Zalijevanje djeteline ili kako sve Celticsi mogu vratiti naslov u Boston

Unatoč srceparajućem ispadanju od Miami Heata u finalu Istoka, navijači Boston Celticsa imaju svako pravo biti uzbuđeni povodom skorašnje budućnosti. Serija u kojoj su jasno bile vidljive male pukotine u strukturi i elementima igre na terenu, što se pak jasno odražava na stvari na kojima mora poraditi svaki pojedini igrač, kao i sam generalni menadžer Danny Ainge pri sitnim preinakama na rosteru – jasna je nit vodilja ovoj organizaciji.

Nakon tri konferencijska finala u zadnje četiri sezone (i jednoj u kojoj su ispali u polufinalu) ljubitelji zelene boje s pravom se nadaju da bi naredna mogla biti ta u kojoj bi se Celticsi po prvi puta nakon 2010. našli u Velikom finalu, a gorespomenuto iskustvo ispadanja tek korak prije njega eliminira popriličnu dozu opravdavanja najsjajnijim zvijezdama Jaysonu Tatumu (22 godine) i Jaylenu Brownu (jučer napunio 24) kao premladima ili igračima čije vrijeme tek dolazi. Taj trenutak je stigao i nema više čekanja.

Zapravo ne znamo još kad će točno stići, ali povjerenik NBA lige Adam Silver nada se da će početi tamo negdje oko Božića, što je ovih dana i objavljeno. Bilo kako bilo, pred Dannyjem Aingeom je nelak posao privući pojačanja namamivši ih mladim sastavom kojima nedostaje samo neznatan boost dodatnog iskustva i rutinerstva. U prvoj utakmici 17/18 sezone, i to nakon samo pet minuta igre, dogodio se trenutak koji je drastično usporio inače dobro isplaniran uspon Celticsa prema vrhu.

Gordon Hayward, koji je došao kao legitiman, čvrst All-Star (a takav je i ugovor dobio) slomio je gležanj i preživio ozljedu nakon koje niti u jednom trenutku nije bio isti igrač. Ozljede su u sportu najneugodniji, a opet najčešći primjeri ''crnog labuda'', no dobra je stvar kod Celticsa da njihov roster jednostavno uživa dovoljno talenta da taj gubitak maksimalno amortizira.

Činjenica, doduše, i dalje stoji kako je mastodontski ugovor ovakvog Haywarda popriličan vjetar u prsa uspinjanju Celticsa na ligaškom power rankingu. Da, sav taj draftirani talent garantira ogroman internal growth, ali doći će trenutak kad će i ti igrači baš to htjeti naplatiti. Zapravo, već je došao. Postavimo temelje raščlambe tvrdnjom da se situacija s Alom Horfordom (koji je odbio igračku opciju od 30 milijuna i preselio u Philadelphiju) neće ponoviti i da će Hayward gotovo sigurno pokupiti opciju od 34.2 milijuna dolara, tim više jer će svega ŠEST momčadi imati prostor na salary capu ove međusezone. Posljedica je to najviše činjenice da neće doći do projiciranog povećanja istog radi dobro poznatih okolnosti.

Celticsi su jedna od momčadi s velikim financijskim zavrzlamama. Po trenutnom stanju (bez ijednog igračkog dodatka), imat će 13 milijuna dolara prekoračenja salary capa, što znači 23 milijuna dolara poreza na luksuz. Sezone koju već sad s nestrpljenjem iščekujemo aktivira se novi Brownov ugovor, kao i razdoblje pregovora oko produžetka onog Jaysona Tatuma koji će u zadnjoj godini svog rookie ugovora zaraditi tek nešto ispod deset milijuna dolara. Aktivnosti tog tipa nastupit će u prosincu, nakon drafta 18. studenog – uostalom i salary cap je tek potrebno potvrditi (predviđa se da će ostati na 109 milijuna dolara s podjednakim luxury taxom od oko 132 milijuna dolara).

OFF-SEASON METE

Cijele prošle sezone navijači i specijalizirani portali bavili su se potencijalnim zamjenama koje bi mogle gurnuti Celticse u prvi red favorita za naslov. Ili barem u ravnopravan status tog tipa s još jednom ili dvije momčadi. Rudy Gobert se u više navrata spominjao kao netko tko bi gotovo pa savršeno komplementirao trenutnu konfiguraciju rostera Brada Stevensa. Ali možda upravo zbog te činjenice zaboravljamo na realnu ostvarivost tog manevra.

