30 GODINA HNL-a – Damir Vuica: "Divio sam se Kasalu i Kaliniću, u Varaždinu skoro umro, a da je Hajduk prošao Panathinaikos..."

Kakav je Vuica?”, pitali smo prijatelja iz Osijeka koji jako dobro poznaje čuvenog stopera s 295 nastupa za Bijelo-plave.

 “Znaš, trebao bi razgovarati s njime povodom 30 godina HNL-a u kojem je Vuica proveo čak 17 godina”, nastavili smo.

 “Damir? Duša od čovjeka. Evo ti broj”.

 Desetak dana kasnije sjedimo u njegovu kafiću College u centru Osijeka. Damir Vuica u siječnju je napunio pedeset godina. Duža kosa, njegov zaštitni znak tijekom karijere odavno je skraćena na pristojnu dužinu. NK Osijek, drugi njegov zaštitni znak još uvijek je itekako prisutan u njegovu životu.

 “Vidi, ja sam dijete Osijeka i taj klub je dio mene kao što sam ja dio njega. Neko vrijeme sam bio izvan kluba, ali redovito sam dolazio na utakmice. Prošle godine me Neno pozvao da se uključim u skautsku službu. Tražimo, gledamo, raspravljamo, predlažemo… Sretan sam. Klub je dolaskom investitora konačno dobio na stabilnosti, dolaskom Bjelice za trenera na kvaliteti i stručnosti. Još da uzmemo nešto ove sezone…”, priča nam opušteno Vuica.

Privatna arhiva

On je rođen u gradu na Dravi, igrao je nogomet po školskim igralištima dok nije stigao poziv Osijeka da se priključi. Bilo je to negdje u starijim pionirima. Generacija Bjelice, Rupnika, Vranješa…

 “Prošao sam cijelu školu i početkom 1990., potpisali smo svoje ugovore za Osijek. To je trenutak o kome sanjaš svih tih godina. Neki su dečki odmah dobili priliku da zaigraju u jugo ligi, ja sam otišao na posudbu u Metalac”.

 Ratne godine donijele su velike promjene i u Gradskom vrtu. Stariji igrači mahom su napustili Osijek tako da su oni mlađi dobili priliku i prije nego su mogli se nadati. Iako, situacija je bila dosta kaotična tih godina.

 “Bilo je svega. Nismo igrali u Gradskom vrtu već u Donjem Miholjcu i Kutjevu. Tu smo trenirali pod uzbunama, ali nismo se slomili. Znalo je biti da istrčimo na teren, krene uzbuna pa se vratimo u svlačionicu i čekamo da prođe. Nakon nekog vremena shvatili smo kako to nema prevelikog smisla i otišli smo u Varaždin. Iz moje perspektive, bolje da nismo…”, kaže Vuica.

 Slijedio je naš upitan pogled pa pojašnjenje:

 “Pa skoro sam zalegao tamo” - odgovori Vuica i prasne u smijeh.

 “Ma vidi, imao sam neki žulj i dok sam trčao po travi ušla mi je neka bakterija u organizam. Dobio sam temperaturu, ljudi se ustrčali i nitko ne zna što se događa. Otišlo mi je na pubičnu kost i šest mjeseci nisam mogao ama baš ništa. Rekli su mi da se više neću moći vratiti na travnjak. I prođe tih pola godine, vjerojatno najdužih šest mjeseci u životu, i ja se vratim kao da ništa nije bilo”.

U Osijeku je odradio cijeli ugovor. Pune četiri godine. Bilo je tu, kako kaže, svega, ali najviše ponosa jer su nogometom odolijevali svim životnim nedaćama. Bili su ispunjeni. Osijek tih godina nikako nije mogao napraviti neki iskorak zbog okolnostima u kojima je klub egzistirao, ali i boljke koja prati klub od osamostaljenja.

 “Financije. Uvijek smo imali problem s time. Kada god smo bili zreli napraviti nešto više, momčad bi se raspala jer klub to nije mogao pratiti na način na koji je trebalo”, slegnuo je ramenima.

 On osobno ne krije zadovoljstvo što je bio dio te priče.

