30 GODINA HNL-a - Nino Bule: “U Hajduku sam si tesao karakter, a sa Sopićem postavio temelje ove Lokomotive”

Uhvatili smo ga na slobodan dan. Nakon utakmice s Goricom, Nino Bule sjeo je u auto i otišao u Zagreb. Našli smo se rano ujutro u njegovoj bazi na zagrebačkim Vrbanima. Dok pijemo kavu, u pozadini se na televiziji vrte ratni kadrovi iz Harkiva.

 “Sjećaš li se te utakmice u Harkivu”, pita me Bule pa odmah nastavlja:

 “Imali smo Šahtar, malo je nedostajalo”, rekao je više za sebe, zagledao se u televizor i viknuo konobaru:

 “Ugasi to. Rat nikome nije donio ništa dobroga. Ma znaš što bi ja napravio s ovima koji žele ratovati? Evo vam ljudi negdje na kugli zemaljskoj 500 kilometara kvadratnih, lijepo se dogvorite pa vodite svoje bitke i ratove. Ostavi nevin narod na miru da radimo i uživamo u životu”.

S reporterom Germanijaka Alenom Lesičkim

 A upravo zbog rata koji se na ovim prostorima odvijao prije tridesetak godina, ovaj Čapljinac je zakoračio u HNL.

 “Tko zna kojim putem bi me odvelo da se nije dogodila ta nesreća. Bio sam kadet Veleža, prvak bivše države. Imali smo sjajnu generaciju sa Salihamidžićem, Vasiljem, Bazinom, Peceljom… I onda je počeo rat. Otišao sam 1992. u Zagreb i javio se na treninge kod Biće Mladinića u Kranjčevićevu ulicu. Rođak mi je trenirao u Zagrebu pa mi je bilo nekako lakše. Ipak, nisam dugo izdržao. Već nakon šest mjeseci sam skupio stvari, zahvalio se na gostoprimstvu i vratio se u moju Čapljinu. Iako sam u Zagrebu imao sve uvjete, zov rodnog kraja bio je jači od mene”, priča nam Nino Bule. Živio je blizu ratnih sukoba, ali nije ga previše plašilo. Nogomet je nastavio igrati u Jadranu iz Ploča gdje je svaki dan putovao na trening.

 “Možda tada nismo shvaćali u potpunosti što se događa oko nas. Nama je to bila neka igra koja će prestati pa ćemo svi opet nastaviti živjeti na način koji je bio prije. Ipak, nije bilo tako. Sjećam se da smo svaki dan putovali u Ploče. Tomo Raguž, moj veliki prijatelj, Ismet Šišić… Nekada nas je vozio Danko Šulenta, sadašnji predsjednik Zrinjskog u svom Renaultu 4. Kakve su to bile avanture. Jednom smo ga čekali i počnu padati granati. Jedna padne niti 100 metara od nas. I odjednom se pojavi Renolka, mi se natrpamo u nju kako je tko stigao i bježi”, smije se Bule.

 Bio je u Pločama i Tučepima kada su ga vratili u Zagreb. Trener Ivica Matković saznao je za njega i organizirao dolazak u Kranjčevićevu, ovoga puta među seniore gdje je Bule proveo gotovo pet godina.

 “Bili smo pravi. Uvijek negdje blizu, nikako da napravimo iskorak koji je kasnije napravila generacija Zagreba s Cicom Kranjčarom. Ali, čudo od momčadi. Niko Čeko, Marin Lalić, braća Biškup, Sopić, Fuad Šašivarević, Hari Vukas, Mate Baturina… Svi sjajni igrači. Sjećam se utakmice u Zadru, Baturina je trebao dva gola da bude najbolji strijelac. Dobili smo 3-0. Mate je zabio dva, ja jedan. Mogao sam sva tri, ali da ga poguram malo…”.

 Nino Bule skrenuo je pozornost na sebe. Malo tko zna kako je već potpisao ugovor s Dinamom i trebao se priključiti pripremama u španjolskoj La Mangi. Međutim, negdje je zapelo.

 “Dan danas ne znam što se dogodilo. U petak sam došao s ocem i ujakom na razgovor, dogovorili smo sve uvjete. Dan kasnije sam potpisao ugovor, torba je otišla za Španjolsku i dres s brojem 21 koji sam dobio. Ja sam trebao krenuti dan kasnije s Ivanom Bedijem, tadašnjim sportskim direktorom Dinama. Pokojni Židak je napravio intervju sa mnom i predstavio me kao novog napadača Dinama. Međutim, zovu predvečer Draža Jerković i Ante Vrdoljak i kažu mi da je sve propalo. Zašto? Pojma nemam. Bilo mi je žao, naravno da jest, ali nije ovisilo o meni”.