U idealnom scenariju bi Celticsi poslali nazad Haywarda u Salt Lake City, koji bi se samo vratio u dobro poznato okruženje. Naravno, u paketu bi bili prisutni i neki od igrača posljednje dvije draft klase plus budući izbori, a jedna ''poluga'' u koje se navijači uzdaju jest i zahlađenje odnosa de facto cijele organizacije Utah Jazza prema Gobertu radi dobro poznatog cirkusa uoči dolaska koronavirusa u NBA i petomjesečnog zamrzavanja lige.

Ugledni novinar s The Athletica koji prati Celticse Jay King pisao je o mogućnosti tripartitne zamjene u trokutu Celticsi-Pacersi-Kingsi. Stevens bi dobio po igrača iz preostalih momčadi – Mylesa Turnera i Buddyja Hielda. Hayward se spominje nekoliko tjedana u kontekstu Indiane, najprije iz razloga jer se sve više šuška o odlasku Oladipa i momčadi će faliti kreacije na perimetru, a s druge strane radi Haywardova povratka doma s obzirom da je u pitanju ponosni ''dečko iz Indiane''. S obzirom da nije ni zagrebao karijerni učinak prošlog takvog, možda bi ovo bila dobra solucija za obje strane. Slično se može reći i za Pacerse jer bi više prostora u reketu odlaskom Turnera za razvoj dobio Domantas Sabonis. Celticsi bi s Turnerom i Danielom Theisom dobili dva igrača frontcourta u kojem niti jednog protivnik ne bi smio pustiti samog na šutu za tri, a to je danas ogroman kapital. Pogotovo uz talent na vanjskim pozicijama koji je perjanica ovih Celticsa.

Eventualno dovođenje Buddyja Hielda još jednom bi predstavljalo oslađivanje Celticsa, kao igrački jedne od najatraktivnijih destinacija trade roka, potresima u tuđim svlačionicama. Hield je prilično jednoznačno dao do znanja kako bi htio napustiti Kingse, a razlog je bilo njegovo nezadovoljstvo stanovitim odlukama trenera Lukea Waltona. No opet, geneza tih nesporazuma je Hieldovo pomalo hirovito ponašanje prvenstveno povodom degradiranja na klupu (i promoviranje u prvu petorku Bogdana Bogdanovića) te nema garancije kako bi mu Brad Stevens u sličnim situacijama predstavljao veći autoritet. Ono što možda bi jest pobjedničko okružje i očigledni obrisi Celticsa kao istinske šampionske momčadi.

Pridruži li joj se, Hield bi u nju ugradio također jedan element koji rosteru trenutno nedostaje, a to je elitni čistokrvni catch and shoot igrač, i to onaj koji bi se u toj ulozi osjećao ugodno. Radi se o jednom od najbojih tricaša (i to u tricaškoj NBA), uostalom Bahamljanin (Bahamac? Bahamez?) je aktualni pobjednik natjecanja u istima minulog All-Star vikenda.

Sljedeći kojeg se nikako ne smije zaboraviti spomenuti jest Andre Drummond. Još prije nekoliko sezona zasigurno top deset (po nekima i top pet) visokih igrača lige poznat je možda kao najbolji skakač lige. Možda je nekima ispod radara proletio podatak je je ovdje u pitanju četverostruki lider po prosjeku skokova, sve u zadnjih pet sezona (2016, 2018, 2019, 2020), a u slučaju zamjene za Haywarda, mogao bi to biti ''kontekstualno idealan'' trade za obje strane, Celticse i Cleveland Cavalierse.

Naime, dok je Hayward sveukupno gledajući, čak i u ovom stanju, bolji igrač od Drummonda, Celticsima je nužno jako tijelo u reketu. Radi se o igraču koji ima tek 27 godina, ugovor mu otprilike mečira Haywardov pa bi njegova akvizicija eliminirala mogućnost dovođenja ostalih igrača masnijih ugovora (te bi dodatan napredak mladih zvijezda Celticsa bio obavezan), no ono što je bitno jest da i na Drummonda čist zrak s Atlantika, jedinstvo svlačionice i duhovi ne tako davne Ubuntu mantre navedu da vrati ono najbolje što ima u sebi. Osim Drummonda, kao potencijalna rješenja u reketu spominjali su se i Steven Adams, Tristan Thompson i netko od dvojca Denver Nuggetsa Paul Millsap ili Mason Plumlee.