 “Od prvog nastupa u HNL-u za Osijek, koji je bio protiv Hajduka na Poljudu, do prve pobjede koja je stigla u Donjem Miholjcu protiv Rijeke pa do oproštaja protiv Rijeke na Kantridi u rujnu 2008., svaki puta, ali baš svaki, sam s ponosom navlačio taj dres na sebe. On je za mene nešto posebno. Simbol odrastanja, emocije prema gradu. I dan danas kada uzmem dres u ruke, u meni se bude najljepši trenuci. Kao dijete sam gledao Kasala i Kalinića i sanjao da ću jednoga dana istrčati na Gradski vrt. Onog trenutka kada sam to napravio, mogao sam staviti kopačke o klin jer sam ispunio sve svoje snove”, emotivan je Vuica koji se tri puta vraćao u Osijek.

 Prvi puta ga je napustio 1994. godine kada je klub preuzeo Branimir Glavaš dok je za trenera došao Ivi Šušak.

 “Ja sam htio ostati, klub me htio zadržati, ali ne pod svaku cijenu. Malo smo razgovarali, ali kada se nismo uspjeli dogovoriti oko nekih stvari, prihvatio sam poziv Hajduka i otišao u Split”.

Damir Vuica bio je dio velike generacije kluba s Poljuda. Tih sezona uzeo je dvostruku krunu, Superkup i igrao je četvrtfinale Lige prvaka. Obje utakmice protiv Ajaxa. Imao je dobar status u klubu u konkurenciji imena poput Štimca, Vulića, Hibića, Španjića, Peršona… Za Hajduk su igrali Asanović, Rapajić, Erceg. Tonči Gabrić je bio na vratima.

 “To su prekrasni dani moje karijere kojih se uvijek vrlo rado sjetim. Iako sam imao neke opcije da odem preko granice, spominjao se Izrael i još neke kombinacije, na koncu sam izabrao Split i nisam pogriješio. Doživjeti tu atmosferu, taj prepuni Poljud u Ligi prvaka to je nešto neopisivo. Pa potom naša gostovanja po Europi kada nas je pratila vojska navijača, evo i sada se naježim. Prihvatili su me kao svoga i tako mi pomogli da se brzo uklopim”.

Privatna arhiva

Iz tih dana vežu ga velika prijateljstva koja traju do danas. S Tomom Ercegom je dvostruki kum, u kontaktu je s mnogima. I danas kada dođe u Split rado je viđen gost.

 “Živjeti tih dana u Splitu bilo je prekrasno. Mi smo doslovce živjeli s navijačima. Odeš van popiti kavu, ne daju ti da platiš. Svi ti prilaze, čestitaju, daju ti do znanja koliko te cijene što si njihov. Mislim da je Hajduk te godine bio na prekretnici. Da smo prošli Panathinaikos i ušli u Ligu prvaka, Hajduk bi još godinama harao HNL-om. Ovako smo donijeli lijep rezultat iz Atene gdje je bilo 0-0, ali imali smo problem što smo uzvrat igrali u Rijeci. Poveli smo rano, mislim da je Štimac zabio. Oni su izjednačili u nastavku i s 1-1 zbog gola u gostima otišli u Ligu prvaka. Ispali smo i klub se malo zaljuljao i nikada više nije bilo tako”, evocira Vuica uspomene na sjajne splitske dane nakon kojih je slijedio povratak u Osijek.

 U gradu na Dravi je konce kluba preuzeo Antun Novalić, poduzetnik kojeg povijest pamti kao jednog od najuspješnijih predsjednika Osijeka. Klub je osovio na noge, donio trofej, ali i legendarnu utrku za naslov prvaka koju navijači Osijeka i dan danas ne mogu prežaliti.

 “Ah, ta jesen... Ne mogu shvatiti što se dogodilo. Prvo smo igralo dobro u Europi. Izbacili danski Brondby, bečki Rapid i u prvoj utakmici svladali Slaviju Prag 2:0. I u uzvratu nam se dogodio debakl. Izgubili smo 5:1 i oprostili se od Europe. No, zato smo u HNL-u osvojili jesenski dio sa sedam bodova prednosti i utakmicom manje u odnosu na Dinamo. I tu utakmicu smo izgubili i na kraju se sve raspalo”, priča nam Vuica koji smatra kako je glavni razlog činjenice da Osijek nije postao prvak bila prodaja Nenada Bjelice, vođe te momčadi, u Njemačku.