Kao pomoćni trener Dinama. Marko Prpic/PIXSELL

Kažu da je u Čapljini jaka plava vojska navijača. Tu su negdje s onom bijelom. Pola - pola. Možda je zato žal za Dinamom bila veća, pitamo ga.

 “Ne znam. Ja sam kao dijete navijao za Hajduk. Poštovao sam Dinamo i i svaki klub u kojem sam bio tijekom igračke i trenerske karijere. Jedno je navijati za nekoga, drugo je biti profesionalac”.

 Bule je nastavio sa Zagrebom kada je stigao poziv iz Bundeslige. Njemački prvoligaš Werder htio je njega i Ivicu Banovića u paketu. U Bremen je otišao samo Banović.

 “To nam je dogovorio Kuna Fazlić, njihov skaut za ovo područje. I opet smo sve dogovorili da bi se pojavio Josip Kuže i rekao: “Banović ide u Werder, ti ćeš Bule u Japan”. Čuj, Japan. Mislio sam da se šali, ali bio je ozbiljan. Naime, tamo je trebao ići Rade Bogdanović, ali mu žena nije dala. Rekla je da nema smisla ići tako daleko. I onda su umjesto njega, u Japan poslali mene”.

 Igrao je za Gamba Osaku, uredno zabijao i kupio Japance. Tamo je zaradio prvi ozbiljan novac u karijeri i da se njega pitalo, dan danas bi bio tamo. Međutim, ponovno je zov ovih prostora bio jači od svega. Jednog dana nazvao ga je Igor Štimac i predložio Hajduk.

 “I skupio sam kofere i vratio se doma. Lijepo je bilo u Japanu, nova kultura na koju sam se lako prilagodio. I vjerojatno bih ostao tamo do kraja karijere da nije Štico zvao. Bilo je to ono vrijeme kada su on, Asanović, Bokšić i Bilić uložili u Hajduk. Imao sam 26 godina, znao sam da mogu igrati ozbiljan nogomet i došao sam na Poljud. I nisam pogriješio. Osvojili smo Kup i prvenstvo, živjeli neka čudesna vremena. No, nakon sunca stigla je kiša. Počeli su problemi i to više nije bilo to”.

 Nakon jednog poraza, stigli su u Split na aerodrom i šokirali se kada su vidjeli da je u odboru za doček desetak marica sa specijalcima.

 “Nemaš tada interneta da možeš znati što se događa. Rekli su nam da su nam na Poljudu iskopali grobove. Otišli smo na stadion spavati zbog sigurnosti. Ma bile su to mišje rupe, ali poruka je bila jasna. Vidi, igrati za Hajduk je veliki privilegij i još veći pritisak. Moraš se jednostavno znati nositi s time. Tu pokazuješ karakter i mentalnu snagu”.

 Očito je to kod Bule dobro funkcioniralo jer je u dvije i pol godine bio standardan igrač. Nastupio je u skoro svim utakmicama pa i u onoj čuvenoj protiv Rome kada je Hajduku malo nedostajalo da ih izbaci iz Europe. Bule je na prepunom Poljudu zabio gol za koji tvrdi da mu je najdraži u karijeri.

 “Dijelile su nas sekunde od izbacivanja Rome. I danas tvrdim kako smo zaslužili proći tu utakmicu. Na 1-0 Zebina je trebao biti isključen zbog prekršaja na Peri Krpanu. Dejo Računica ima slobodnjak na 17 metara. Majstor ih zabija devet od deset zatvorenih očiju, kod ovog se posklizne. No, tih 15 dana euforije koja je tresla Dalmaciju neću nikada zaboraviti. Mi smo nakon prve utakmice u Rimu otišli u marinu Frapa u Rogoznicu u karantenu. Krenemo na uzvrat, oko nas ljudi s bengalkama. Sedam sati prije početka utakmice, sve živo je na cesti i vidiš im u očima koliko vole Hajduk i kolika je nada da se može proći. Nažalost, taj dan nije kliknulo sve kako treba”.

Bule je u Hajduku ostao do isteka ugovora. Međutim, posljednji period i ne pamti po lijepim stvarima.

 “A tako je to u nogometu. Krenuli su problemi, isticao je ugovor meni, ali i još desetorici. Stigao je Ivan Katalinić za trenera i rekao da mu ne trebamo. Povrijedilo me to. Onako ljudski sam se osjećao loše i razočarano. Daješ sve od sebe, a sada te prekriže preko noći bez pravog razloga”.

 S Hajdukom je završio na arbitraži.

