ZORAN ČUTURA: Kako se danas daje pedeset poena?

Ne viđaju se u današnje vrijeme utakmice u kojima igrači daju pedeset poena, nazvao bih rijetkom privilegijom vidjeti takav igrački učinak. Pogotovo uživo. Dobro, nije bilo baš pedeset, ali i četrdeset i sedam poena stavljam u istu kategoriju. A bio sam jedan od dvjestotinjak (ne)sretnika koji su tome svjedočili u nedjelju, u dvorani 2 zagrebačkog Doma sportova. Čemu ono (ne)? Nema tu nikakvog cinizma – takve su bile okolnosti. Utakmica Cedevite i Zagreba igrana je dan nakon što je Cedevita dobila Megu vani, nakon onog velikog preokreta u završnici, bilo je to nešto što se mora odraditi, pobjednik je unaprijed bio poznat – makar se društvo iz vodstva Cedevite uoči prisjećalo kako su ne tako davno isti ti suparnici igrali finale državnog prvenstva – a zagrebačka nedjelja je bila ružna, vlažna i vjetrovita, kao stvorena da se ostane doma. Teško mi je kazati kakvi su bili motivi ostalih posjetitelja, ja sam nekako morao udahnuti malo zraka nakon što su mi unuci skakali po glavi prethodni dio dana.

Čak ni u NBA u dosadašnjem dijelu aktualne sezone niti jedan igrač nije uspio doći do 47 poena, što je Nik Slavica učinio u nedjelju. Antetokounmpo je išao do 44, Cousins do 41, isto toliko su ubacili i Gordon i Vučević. Curry još nije došao ni do četrdeset, niti Durant, niti Harden, niti Westbrook. Euroliga? Ma nitko nije niti blizu, Luka Dončić na putu prema sezonskom MVP priznanju još nije prešao ni trideset poena.

Kad bih malo želio 'napumpati' priču o učinku Slavice razradio bih tezu da su se sastala dva bivša euroligaša i tradicionalna gradska rivala u tekmi visokih tenzija, pod naponom, ali sam realan pa sam u uvodu opisao okolnosti. Što se to, dakle, poklopilo da igrač dođe do 47 poena? I to igrač koji nema često loptu u svojim rukama, pa da cijelo vrijeme solira, koji nije šuter, pa da složi seriju trica, koji uglavnom ovisi o suigračima i njihovoj volji za suradnju i prepoznavanje mogućnosti. I to u utakmici koju bi se nekih davnih dana opisivalo kao 'gosti poveli pa stali', nakon što je Zagreb brzo poveo dvoznamenkastom prednošću, da bi je u konačnici izgubio s četrdeset i dva poena razlike. Poklopilo se slijedeće: Slavica je negdje tijekom utakmice iz sebe uspio izvući neki dodatni motiv i dodatnu energiju, od trenera Zdovca je dobio 36 minuta kao nagradu za to, suigrači, u prvom redu Musa, su ga počeli tražiti loptama kad su vidjeli što se događa, a Zagreb je u utakmicu ušao, i cijelo vrijeme ostao, spuštenog garda, stalno pokušavajući trčati, prihvaćajući susret isključivo kao dobar trening. Nisu ni znali ni željeli ni mogli limitirati Cedevitu i Slavicu u tom ekstra visokom napadačkom učinku od 129 tj. 47 poena.

Dečko je zakucao – po mojoj procjeni, nisam pravovremeno počeo brojati – barem petnaest puta, ili iz tranzicije ili iz čistih asista nakon 'picka', pohvatao je silne lopte skokom u napadu, ponekad nakon vlastitih promašaja – kao da otima lizalice djeci iz vrtića – i pogodio je jednu tricu. Eto vam 47 poena, i to uz pospremanje 22 od trideset pokušaja, eto vam i 16 skokova. U besmislenom natjecanju, doduše, toj famoznoj Premijer ligi s 'j', toliko besmislenoj da dva igrača Škrljeva, Štemberger i Perković, odlaze iz ekipe koja igra Premijer ligu s 'j' usred sezone da bi igrali 'tri na tri' košarku u Pekingu. Usput, s ekipom Kranja su osvojili osmo mjesto na tom kineskom mastersu – ako nekoga zanima. Ali opet – treba dati 47 poena. Moglo ih je i trebalo biti 49, ali se prilikom posljednjeg pokušaja zakucavanja, pod prekršajem, nekoliko sekundi prije kraja, Slavica ozlijedio; udario je prstom u obruč i prst mu je iskočio. Ništa strašno – jauke je uskoro zamijenio smiješak, prst su mu odmah vratili na mjesto, i potom je jednom jedinom nazočnom kolegi novinaru davao izjavu.

Napravimo sad i mali kroki junaka ovog tekstića – Nik Slavica je ove godine napunio dvadeset godina, potpisao je višegodišnji ugovor s Cedevitom i neko ćemo ga vrijeme gledati u Domu sportova. Inače je iz Šibenika, otac Nenad mu je također igrao košarku i bio mi je direktni suparnik – kao i tata Šarić – na krilnoj poziciji. Mlađe dobne kategorije proveo je u Ciboni, uz participiranje u nacionalnim selekcijama, iz koje je 'izvučen'  kao i Zubac i Žižić, raskid zbog neplaćanja. No, za razliku od njih dvojice – pauzirao je nakon toga. Predsezonu je proveo u Feneru, učeći od Obradovića i pomažući im u odsustvu većeg dijela momčadi. Teško je procijeniti njegove konačne domete, jer nije – što bi se u Dalmaciji reklo – ni pirka ni kanjac. Za poziciju 'četvorke' fali mu leđna tehnika i pokoji centimetar, za poziciju trojke fali mu dobar šut i baratanje loptom. Ako govorim o ozbiljnoj košarci, naravno… Negdje je nešto nekada naopako krenulo u njegovom igračkom razvoju. Netko je napravio krivu procjenu, ili čak nitko nije napravio nikakvu procjenu. Izrazito skočan, eksplozivan i snažan momak tu eksplozivnost, skočnost i snagu samo povremeno pokazuje – ova je utakmica bila izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ima puno loših navika, a znate kako se ono kaže – loše se navike lako stiču i teško gube, dok se dobre navike teško stižu i lako gube. Kad se dva-tri puta zaletio i skočio glavom do obruča kako bi blokirao suparnički šut, pitao sam se 'zašto ovo, pobogu, prije nisam od njega vidio'?

Tu u tekst 'out of the blue' uvodim igrača Zvezde Branka Lazića, kojeg sam gledao na istom mjestu tjedan dana prije, vlasnika srebrne medalje s nedavnog Eurobasketa. On nikada, nigdje i nikome – siguran sam – nije ubacio 47 poena. Ali bi ga svaki trener poželio u momčadi. Gledajući talentom limitiranog, ali radnog, karakternog i besprijekorno školovanog igrača kako svaku sekundu na parketu pošteno odrađuje mislio sam si 'kako to da naši treneri nisu u stanju već godinama i desetljećima proizvesti nekoliko Lazića?' Ako, dakle, Slavica ne postane dobar – barem – euroligaški igrač, i ozbiljan reprezentativac, sami smo si krivi.

(Foto: kkcedevita.hr/Pixsell)