 “Krenuli su problemi. Pripreme nismo odradili kako treba, počeli su neki štrajkovi i sve one lijepe stvari koje su nas krasile na jesen su pale u drugi plan. Ako za ičime žalim u karijeri onda je to proljeće kada smo imali sve u svojim rukama. Ma prokleti novac”, otelo se Vuici, koji je napustio Osijek po drugi puta i sreću pokušao potražiti u dalekom Japanu.

 Na poziv agenta koji je tada transferirao Almira Turkovića u Osaku, Vuica je spremio kofer i otišao na probu.

 “Morao sam proći dva treninga da me osjete. Imali smo dogovor da mi ide dio odštete i plaća od 20 tisuća dolara mjesečno. Nakon šest mjeseci dobio bi višegodišnji ugovor. Prvi trening sam bio malo umoran od puta pa sam trčao, na drugom je pukla peta metatarzalna kost. Osjetio sam, ali sam mislio da je u pitanju zglob. Rekoh sebi: 'Stisni Damire zube, ovo je dobra prilika'. No, otišao sam na snimanje nakon kojeg sam produžio na aerodrom i umjesto da se u Osijek vratim s lovom, ja sam se vratio s gipsom. Sudbina, ne možeš protiv nje”.

 No, Vuica se nije vratio u Gradski vrt već je produžio do Velike gdje je Vlado Zec gradio sjajan projekt. Kamen Ingrad tih je godina bio nogometni div iz Požeštine i klub koji je držao slavni njemački Schalke u šaci. Dakako, s Vuicom u sastavu.

 “Kada sam se vratio iz Japana prvenstvo je već počelo. Ja sam se nakon mjesec dana oporavio, skinuo gips i počeo igrati u Velikoj. Uzeli su me ozlijeđenog i time kupili moj respekt. Sjajno je bilo tih sezona. Pa mi smo na utakmicama imala po pet tisuća navijača. Puno je to za Veliku. Uvjeti su bili odlični, Vlado Zec je sve to kontrolirao i zaista se nitko od nas nije mogao požaliti. Schalke? U Velikoj smo odigrali bez golova. Je l' vi vjerujete da je na toj utakmici bilo deset tisuća navijača. Nosili su nas cijelo vrijeme i mi tu utakmicu nismo mogli izgubiti”.

 Uzvrat je bio u Gelsenkirchenu. Tamo je na tribinama bilo oko pedeset tisuća duša koji su svjedočili herojskom otporu Kamen Ingrada. Zoran Zekić je glavom pogodio prečku kod 0-0, a Galinović na vratima činio je čuda. Utakmicu je završio krvavog dresa i s povezom preko glave…

 “Imali smo ih. Stvarno smo ih imali. Međutim, uvijek ti nedostaje onaj mali faktor sreće. I primili smo gol u 77. minuti i oprostili se od natjecanja”.

S Geraldom Asamoahom u Aufschalke Areni. REUTERS/Ina Fassbender

Nakon tri godine i Vuica se oprostio od Kamen Ingrada. Krenuli su problemi, više to nije bilo to i razišli su se. I po treći put junak ove naše priče odlazi u svoj Osijek gdje će ostati do kraja karijere.

 “A znate za onu narodnu: svugdje pođi, ali kući dođi. Znao sam da je ovo posljednji put da se vraćam i da ću tu ostati to kraja. Igrao sam do 37. godine”.

 Pitamo ga jel’ žali za nečime. Vuica ponosno okreće glavom.

