bjelicom. Hajduk ga je zbog loše financijske situacije morao prodati nakon samo jedne sezone, što mu tad nije bilo drago. Međutim, u Kärnten je proveo najveći dio karijere, a tamo je kao i u Osijeku igrao s Bjelicom.

„Sad ću ti ispričati. Otišao sam u Austriju na šest godina, a s njim sam bio prije toga dvije godine u Osijeku. Od prvog dana smo postali prijatelji, karakter je prva liga. U Klagenfurtu smo se družili svaki dan kad smo igrali zajedno za Kärnten. Znam mu ženu, djecu, rodbinu, sve! Eto koliko smo se družili. Tamo sam proveo najviše, šest godina i cijenili su me dosta. Tri godine prva liga, tri godine druga, igrali smo europske utakmice s Feyenoordom za koji su tad igrali Dirk Kuyt i Robin van Persie. Tri godine smo bili u Europi, ekstra je bilo sve, a poslije smo se razišli. Bjelica je ostao gore živjeti, a ja sam se vratio u Hercegovinu. Čujemo se stalno, a kao trener radi odlične stvari.“

REUTERS/Robert Zolles HP/CHL/

Posebne trenutke nije prošao samo u klupskoj karijeri. Za njega je jedan od posebnih trenutaka i nastup za Vatrene. Može se pohvaliti da je igrao protiv tadašnjih svjetskih prvaka i kasnije europskih, a čuvali su ga Marcel Desailly i Lillian Thuram. Prije toga ušao je i protiv Meksika tri minute.

„Mogu biti ponosan što sam nosio dres hrvatske reperezentacije. Ispričat ću vam jednu anegdotu dok sam bio igrač Osijeka. Bili smo u Makarskoj na kupanju, pocrvenio sav, a kad zovu mene 'moraš brzo s reprezentacijom, Rapaić otkazao'. Kad sam došao na okupljanje svi su me lijepo primili. Meni je bila čast biti s veličinama kao što su Ladić, Bilić, Štimac, Bokšić, Šuker, Boban i drugi. Tad mi je rekao Ćiro: 'Sine, danas igramo u Zaprešiću. Lijevo Šuker, desno Bokšić, a ti između njih'. To je meni velika čast bila i da su mi rekli nosi kopačke, nosio bih ih. Igrao sam protiv Francuske deset minuta u prijateljskoj utakmici kad sam zamijenio Stanića, a čuvale su me svjetske klase Marcel Desailly i Lillian Thuram. Bio sam još i na turniru u Koreji kad je Ćiro zvao većinom igrače iz HNL-a, a tamo smo osvojili prvo mjesto. Drago mi je što sam bio dio te reprezentacije i treba biti ponosan na to.“

Na kraju smo podvukli kratki rezime karijere ove ikone HNL-a, a i otkrio nam je što misli tko će na kraju sezone podignuti trofej prvaka Hrvatske.

„U moje vrijeme bio je jak Dinamo, Hajduk, Rijeka, Varteks i Osijek. Bilo je dosta jakih momčadi. Sad je opet tako, samo mi je žao što nema navijača. Oni daju veću tenziju, a svaki igrač voli igrati pred punim stadionom. Doživio sam u HNL-u dosta dobrih utakmica i lijepih trenutaka. Zabio sam dosta golova i postigao najbrži gol! Teško je prognozirati tko će ove sezone osvojiti. Ne znam, izjednačena je borba. Najviše bih volio da bude Hajduk. Zašto? Pa na svakoj utakmici je skoro pun stadion. Dinamo je nekako ohlađen od takvih utakmica, slaba je atmosfera. Bilo bi mi drago i da Osijek jednom osvoji“, zaključio je Bubalo za Germanijak.

Germanijak u povodu 30. obljetnice HNL-a donosi priče svjedoka vremena, igračkih i trenerskih ikona, ali i ljudi iz sjene. Možete ih pronaći OVDJE.