ZORAN ČUTURA: Cedevitizacija hrvatske košarke

Na početku je finale bilo obećavajuće, na kraju je ispalo dosadnjikavo. Tja, ako sad krenem raditi neku dramu oko toga da je Cibona dva puta prišla na minus šest u posljednjoj četvrtini četvrte utakmice i bila je u prilici preokrenuti cijelu seriju – ispast ću tragikomičan. Povratak Stipanovića u momčad bio je ključ finala, čak ni odsustvo Cherryja nije se pretjerano osjetilo kod Cedevite. I tu se stvarno više nema što dodati, finalna je serija puno više ovisila o stanju Cedevite nego o mogućnostima Cibone. Makar sam se bio ponadao da će se sve zakomplicirati… Gledajte, mali Uljarević iz Cibone kroz sudjelovanje u onoj posljednjoj, zadarskoj, akciji reprezentacije ispao je neki igrač(ić), neka svijetla točka, neka budućnost cijele naše košarke. Onda se u finalu sticajem okolnosti, zbog odustva Cherryja, ukaže mali Perković i učinkom nadmaši Uljarevića. Pa sad ti budi pametan i izvlači iz toga neke velike zaključke. Tko bi od njih trebao igrati za reprezentaciju? Tko igra zato što nema tko drugi igrati, a tko ne igra zato što mora čekati na red i paralelno jesti žgance kako bi kvalitetom nadmašio velike dečke koji nose rezultat?

Možda je u cijeloj priči najpravednije to što je tinejdžer iz BiH Džanan Musa bio najbolji igrač posljednje utakmice sezone, možda nam baš to ukaže u kakvom nam je stanju košarka, kakve igrače imamo, koliko lutamo, koliko smo daleko od dobrog stanja u tom sportu, da uporno ne lažemo sami sebi. A ni njega iduće sezone neće biti ovdje. Ako ne bude nekakvih posudbi iz NBA, razigravanja po Europi i sličnih kombinacija. Teško, gospodin Ražnatović uzet će proviziju, Cedevita će biti zadovoljna inkasom odštete, kao što su svojedobno inkasirali lijepu lovu za Nurkića, i 'đenja Musi. Nikad se više neće vratiti. Bilo mi ga je zadovoljstvo gledati… Povremeno. Završava sezona nakon koje nitko nema pravo biti pretjerano zadovoljan. Ambicije prvaka su bile veće od osvajanja dva domaća trofeja, ispadanja u polufinalu regionalne lige i skora 0-6 u drugom krugu Eurocupa. Uostalom, informiranije kolege odavno su napisale da 'Zdovc vodi posljednje utakmice s klupe Cedevite'. Slijedeći, molim… Po meni je Slaven Rimac zaslužio priliku, pravu priliku. Ali, tko će ga znati što će brainstorming u uredima Cedevite, ili Atlantic grupe, iznjedriti. Cibona vjerojatno nije imala na pameti mijenjanje odlazak američkog pojačanja Halla nakon sedam utakmica i mijenjanje tri trenera tijekom sezone, već sam zaboravio tko je bio onaj srednji, između Subotića i Nazora. Je li uopće bilo srednjeg? I zašto je uopće otišao Mulaomerović? Iz ove perspektive opravdano pitanje, nije li? Zadar je imao solidnu sezonu, Aramis Naglić je proglašen najboljim domaćim trenerom sezone, ali je ispao prije dva domaća finala, oba puta od Cibone. Ispada kako je Nazor napravio solidan posao. Ali, smije li se takvo što reći za nekoga tko je regionalnu sezonu završio na pretposljednjem regionalnom mjestu? Split je ostao na svome, preživio je pa čak i pobijedio Cedevitu jednom u polufinalu. Šibenik je pao, ostali su tu da popune broj Premijer ligaša i da budu sretni što igraju u istom rangu natjecanja s nekadašnjim velikim imenima.

Više nitko ne spominje 'Maccabizaciju hrvatske košarke', makar je Cedevita uzela deset uzastopnih domaćih trofeja. Cibona je bila uzela jedanaest uzastopnih prvenstava – mislim da sam dobro pobrojao – povremeno (čak i redovito, dva puta sam i sam u tome sudjelovao kao igrač Splita) gubivši Kupove. Tada se itekako pričalo i pisalo o toj Maccabizaciji i kako je izbjeći. Možda je stvar u tome da Maccabi više nije dominantan u Izraelu, pa treba naći novi termin. Cedevitizacija, hrvatske košarke, eto vam ga. Kako je izbjeći? Za sada nikako, nitko nema suvislu ideju oko toga.

Na kraju svake od posljednjih nekoliko košarkaških sezona (lagao bih kad bih sad još dodao brojku, ne znam jesu li to zadnje dvije, tri ili četiri sezone…) pomislim isto: pastimater, pa zar doista Hrvatska ne može imati nekog stabilnog, solidnog euroligaša, da ne gledam Euroligu isključivo na televiziji i da se ne dižem usred noći kako bih gledao NBA i time zadovoljio strast za pravom košarkom? Ne ide, prilika je propuštena onih davnih dana kad je opstruirana fuzija Cibone i Cedevite. A imam pravo razmišljati o tome da bi danas nekakav bastard, Cibovita ili Cedebona, bio na ozbiljnoj klupskoj košarkaškoj karti Europe. Mislim da ta priča o fuziji, barem je Cedevitine strane tada to bilo vrlo ozbiljno, datira iz 10'. Osam je dugih godina prošlo, a da nikakvog pomaka nabolje nije bilo… Pogotovo sa strane Cibone, koja je tada priču i opstruirala. Vjerojatno na inicijativu Grada, nikad nisam saznao što se točno dogodilo, zašto se Atlantic grupa povukla. Neka sinergija javnog i privatnog kapitala vjerojatno bi donijela i boljitak, takav bi klub postao izlog naše košarke u Europi, ne bi bilo spora oko dvorane u kojoj bi se igralo, znalo bi se kuda se na košarku u Zagrebu ide, gdje se trebaju pokazati duboki dekoltei i kratke suknje, znalo bi se i gdje bi igračima bila privilegija igrati, znalo bi se i da najkvalitetniji treneri teže voditi takav klub i takvu momčad. Tja, nije se dogodilo, niti će se ikad više dogoditi, ali imam(o) pravo na maštanje.

(Foto: Pixsell)