ZORAN ČUTURA: Košarkaška mreža moći

Poprilično sam se iznenadio nakon javnog istupa našeg košarkaškog izbornika Ace Petrovića, a vezano uz najnoviji otkaz reprezentaciji – onaj Bilanov. Ništa Aco nije loše rekao, sve je to u redu, to da je Bilanu dao pravu priliku, a ovaj mu je okrenuo leđa (i to kad je trebao imati neupitan status, što dodajem ja, zč), jednostavno sam – znajući Acu, ili misleći da znam Acu – smatrao da će fokus njegovog istupa ići prema nečemu drugome. Prema utjecaju menadžera na igrače. No, čak niti uvijek otvoreni Aco, pa čak i preotvoreni Aco, onaj tip koji je plasirao i 'bombicu' o stečaju Cibone, onaj Aco koji o aktualnom vodstvu kluba čiji je bio igrač, trener, predsjednik i funkcioner, nema niti jednu lijepu riječ, onaj Aco koji je poslao krimi policiju u klub, onaj Aco koji je zaratio i s najbližim suradnicima u HKS-u kad se birao izbornik nakon Rija, onaj Aco kojem su novinari kroz dugu karijeru bili omiljena meta – ne smije javno progovoriti o menadžerima. Zapravo, o jednom menadžeru.

Radi se o Mišku Ražnatoviću, prvom čovjeku menadžerske agencije Beobasket. Sigurno najmoćniji menadžer regije i Europe ima u svojoj velikoj ergeli igrača trojicu hrvatskih centara koji su otkazali ovaj Eurobasket – Žižića, Zubca i Bilana. Zubca je 'vadio' iz Cibone zbog neplaćanja, zbog sitne love u usporedbi s onim koliko vrijedi na košarkaškom tržištu danas, pa ga je preko Mege plasirao u NBA. Žižića je na isti – ili sličan način – iz Cibone preko Darussafake plasirao u NBA. A Bilan, najstariji, najiskusniji, i najupotrebljiviji u reprezentaciji u tom društvu, još čeka na angažman ovog ljeta, i zato, kao, nije 'glavom unutra'. Nisam ljubitelj teorija zavjere, ali u ovom je slučaju to neizbježno. Neizbježno je sva ta tri otkaza svesti na zajednički nazivnik dokazivanja moći u košarkaškom svijetu i osobnog obračuna na relaciji Ražnatović – Petrović. U kojem Aco, kao i bilo koji drugi trener ili igrač, nema nikakve šanse u konfrontaciji s menadžerom takvog kalibra. Čemu je krunski dokaz i Acina šutnja na tu temu nakon Bilanovog otkaza, iako u sebi – nesumnjivo – kuha. 'Ti bi ispitivao puteve novca prilikom transfera? Nitko te ništa nije pitao… I idući put dobro razmisli o tome što pričaš…', takva je nekakva – neizgovorena – poruka stigla na Acinu adresu.

U svijetu košarke kakav je danas, u svijetu u kojem je novac sve, a Ražnatović sa suradnicima je u stanju osigurati novac za igrača, onakav novac kakav mu nije u stanju osigurati niti jedan trener, izbornik, direktor ili predsjednik kluba, termini poput 'igračkog razvoja', 'kulta reprezentacije', 'nacionalnog naboja' postali su šuplje priče. Možda i predmet sprdnje kod razgovora u bliskim društvima. Iako je, navodno, nedostupan javnosti – osim preko onih novinara koji su mu praktički glasnogovornici – ta bi javnost napokon trebala shvatiti tko je siva eminencija ovdašnje košarke. I treba shvatiti da kapital ne pozna državne međe, te da mlade hrvatske igrače vodi srpski menadžer, direktno utičući na to kad će i pod kojim uvjetima igrati za hrvatsku nacionalnu selekciju.

Nije ovo nikakvo zgražanje nad time, ovo je samo konstatacija činjeničnog stanja. I nije naša reprezentacija jedina u takvoj situaciji. Prošle je godine Boban Marjanović odustao od dolaska na olimpijske pripreme reprezentacije Srbije dan prije okupljanja, što je izazvalo revolt izbornika Đorđevića. Ove godine je Nikola Jokić, jedno od najugodnijih iznenađenja NBA lige, otkazao reprezentaciju jer 'želi raditi na tijelu'. Oba su igrača, naravno, pod ugovorima s Ražnatovićem. A niti Saša Đorđević nije eksplicite spomenuo njegovo ime, jer i on – kao i Aco – zna da daljnje pogoršanje odnosa može značiti samo još više otkaza i manje mogućnosti da se složi kvalitetna i kompetitivna reprezentacija.

Ako se malo vratimo unatrag, moglo bi se reći da je Ražnatović zapravo posramio sve stare košarkaške djelatnike na ovim prostorima, sve one koji su vodili naše klubove dugi niz godina. Čovjek je od 05' kroz klub Mega Vizura, Mega Leks, Mega nešto uspio razviti i prodati svu silu igrača imajući potpunu kontrolu nad sustavom, vjerojatno prethodno shvativši kako takvo što nikad neće uspjeti kroz autonomne klubove. Bez obzira na onaj stari sistem da trener pod ugovorom s agencijom potpiše s nekim klubom i nakon toga uzima isključivo igrače iste te agencije. Nije to specifičnost košarke, to se događa i u drugim sportovima… No, da, želio sam reći da se Mega na taj način pretvorila u neki košarkaški perpetuum mobile, a ujedno je – što je najluđe u cijeloj priči – uspjela kvalitetom doći do samog vrha regionalne košarke, pa čak igrati i finale ABA lige. Toliko o tradiciji na koju se uporno svi u košarci pozivaju, bez obzira na to što aktualna situacija ama baš nikakve veze s tradicijom nema.

Imena igrača i trenera koje Beobasket zastupa javna su, dostupna na web stranici agencije. Impresivna lista! Pravila menadžerskog posla su dosta jednostavna, što duža, prosperitetnija i bogatija igračka (i trenerska) karijera bila, to će više novaca agencija zaraditi uzimajući postotak. Dakle, po defaultu agencija mora brinuti o igraču najbolje što zna i umije, stalno tražiti najbolje solucije, jer je to u njenom interesu. U toj priči – kao i u ovom tekstu – nacionalne selekcije i svi vezani uz nacionalne selekcije su 'samo' kolateralne žrtve takvog načina rada. Menadžeri su nekakvo 'nužno zlo' u današnjem sportu. Nemaju samo Žižić, Zubac, Bilan, Marjanović ili Jokić menadžera, imali su ih i Kobe Brynat, Michael Jordan ili Toni Kukoč, ima ga i Kyrie Irving koji traži razmjenu iz Clevelanda, pa su se Amerikanci silno uz…..i oko toga.

Pravo je pitanje kako je agencija poput Beobasketa postala toliko moćna, moćnija od igrača, trenera, Saveza, liga, nacija, moćnija od svega u košarci. A odgovor bi – eventualno – mogli dati oni koji su imali posla, ozbiljnog posla, s Beobasketom i gospodinom Ražnatovićem dok su bili u usponu, dok su gradili svoju mrežu moći, dok nisu došli do toga da se njihova imena ne smiju spomenuti u bilo kakvom negativnom kontekstu. Jer inače – slijedi kazna.

(Foto: Pixsell)