26. svibanj - jedan od najznačajnijih datuma u povijesti Dinama

Ako izuzmemo 26. travanj 1911. i 9. lipanj 1945., jer datum Dinamove godine osnutka je stvar spora i među samim navijačima kluba, tri najpoznatija i medijski najeksponiranija datuma u klupskoj povijesti nameću se 6. rujan 1967., kada je osvojen jedini hrvatski međunarodni nogometni trofej, 13. svibanj 1990., koji za mnoge dinamovce obilježava početak Domovinskog rata te, naravno, 14. veljače 2000. kada je nakon devetogodišnje borbe vraćeno "sveto ime".

Međutim, klub slavne rezultatske povijesti kao što je Dinamo imao je još mnogo datuma koji će zlatnim slovima ostati zapisani u klupskoj povijesti.

Recimo, Dinamo je odigrao možda i najbolju utakmicu u povijesti 14. lipnja 1967. kada je na Maksimiru svladao slavni Eintracht 4:0 i izborio finale KVG-a. Predzadnjeg dana kolovoza iste godine, Plavi su na Maksimiru svladali Leeds 2:0, a to je bila i ključnija utakmica za osvajanje naslova od one tjedan dana kasnije na Eland Roadu.

Zatim, Dinamo je Zvezdu 1982. s 3:0 svladao 21. veljače 1982., 18. travnja iste godine Dinamo je svladao Željezničar 2:0 i praktički, ne i teoretski osvojio naslov prvaka, a službena proslava protiv Budućnosti iz Podgorice (tadašnjeg Titograda) odigrala se 2. svibnja 1982.

Dinamo je svladao Partizan 5:0 30. srpnja 1997., a prvi je put ušao u Ligu prvaka 26. kolovoza 1998. nakon simultanke Roberta Prosinečkog protiv Celtica (3:0). Ajax u Amsterdamu padao je 25. studenog 1998. (1:0) i 4. listopada 2007. (3:2). Europsko proljeće nakon 49 godina pauze ostvareno je 8. studenog 2018., a Tottenham je u osmini finala Lige prvaka pao 18. ožujka 2021.

No, današnji datum je jedan od najbitnijih u Dinamovoj povijesti, a dosta se slabo o njemu zna među Dinamovim navijačkim pukom.

Naime, na današnji datum Dinamo je osvojio čak četiri nacionalna kupa, od čega tri u bivšoj državi.

Iako je Dinamo uz Crvenu Zvezdu jedini klub bivše države koji je osvojio europski trofej, Plavi su ukupno osvojili najmanje trofeja od "velike četvorke". "Samo" četiri prvenstva i sedam kupova je, reći će mnogi dinamovci, premala trofejna bilanca za klub takvog renomea.

Ona poznata sintagma da je prvo pravilo u bivšoj državi glasilo da Dinamo ne smije osvojiti naslov, a drugo da se, u slučaju najvećeg Dinamovog broja bodova primjenjuje pravilo broj 1, djelomično drži vodu. Međutim, treba reći da je Dinamo u nekoliko navrata tragično prokockao već osvojena prvenstva (najbolji primjer je prvenstvo 1950./51., kada Plavi nisu iskoristili tri meč lopte).

Ipak, konkurencija je u bivšoj državi bila puno veća. Uz klubove velike četvorke, veliki broj sezona iznijedrilo je neki klub iz Sarajeva, Novog Sada, Podgorice ili Mostara koji su pokušali pomrsiti račune velikoj četvorki.

Osvojiti bilo kakav trofej u takvoj konkurenciji značio je da si te sezone morao imati strašnu momčad.

Samo su tri hrvatska kluba osvajala kup bivše države. Hajduk je rekorder s devet titula, uključujući i posljednji 1991., drugi je Dinamo sa sedam trofeja, a treća Rijeka s dva (1978. i 1979.).

Dinamo je četiri od svojih sedam naslova osvojio u 60-tima, kada su osim osvajanja KVG-a 1967. još igrali i finale tog natjecanja (1963.). Iako u tim najslavnijim godinama nisu osvojili naslov, Plavi su u tom desetljeću pet puta završili drugi i tri puta treći.

A prva tri naslova kupa u tom desetljeću osvajali su upravo na današnji datum.

