ZORAN ČUTURA: Četvrt stoljeća od odlaska Srebrenka Despota

Nije mi se prvi put dogodilo, a sigurno se takvo što dogodilo svima, jer da nije ne bi postojali ni Murphyjevi zakoni, da se nečemu silno veselim, pa onda to 'nešto' propadne zbog više sile. Tako sam se silno veselio odlasku na beogradski Final Four, a svoje sam veselje (preuranjeno) već uspio podijeliti s čitateljima. A bogami i gledateljima, jer me jedna telka - nisam siguran smijem li evidentirati koja, pa ipak neću – nešto snimala za najavu FF-a, a ja sam se raspričao na bazi tog mog trodnevnog ili četverodnevnog boravka u Beogradu. Put je, dakle, otpao, razlog je kombinacija smrti i bolesti, upravo traju dva najgora tjedna mog života, i nadam se da mi se više nikada nešto slično neće ponoviti. Dijelit ću sudbinu većine 'normalnih' ljudi – gledat ću Final Four na televiziji. Nikakva tragedija, ni prvi ni zadnji put. Tragedija je – na stranu događaji u ova dva tjedna – u tome što je ovo bila možda i posljednja prilika da uživo gledam euroligaški Final Four.

Smrt je, kvragu, neobična pojava o kojoj ljudski rod razmišlja i s njom se bori - otkako ga ima. Sve se nešto nadajući da to nije kraj, nego je novi početak. Nečega. Nečega što nije dokazano da postoji, a nije dokazano ni da ne postoji. Pa uvijek nanovno možemo vrtiti tu tezu o novom početku po vijugama, imamo pravo na to. Smrt je bila apstraktna kad sam imao dvadeset, pa čak i trideset. Smrt se događala nekom drugom, negdje drugdje, uglavnom starijima. Eh, s dvadeset i trideset imao sam vremena do te neke starosti, do te neke bolesti koja je vezana uz starost, do te neke smrti koja je vezana uz bolest i starost. No, to je vrijeme prošlo užasno brzo, i smrt se nepozvana uselila u moju okolinu, iz apstraktnosti prelazeći u konkretnost. Ne bih znao točno reći kad se to dogodilo, ne bih se usudio napisati 'starost je došla 23. svibnja 2010, oko 11 sati', načinom na koji je Zoran Ferić otvorio svoj roman 'Kalendar Maja'. Jednostavno se dogodilo. I nemam nikakvih problema s konceptom smrtnosti, nitko ga nikada nije okrenuo u svoju korist, pa neću niti ja. Žao mi je zbog tog koncepta jer mi je tu dobro, tu se ugodno osjećam – makar se puno ljudi svojski trudi ogaditi mi boravak ovdje, uzmimo za primjer samo ovaj posljednji slučaj ministrice Dalić -  i nije mi drago da će tome doći kraj. Ali sam svjestan toga da će doći. I pravo je herojstvo naći zadovoljstvo i smisao u svakom danu oceana besmisla, pogotovo živeći ovakva dva tjedna kakva ja upravo živim.

U ona prapovijesna vremena bezbrižnosti i nesvjesnosti bilo je i događaja koji su nas upozoravali. Ali smo ih s vremenom uspjeli deletati, takva je ljudska priroda. A ovo je pravo vrijeme da se podsjetim na jedan od tih događaja, jer je takav datum.

12. svibnja 1983. poginuo je košarkaš Srebrenko Despot.  Četvrt stoljeća… Poginuo je na zagrebačkom zelenom valu, vračajući se iz tada popularnog kluba 'Saloon' u sitne sate, u one sate kad je na semaforima bilo treptavo žuto svjetlo. Čuo sam puno verzija te nesreće, a i puno je vremena prošlo, pa molim za razumijevanje, možda neće svaki detalj biti točan… Njegovu je volkswagen bubu pogodio tramvaj, i to na taj način da ju je pogodio točno u vozačka vrata, a djevojka koja je bila s njim ostala je neozlijeđena. Da je ubrzao, da je ranije kočio, da je, da je, da je… nesreće ne bi niti bilo, ili bi se dogodila, ali ne s fatalnim posljedicama. Srebrenko je poginuo s 25 godina, dva mjeseca nakon što sam ja dobio svoje prvo dijete, sina koji se u međuvremenu razmnožio i produžio lozu, produžio je ovaj izolirani ogranak plemena s dvoje unučadi. Iza njega nije ostao nitko. Roditelji i sestra. Majka koju sam znao sretati na Mirogoju dok i sama nije umrla, sitna ženica u crnom, postajao bih sitniji od nje kad bismo se sreli tamo kod groba na kojem su stihovi A.B. Šimića 'I čemu ovdje plač i tužbe? Što mogu biti glasi ljudi kraj ove vječne šutnje i mira?'. I košarkaška lopta. I devetka koja je neko vrijeme bila zamrznuta u povijesti Cibone za koju je igrao, sve dok je nije počeo nositi Dario Šarić nakon što se priključio 'vukovima'. U tom su čoporu, usput, vukovi bili samo oni koji su sjedili u kancelarijama, igrači nikad nisu bili vukovi.

