P. ZobecOdbačeni vizionar
Vrijeme Čitanja: 4min | pet. 21.07.23. | 14:00
Hrvatska košarka je 90-ih godina stigla do „briljantne” ideje da je Mirko Novosel prešao svoj zenit i da se više ne može uhvatiti u koštac s modernim trendovima
Nije posve jasno zbog čega se ljude u poodmaklim godinama - ne marginalizira, ali često ne shvaća suviše ozbiljno. Osobito ako su i dalje lucidni. Svjedoke vremena, ljude „obojene” iskustvom, nekako se stavlja po strani – svjesno ili nesvjesno – iako se od njih ima itekako što za naučiti.
Tako nešto je doživio i Mirko Novosel, koji nas je jučer napustio u 86. godini.
Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)
Hrvatska košarka je 90-ih godina stigla do „briljantne” ideje da je Mirko prešao svoj zenit i da se više ne može uhvatiti u koštac s modernim trendovima. Pa je odbačen na margine.
A radi se o čovjeku koji je svojom neutaživom željom i, posebno, vizijom, bio jedan od pionira modernizacije košarke na ovim prostorima. I njenog plasmana u mainstream.
Na vrhuncu svoje moći, Novosel je u Zagrebu izgradio dvostrukog prvaka Europe. Nakon uspješne sudačke i trenerske karijere, stigao je u prijestolnicu kako bi osnovao ono što danas znamo kao – Cibonu. Mastermind koji je Cibonu od praktički ničega, doveo na europski tron.
Samo, znao je Mirko dobro da te titule neće biti dovoljne da se Cibona održi na vrhu, stoga se uhvatio projekta Univerzijade od čije infrastrukture i danas živi sportski Zagreb. Kao što se to radilo vani – gradeći modernu infrastrukturu i dvorane – tako je i Novosel naumio smjestiti Cibonu pod svoj krov. Tada nevjerojatno popularni brend želio je staviti u dvoranu u kojoj će rasti neki novi talenti i gdje će se moći pogledati ta sjajna košarka kakva se tih godina igrala u Zagrebu. Vrlo dobro je već tada bio svjestan da sirovi talent neće moći ići ukorak s puno bogatijim košarkaškim sredinama.
Pa je osmislio „ciglice”. Teško je znati je li mu ideja pala promatrajući kvartovske klipane kako na svojem teritoriju prodaju cigle zalutalim posjetiteljima u zamjenu za sigurnost, no Novoselu je sinula ideja kako bi prodavanjem ciglica navijačima i ljubiteljima košarke sakupio dovoljno novaca da se izgradi sportski centar. I tako je, malo po malo, taj brend – Cibona, dobio svoj Toranj. Ili Mirkovu Cigaru, kako se tada nazivala.
Pa, zamislite vi da u to vrijeme pronađete tako lukav način za izgraditi dvoranu u širem centru jedne metropole. Ali već nekoliko godina kasnije, zaključak je bio da je takvog tipa pregazilo vrijeme.
Čovjek koji je vjerovao kako je sve napravio da Cibona može živjeti od svog doma, prostora u sklopu dvorane i, jasno, vlastitih uspjeha, doživio je brutalnu sadašnjost. U kojoj je Cibona devastirana. U kojoj jedan od najvećih hrvatskih sportskih brendova iz ljeta u ljeto jedva drži glavu iznad vode nakon što ga se godinama pljačkalo i pustošilo. Pa stoga danas niti nema silne prostore koji su mu nekada pripadali. A malo je, gotovo ništa, ostalo i od identiteta kakav je imao za vrijeme Mirka. Ostalo je tek ime. Ali danas niti to ne prolazi.
Ugledni društveni status stvar je prestiža. U nekim slučajevima je i fundamentalni ljudski motiv - da se visoko podigne na duštvenoj ljestvici pa da uskoči u društvenu kremu. Teško je takav status izgraditi, a tako lako izgubiti. Od 1975. kada je Cibona dobila ime, Mirko ga je u narednih deset i kusur godina uzeo za ruku pa od igranja na igralištu na Tuškancu smjestio pod vlastiti krov pa onda i obranio europski naslov u Budimpešti 1986. godine.
No danas, kada klub ponovne nema prebijenog centa, te šampionske fusnote iz prošlosti, slabo puše i igrači koje se pokušava na temelju nekadašnjeg ugleda dovesti u klub. A Mirko je u klub dovodio igrače poput Krešimira Ćosića i Dražena Petrovića.
Budući da sam zbog godine proizvodnje propustio najsjajniji dio Cibonine povijesti, pa i Mirka u naponu snage, nisam se mogao uvjeriti u njegovu genijalnost u tim godinama. Na to sam morao pričekati dosta godina kasnije, pa sam u nekoliko navrata imao prilike razgovarati s njim. Radilo se o čovjeku s kojim se uvijek ugodno moglo popričati i koji je i dalje bio itekako lucidan. Ali boljelo ga je do kakvih se nizina srozao njegov klub.
Jednom prilikom smo pričali i o upravljanju genijalca kakav je bio Dražen.
„Bio je neponovljivi strijelac koji je bio fantastično ambiciozan u svakom pogledu, nevjerojatno marljiv i vrijedan košarkaš i primjer kako se treba raditi. Šteta što nikada nećemo saznati gdje mu je bio plafon”, rekao bi, pa redovito znao dodati kako mu nije jasno da je Cibona ovdje gdje je danas. Boljelo ga je pratiti do kojih se nizina srozao njegov klub, ali u pravilu bi razgovor uvijek završio u pozitivnom tonu, s vjerom da će biti bolje.
Nije, nažalost, doživio da Cibona ponovno zasja nekadašnjim sjajem. Da s ramena strese patinu koja se nakupila posljednjih godina.
Nije niti reprezentacija na puno višim granama. Eto, sutra u Opatiji igramo protiv simpatičnih Luksemburžana. I prije nego pomislimo podrugljivo komentirati luksemburške „ribare i vodoinstalatere” koji će sutra istrčati na parket dvorane Marino Cvetković, sjetimo se kako se jeftino domaća košarka odrekla ljudi poput Mirka. I zbog čega smo tu gdje jesmo...