U finalu kupa 1960. Plavi su se na stadionu JNA sučelili s Partizanom koji je to prvenstvo završio na trećem mjestu, iza drugog Dinama. Partizan je poveo već u 9. preko Kaloperovića, da bi pet minuta kasnije Dražan Jerković poravnao rezultat. Dinamo je na korak do pobjede stigao u periodu od 49. do 53. minute kada je prvo Luka Lupošinović Plavima donio prednost, a onda i Jerković zabio svoj drugi pogodak. Kovačević je zabio za konačnih 2:3 u 73., no Partizan nije mogao više. Dinamo je stigao do svojeg drugog nacionalnog kupa, prvog na datum 26. svibnja,

Za Dinamo su u tom finalu nastupili: Mirko Stojanović, Josip Šikić, Franjo Gašpert, Tomislav Crnković, Vladimir Čonč, Željko Perušić, Luka Lipošinović, Dragoljub Blažić, Dražan Jerković, Željko Matuiš, Nedeljko Dugandžija, a s klupe ih je vodio slavni igrač Gradjanskog Milan Antolković.

Tri godine kasnije, Plavi su na finale Kupa velesajamskih gradova (12. i 26. lipnja) stigli puni samopouzdanja nakon što su u finalu kupa iste godine razbili Hajduk s 4:1. Igralo se ponovno na stadionu JNA, a ponovno je prvi u vodstvo stigao Dinamov suparnik. Hajduk je poveo u 35. preko Andrije Ankovića i s rezultatom 1:0 za Bijele se otišlo na odmor. Dinamo veći dio tog proljeća nije mogao računati na usluge najveće zvijezde Jerkovića zbog ozljede. No tada je na scenu stupio njegov tada 23-godišnji nasljednik, Slaven Zambata koji je u nastavku zabio hattrick (65', 79' i 81'), a drugi pogodak za Plave na toj utakmici zabio je legendarni branič Mirko "Charlie" Braun u 68. Plavi su kasnije izgubili obje utakmice od Valencije, a do europskog naslova morali su čekati četiri godine.

Za Dinamo su u finalu 1963. nastupili: Zlatko Škorić, Mirko Braun, Zlatko Bišćan, Rudolf Belin, Vlatko Marković, Željko Perušić, Zdenko Kobeščak, Stjepan lamza, Željko Matuš, Tomislav Knez i Slaven Zambata, a s klupe ih je ponovno vodio Milan Antolković.

Dvije godine kasnije (1965.), ponovno je 26. svibanj, a Dinamo ponovno u Beogradu igra finale kupa. No, ovaj puta se ne igra na stadionu JNA, već na Marakani. Protivnik je Budućnost iz Titograda, a tadašnji trener Vlatko Konjevod u napadu ima i Jerkovića i Zambatu i Matuša i Lamzu. Dinamo kreće furiozno i u 29. minuti na semaforu je stajalo 2:0. Oba pogotka zabio je Zambata (19' i 29'). Prvi nakon sjajnog prodora po krilu, a drugi iz odbijanca, nakon što je Jerković pogodio prečku. U 35. Vlatko Franjević je uz pomoć Dinamovog braniča Zlatka Mesića zabio za konačnih 2:1. Nakon utakmice Jerković je na Marakani s trofejem u rukama izrekao onu slavnu rečenicu “Drago nam je da ovaj pokal opet nosimo u kolijevku jugoslavenskog nogometa, u naš dragi i voljeni Zagreb.” zbog čega je dobio zvižduke najvećeg beogradskog stadiona.

Za Dinamo su u finalu 1965. nastupili: Zlatko Škorić, Mlladen Ramljak, Zlatko Mesić, Miljenko Puljčan, Adem Kasumović, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Stjepan Lamza, Željko Matuš, Dražan Jerković i Slaven Zambata, a na klupi je sjedio Vlatko Konjevod.

I tu dolazimo do četvrtog kupa. U finalu kupa Hrvatske susreli su se apsolutni prvak Dinamo, koji je drugoplasirani Hajduk ostavio na 20 bodova zaostatka i Slaven Belupo koji je tada imao solidnu momčad i prvenstvo je završio na petom mjestu s istim brojem bodova kao i Šibenik. Da će finale biti gusto potvrdili su i susreti u prvenstvu. Dinamo je u prvom kolu dobio Slaven na Maksimiru 1:0 (Vugrinec 37'), a uzvrat u Koprivnici završio je 1:1. Treća utakmica završila je pobjedom Dinama 3:0. Prvi dvoboj finala kupa na Maksimiru završio je 1:0 pogotkom Eudarda u kasnoj fazi dvoboja. U Koprivnici se očekivala potvrda Dinamovog trofeja, no uslijedio je šou u nastavku. Miljenko Mumlek iskoristio je penal u 68. i zabio za vodstvo Slavena. Činilo se da će tako i završiti te da će o pobjedniku odlučivati penali, no u 89. Gordon Schildenfeld glavom je pospremio centaršut Darija Jerteca te je Dinamo došao do novog kupa, četvrtog na spomenuti datum.