 “Nisu nam plaćali zadnjih šest, sedam mjeseci. Ali na našoj igri to se nije osjetilo. Nešto sam im oprostio, nešto sam dobio. Malo me zaboljelo kada su izvukli podatak da sam uzeo svojih dresova za 130 tisuća kuna i podijelio ih. I to su mi oduzeli. Pa da sam ih toliko podijelio, cijeli Split bi nosio moje dresove. No, pamtim samo lijepe dane. Tu emociju, pun stadion. Nama je na Zadar došlo 25 tisuća ljudi koji niti u jednom trenutku nisu sjeli već frenetično navijali. Ako moram birati najupečatljivije tri sezone karijere, onda je to boravak u Hajduku. Bez ikakve dvojbe”.

Na utakmici Fulham - Hajduk. Action Images/John Sibley

Nakon Poljuda put ga je odveo u Austriju.

 “Trebao sam malo pričekati, sigurno bi se otvorilo nešto bolje, ali bio sam ljut i razočaran i prihvatio prvo što je došlo. Nisam dobro odlučio jer se nikako nisam mogao prilagoditi na Austriju. Nije mi odgovarao taj temperament”.

 Iako, u Austriji se zbližio s Nenadom Bjelicom s kojim i danas radi.

 “Upoznali smo se u Puli gdje smo obojica igrali za reprezentaciju protiv Rumunjske. U Austriji smo se nastavili družiti. Neno je imao veliki utjecaj u Admiri za koju je bio igrač-trener pa me doveo tamo. Rodilo se prijateljstvo, veliki uzajamni respekt koji traje do danas”.

 Austriju je napustio nakon incidenta zbog kojeg je dobio 12 utakmica kazne.

 “Ma... Ne želim se niti sjetiti. Izgorio sam u jednom trenutku. Izdali su me temperament i emocije”.

 Podlegao je svom temperamentu. I danas se zna boriti s time pa je često na meti sudaca.

 “Moj najveći problem je što ne mogu prešutjeti nepravdu. Mater mi je znala reći: 'Sine, malo vode u usta stavi’. Pazi, ja sam kao trener u deset godina prošao sve selekcije Dinama. Nađite jednog igrača s kojim sam imao konflikt. Jednu osobu. Svakome sam bio podrška i prenosio svoje znanje, iskustvo i energiju. No, slab sam na nepravdu i onda reagiram tako kako već reagiram. Tu smo Nenad i ja slični. Međutim, on je radio na sebi i naučio se kontrolirati, ja nisam. Iako, nema tu zle namjere. Na kraju ću svakog pogledati u oči i reć’ "Oprosti”. Naravno, ako sam kriv. Ako nisam - jebiga”

S mladim Pivarićem u Loksi. Goran Stanzl/PIXSELL

U Austriju se više nije vraćao. Uzeo ga je Marinko Koljanin u Rijeku.

 “Koljanin je pratio austrijski nogomet, pozvao me na Kantridu. Dvije godine sam proveo tamo. U prvoj smo se tražili i nije bilo dobro. U onoj drugoj stigao je Zlatko Dalić i bilo je puno bolje. Međutim, imao sam neku glupost s navijačima i krenulo je loše po mene. A vidi, nikada nisam dao na sebe. Je l' to temperament, odgoj, karakter? Pojma nemam. No, nisam dao na sebe i suigrače. Bili smo u polusezoni prvi na tablici, ali nešto se dogodilo. Neki razlozi koje ne želim spominjati i sve je kleklo. Imam mišljenje o tome, ali zadržat ću ga za sebe”.

U dresu Intera. Davor Visnjic/Vecernji list

Javio se Branko Laljak i ponudio Inter iz Zaprešića kao utočište dok se ne pojavi nešto konkretnije.

 “Dalić mi nije htio produžiti ugovor iako je dogovor bio drugačiji. Otišao sam kod Laljka da pomognem Interu pa me Tonči Martić odveo u Grčku. Bila je to avantura od sedam mjeseci. Lijepo je bilo, ali ništa više od toga”.

 Lokomotiva je bila posljednja postaja profesionalne karijere.

 “Došli su iz druge lige i trebalo im je iskustvo koje će toj djeci pokazati put. Pronašli su ga u Sopiću i meni. Mogu slobodno reći kako smo napravili temelj za ovo što je Lokomotiva danas. Siguran i stabilan prvoligaški klub. Ma najveća mi je satisfakcija kada me ti mladići i danas nazovu, a sada su redom sjajni igrači. Od Vrsaljka, Antolića, Pivarića, Muse, Mlinara… Ispunjava me saznanje da sam im pomogao u jednom trenutku”.

Posljednju utakmicu od 310 koje je igrao u HNL-u, Nino Bule zaigrao je početkom prosinca 2011. godine. Lokomotiva je ugostila Zadar, Bule je zabio svoj posljednji gol u 54. minuti i pet minuta kasnije ustupio svoje mjesto Dini Škvorcu.