Zadnjih tjedana je u kontekstu Bostona podosta Internetom procirkuliralo ime Victora Oladipa. Postavlja se pitanje zašto mijenjati jednog bivšeg All-Star igrača kojem je ozljeda ''skinula značku'' drugime? I nad čijom se karijerom u nastavku nadvilo milijarde upitnika. Ainge mora osigurati minimalan rizik uz maksimalno nadograđivanje košarkaške vrijednosti momčadi jer, s obzirom na okolnosti, prime godine Tatuma i Browna počinju, a u slučaju da se one počnu intenzivno kapitalizirati, problem neće predstavljati činjenica da su one Kembe Walkera lagano na izmaku (naglašavamo, ne toliko da u određenim trenucima ne bude i prevaga na terenu).

Na kraju, posebno je pitanje kako će Ainge rukovoditi silnim (pre)mladim talentom, budući da Celticsi biraju kao 14., 26. i 30. na nadolazećem draftu. Za momčad u win-now modu našao bi se (s igračima prve, druge ili treće godine već pod ugovorom) u situaciji u kojoj ima dosta talenta za ponuditi momčadima u aktivnom, smislenom rebuildingu (netko spomenuo Sama Prestija?) i to bi mogla biti svojevrsna niša na tržištu.

POSTOJI PROBLEM... VELIKI PROBLEM

I dok izvana današnji Boston Celticsi djeluju kao rasno štene iz najboljeg uzgoja, za koje je samo pitanje vremena kad će narasti i pokupiti sve moguće nagrade, ispod površine stvari stoje malo drukčije.

Mnogi akteri NBA lige, u ovoj ili onoj poziciji, u sadašnjosti ili prošlosti, nisu fanovi Dannyja Aingea. Upotrijebili smo eufemizam kako nam navijači Celticsa ne bi zamjerili (a samo oni su eventualno došli do trenutne točke s čitanjem ovog teksta), ali dugogodišnji GM 17-erostrukih prvaka još je kao igrač bio poznat kao hm... makjavelist na terenu, a još više u dijelu karijere nakon igračke (iz čijih ranih faza pamtimo situacije u kojima mu je znao biti bačen ručnik u glavu). Naime, izvori odaju kako se u NBPA čak kod nekih igrača s gnušanjem gleda na dres ovih Celticsa, a najveći razlog je upravo Danny Ainge, odnosno situacija u kojoj se na hladnokrvno i ne pretjerano ljudski način riješio Isaiaha Thomasa u ljeto 2017.

Omaleni bek imao je sezonu karijere u Bostonu (16/17) upisavši 29 poena u prosjeku kroz godinu, kao najbolji igrač vodio je momčad do finala Istoka, postao All-Starom i peti (!!) u glasanju za MVP-a sezone. Sve to u jako teškim okolnostima, kako privatnim, tako i sportskim. Točno uoči doigravanja poginula mu je sestra u prometnoj nesreći, a cijelu kampanju odigrao je s nemalom ozljedom kuka. Sve ove stavke obgrljava još jedna nevjerojatna činjenica – ovakav mod superjunaka je s financijske strane motiviran ugovorčićem od svega 27 milijuna na četiri godine, odnosno 6.6 milijuna ove kritične sezone.

Vjerojatno najplastičnija ilustracija gigantskog srca ovog danas 31-godišnjaka jest situacija u prvoj utakmici polufinala Istoka protiv Washington Wizadrsa kada mu je u prilikom jedne obrambene rotacije u duelu s Ottom Porterom izbijen zub. Taj isti zub samo je pokupio s terena, nastavio igru i zabio tricu. Takva herojstva ne prolaze neprepoznato kod navijača. No isto se nije moglo reći za čovjeka koji je u tom razdoblju imao budućnost njegove karijere u svojim rukama.

Savršeno svjestan zdravstvenog stanja mu, Ainge je mijenjao Thomasa u Cleveland kako bi došao do Kyriea Irvinga, Thomas je pak radi problematičnog kuka propustio ogroman dio 17/18 sezone (odigrao svega 15 utakmica), a s obzirom da je LeBron James po običaju prigovarao radi manjka igračke podrške, ne treba biti previše pronicljiv da bi se opisalo IT-eve osjećaje u toj situaciji. Sve radi prve polovice 2017. kada je, koliko god patetično zvučalo, ostavio srce i dušu za Celticse.