Za njegovu sam smrt saznao sutradan ujutro, trebali smo zajedno krenuti na neke Univerzitetske igre, tako nešto. Ono, skupila se ekipica frendova, mislim da se to igralo u Puli, i mislim da smo na kraju bili drugi. Dobili smo Sarajevo, izgubili od Beograda, ili smo dobili Beograd, a izgubili od Sarajeva, tko će ga više znati. Išli smo se zajebavati, imao sam 21 godinu, ej, dvadeset i jednu godinu, i igrati košarku jer smo je voljeli. I Srebrenko i ja samo već bili ozbiljni igrači kad smo se – s ostalima koji su voljeli tu igru, a u međuvremenu su je ostavili – nalazili nedjeljama na Tuškancu i igrali basket tri-na-tri. Cijeli božji dan. Zapravo, hakl a ne basket. Tada termin 'basket' još nije ušao u upotrebu. Makar u Zagrebu nije, tu se haklalo. U istom kontekstu se i išlo na taj turnirčić.

Neko je vrijeme uspomena na Srebrenka održavana čak i službeno, memorijalom, kasnije je sve otišlo u 'fade out'. Svaki moj slijedeći posjet grobu značio je i sve manje i manje svjećica. Zadnji put kad sam bio, nema tome dugo, bile su tri. Od kojih niti jedna gorila nije.

Nakon svih ovih godina u sjećanju mi je ostao više kao prijatelj, manje kao košarkaš. Igrali smo zajedno samo jednu sezonu, on je – nadrkan na Cibonu koja mu nije ispunila nešto što je bila obećala – bio otišao u ljubljansku Olimpiju, pa u vojsku, pa se vratio, a ja sam se taman bio priključio klubu, mlad i zelen. U koji smo obojica došli iz 'Industromontaže', današnjeg 'Zrinjevca'. Srebrenko je jednu sezonu bio proveo i na sveučilištu u SAD, u Nebrasci. Rekao mi je da je tada bio na koncertu John Lee Hookera, 'jedini bijelac u publici'. Hahaha, to bih volio vidjeti… Valjda je tamo bio zbog socijalističkih pravila i pravilnika, druga vremena. Ako si želio promijeniti klub, a onaj prethodni te nije puštao, morao si pauzirati godinu dana. Tako nešto… I onda je godina dana u SAD bila idealna varijanta da se to odradi na elegantan način. Sve je to zaboravljeno. I Mihovil Nakić je godinu dana bio u SAD, recimo.

Dijelili smo strast prema glazbi, ljubav prema filmovima. Žena i ja tada smo živjeli u strogom centru grada, blizu Langovog trga, a kako smo imali malo dijete i navečer se nismo micali iz kuće – često su nas pohodili oni  koji nisu znali kud bi sa sobom, a lutali su gradom. Kucanje na spuštene rolete u prizemlju… Pa tako i Srebrenko. Četvrt stoljeća pobrisalo je mnoga sjećanja, ali jasno se sjećam da smo jedne večeri kod mene zajedno gledali 'Performace', film u kojem je debitirao Mick Jagger, poprilično avangardan uradak za ono vrijeme, pun droge i seksa. Tja, bili smo mladi i palili smo se na takve stvari.

Izgledom je bio najbliži predodžbi o Apolonu… Nešto viši od dva metra, atletski tip, ravnog držanja, pune usne, plave oči, malo duža plava kosa koja je skakala dok je igrao. Faca. Ljubimac ženskog dijela publike, objekt zavisti muškog dijela publike. Unaprijeđena verzija mladog glumca Keitha Carradinea. I, što više kazati? Velika je šteta što ga nema… Ali, kako 'čovjek živi onoliko dugo koliko traju sjećanja na njega', možda i ovaj tekst barem malo produži njegov boravak u našim sjećanjima.