 “Nisam niti slutio da mi je zadnja. Trener je bio Ante Čačić. Međutim, na polusezoni je stigao Tomo Ivković i navodno rekao da on i ja ne možemo skupa. Ponavljam, navodno je to rekao. Nikada nisam to provjeravao. Ljudi iz kluba su mi ponudili Sesvete koje su igrale u 2. HNL. Uz dužno poštovanje Sesvetama, ja sam na Badnjak okrenuo broj ljudi iz Lokomotive i zahvalio se na svemu. Imao sam neku kombinaciju da se vratim u Zagreb, ali onda sam negdje oko Nove godine rekao samom sebi da bi bilo dosta. I 2012. dočekao kao bivši igrač”, sjeća se Bule koji se odmorio šest mjeseci od svega pa se zaposlio u Dinamu kao skaut. Otkrio je neke igrače, prepoznali su talent i zaposlili ga u školi.

 “Prvo sam bio tamo za individualan rad. I tako je krenulo. Zavolio sam to, našao se u trenerskom pozivu. Sjećam se prvog treninga s kadetima. Murić, Fiolić, Pero Mamić. Pa mene s 300 utakmica HNL-a uhvatila je trema. Mislio sam da sve znam, ali čovjek uči dok je živ. Da sam kao igrač znao sve ono što sam naučio u karijeri, bio bih boji barem 30 posto”.

 Nakon Dinama krenuo je u samostalne trenerske vode. Bio je trener Novigrada koji je skoro izbacio Dinamo iz Kupa.

 “U istoj godini sam kao trener Novigrada ispao iz Kupa pa ga osvojio s Nenadom u stručnom stožeru Dinama”.

 Kada podvuče crtu, za ničime ne žali. Niti za propuštenim prilikama, niti za životom kakav ima danas kao član stručnog stožera Osijeka.

 “Ama baš ništa ne žalim. Znaš zašto? Lijepo mi je danas. Evo, jutro je, sunce, pijemo kavu. Poslije idem po Bjelicu i Čavlinu pa skupa za Osijek. Radimo tamo i vodimo borbu za titulu. Je l' stres? Jest, ali volim to. Ja tijekom utakmice ne poznajem nikoga koliko sam fokusiran. Poslije najčešće ne mogu spavati, sjednem u auto i odem za Zagreb. Zagrlim svoje cure i napunim se energijom. Najgore mi je kada mi netko kaže da mi je teško. Znaš kome je teško? Idi u bolnicu pa će ti biti jasno. Zdrav čovjek ima stotinu želja, bolestan samo jednu. Moraš naći neki balans u životu i onda sve to ima smisla”.

 Nino Bule privatno je ponosan otac dvije djevojke. Starija Antea je skoro pa punoljetna. Bila je sportašica, ali se okrenula školi, završava srednju i odlučuje se o fakultetu. Mlađa Lucija je odbojkašica. Kažu izuzetno talentirana pred kojom je lijepa perspektiva.

 “Zbog posla živim razdvojeno od njih, ali svaki slobodan trenutak koristim da budemo skupa. Znaju one da je tata tu za njih. I trudim se uvijek biti im na raspolaganju. Osamostaljuju se, puno pričamo i gradimo jedan dobar odnos. Ja sam tata uvijek, ali trudim se biti otac. Puno sam naučio od Nenada Bjelice po pitanju tih odnosa. Znam mu nekada u šali reći da nakon što se ostavi trenerskog posla može slobodno u crkvu pa na oltaru držati propovijedi. Izuzetno je karizmatičan”.

S Bjelicom i Pomsom na klupi Osijeka. Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Zajedno su od Dinama s kojim su napravili senzacionalne rezultate. Sada su u Osijeku.

 “Znam da ljudi misle svašta, ali kada nas upoznaju onda su svjesni što nosi ovaj stožer. Pa mi radimo skupa skoro četiri godine, nas šest ili sedam. I nikada tu nije bilo jedne ružne riječi, jedne iskre. A napravili smo nešto iza sebe. Sjajno funkcioniramo skupa i momčad to osjeti”, zaključio je Bule, pogledao na sat i krenuo prema Osijeku.

 “Nego, Nino, tko će biti prvak”, otelo se nekome u društvu kafića.

 “Osijek. Ako nam dozvole”, nasmijao se naš sugovornik i legenda HNL-a s 310 nastupa i 89 golova…

Germanijak u povodu 30. obljetnice HNL-a donosi priče svjedoka vremena, igračkih i trenerskih ikona, ali i ljudi iz sjene. Možete ih pronaći OVDJE.