„Boston će uvijek imati moju ljubav.“, rekao je početkom studenog 2017.

„Ali mislim da više s Aingeom neću riječ progovoriti.“

Premotajmo tri godine unaprijed u današnje vrijeme, kad se aktualiziraju priče o Thomasovom povratku u Celticse. Bez obzira što je shvaćamo zdravo za gotovo, Internet je veoma liberalna platforma (točnije, u vrijeme društvenih mreža i neka vrsta paralelne/virtualne stvarnosti), pa si određeni vlasnici tipkovnica dozvoljavaju da ovaj tweet

protumače kao najavu njegova povratka. Ali navijačka ljubav je često slijepa, pojavile su se već ponude od strane fanova Celticsa da Thomasa pokupe na Logan aerodromu, ali vjerojatnije je da je samo u pitanju follow-up ovog ranijeg igračeva istupa na društvenim mrežama:

U SEBE I U SVOJE BEBE

Nakon case studyja jedne priče, valja se pozabaviti budućnošću. I dok je free agency ono što na poseban način fanove drži čvrsto povezanima uz NBA cirkus u tjednima kad lopte miruju, fokus kad su u pitanju Celticsi najviše treba biti usmjeren prema vlastitim snagama. Hoće li Tatum postati superstar konzistentnijih navika, bez ''zagrijavanja'' šutem od (recimo) 0-8 kako je često znao ulaziti u utakmice? Hoće li Brown raditi na razigravačkim sposobnosima kako bi ga se moglo zvati zaokruženim triple-threat napadačem?

Hoće li Marcus Smart dodatno napredovati u šutu? Ovo pitanje je više opcionalno – igrači poput Smarta su jednorozi svoje vrste i zapravo napisavši ovo zapitali smo se ''tko je to u ligi još poput Smarta?'', ako uzmemo u obzir set njegovih karakteristika na terenu i van njega. Dotaknemo li se Kembe Walkera, reći ćemo da je za vjerovati da su blackoutovi u doigravanju više stvar slučajnosti i statističke vjerojatnosti, dok s druge strane o njegovom nekom obrambenom napretku s 30 godina i s tipom tijela kojim ga je majka priroda obdarila nema previše smisla diskutirati.

Ako pričamo o igračima s drugog kraja klupe, važno je pitanje tko od njih ima najbolji potencijal za inauguruaciju u ozbiljnu Stevensovu rotaciju? Za pretpostaviti je da je to neko od Williamsa (zašto ne obojica?), a svakako bi se to dalo reći za Romea Langforda pod uvjetom da ga zaobiđu ozljede. Od ključne je važnosti da postane čim postojaniji šuter, no s obzirom da je prošao operaciju, ni manje ni više nego zapešća, jasno je kako mu treba dati vremena.

Semi Ojeyele je još jedan igrač kojeg treba imati na oku. U pitanju je defenzivac ''smartovskog'' polivalentnog potencijala, a u šutu za tri je napredovao sa 31.5% u sezoni 18/19 na 37.8% 19/20 i Stevens će sigurno ispravno valorizirati rad koji je ovaj igrač uložio u napredak.  

Od Daniela Theisa, Enesa Kantera (vjerojatan odlazak), Brada Wannamakera (također), Tremonta Watersa i Carsena Edwardsa se uglavnom zna što se može, odnosno ne može očekivati, dok za Jevontea Greena i Vincenta Poiriera te Tacka Falla, bojimo se, nema mjesta na rosteru. Posebno nam je žao radi Francuza s obzirom da je u vrijeme trenerovanja Velimira Perasovića u Baskoniji bio jednim od boljih centara Eurolige, no srećom NBA je približavanjem G-Ligi i definiranjem novih tipova ugovora u CBA-u iz 2017. omogućila agilniju fluktuaciju između rostera NBA momčadi i pripadajućih im razvojnih.

Točnije, srećom po igrače koji ''lebde'' između NBA i profesionalne košarke van nje. Manje je taj trend usrećio, primjerice, Euroligu, a opća elitizacija u konačnici najviše šteti onima na kraju lanca, no to je tema za neku drugu priču.