 “Baš za ničim. Da sam odigrao samo jednu utakmicu na Gradskom vrtu u dresu Osijeka ne bih žalio za ničim. A imao sam lijepu karijeru. Možda mi je nedostajalo da se okušam negdje vani jer sam siguran da bih uspio bilo gdje. Bio sam takav igrač, pun vjere u sebe i sigurno bih se nametnuo. No, nama je bilo teže doći negdje nego ostati tamo. Osim Japana, najbliži inozemstvu sam bio kada je agent Ante Radić, koji je tih godina transferirao mnoge naše igrače u Španjolsku, dogovorio praktički sve uvjete s Celtom iz Viga. Nažalost, Radić je poginuo u prometnoj nesreći”.

 Do reprezentacije nikada nije dogurao. Bilo je nekih priča dok je nosio dres Hajduka pod Jozićem, ali na pričama je i ostalo. Pitamo ga je l' se nešto zaradilo u HNL-u.

 “A čujte, zaradilo se za normalan život, ali u kojem nema opuštanja. Nije to bilo kao danas da dobiješ što si potpisao, već je puno toga ostalo na obećanjima. Dobiješ papire od kluba, ali nikada ne i novac koji si zaradio. Imam stan, kuću, kafić u kojem sjedimo i posao s pekarom. Skroman sam, uživam u obiteljskom životu sa suprugom Jakicom, djecom Ivom i Josipom. Sretan sam čovjek i to je najbitnije”.

30 GODINA HNL-a: Na današnji dan Željko Adžić je zabio prvi pogodak, a Slavko Ištvanić zaradio prvo isključenje

Nasljednik igra u Bijelom Brdu…

 “Vezni je igrač, 2002. godište i perspektivan. Prošao je školu Osijeka i otišao u Bijelo brdo gdje gradi svoj put”.

 Koliko mali ima kartona?, pitamo Vuicu i opet ga tjeramo na smijeh.

 “Znam zašto me to pitate. Nema niti jedan i to mu i nedostaje. A pitate me jer znate da sam rekorder HNL-a po žutim kartonima. Neki dan su mi poslali taj podatak u ovu našu skautsku grupu. Rekao sam im: dečki, puno je tu bilo utakmica pa se nakupilo i kartona”.

 Zaista, Damir Vuica skupio ih je 104 u HNL-u u 372 službene utakmice.

 “No, nemam previše crvenih. Dva ili tri i niti jedan direktni”, kao da se pravda naš sugovornik pa nastavlja:

 “Bio sam borben igrač, išao do granice boli, ali uvijek korektan. Nikada nisam imao problema sa sucima i protivničkim igračima”.

 Je l’ ikada dobio karton na Nini Buli, sadašnjem kolegi u stručnom stožeru Osijeka?

 “Bule? Sretali smo se na terenu, ali mi je pobjegao. Nažalost”, smije se dobro raspoloženi Vuica.

 Malo po malo stigli smo do aktualnosti. Razgovor smo vodili prije velike pobjede Osijeka nad Dinamom.

 “Vjerujem u naslov. Nekako je sve drugačije ove sezone. Razina više u odnosu na sve do sada i Bjelica koji je to sve povezao kako treba”.

 Kakav je Bjelko bio kao suigrač?

 “Lider. Ima tu crtu i danas. Ljudi ga slijede jer ima autoritet znanja i način kako da dođe do svakoga. Kao igrači nisam mogao procijeniti da će završiti kao trener, ali znao sam da će ostati u nogometu i biti uspješan u čemu god da će raditi. Mogao je biti predsjednik, agent i što god, a on je izabrao teži put i postao trener. I uspio u tome. A pred njim su još godine u kojima ima što za pokazati. Siguran sam u to.”

Germanijak

Damir Vuica danas je fokusiran na posao u skautskoj službi. S prijateljima koje je stekao kroz karijeru redovito održava dobre odnose.

 “Gdje god da putujemo, uvijek imam nekoga svoga. Čujem se s Beljanom koji je u Bjelovaru, Turković nam se priključio u Osijeku. Odem u Split pa vidim draga lica. Ma nogometu sam dao sve ali i on je meni puno toga dao”, završio je Damir Vuica.

 Germanijak u povodu 30. obljetnice HNL-a donosi priče svjedoka vremena, igračkih i trenerskih ikona, ali i ljudi iz sjene. Možete ih pronaći OVDJE.