Zadar kao putokaz za rješavanje kroničnog problema hrvatske košarke

Hrvatska košarka dobila je proteklih tjedana nekoliko vrlo dobrih vijesti. Prvo smo, na temelju rezultata reprezentacija koje su igrale na Svjetskom prvenstvu, osigurali plasman u kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju. Pored toga, prije nekoliko je dana iz HKS-a stigla potvrda kako će se Hrvatska kandidirati da bude domaćin jednog od četiri turnira, za što ima i novčanu garanciju od Vlade RH. Posao je to koji košta oko tri milijuna eura, a bez dobrog sponzora, HKS to ne može sam pokriti.

Igranje kvalifikacija, a potom i eventualni plasman u Tokio, izuzetno je važan jer nam je prijetio scenarij u kojem bi naših sedam NBA igrača, uključujući Bojana Bogdanovića u naponu snage, dvije pune godine bili bez reprezentativnog nastupa. Pokušaj plasmana u Zemlju izlazećeg sunca jedna je od mjera za pokušaj spasa hrvatske košarke, koja je dotakla najveće dno u svojoj povijesti. Riječi su to koje možda zvuče grubo i teško, ali kada vas nokautiraju Rumunjska, Mađarska, Nizozemska i Poljska, nemamo nijedan blaži termin. Hoće li eventualni plasman na OI ujedno donijeti i blagostanje u hrvatskoj košarci? Teško, barem dok se ne napravi temeljiti zaokret u radu klubova. A tu po prvi puta nakon dugo vremena uočavamo napredak.

Hrvatskim klubovima puno se toga može zamjeriti u radu s domaćim igračima. I nije to od jučer, radi se o problemu koji je prisutan više od 15 godina. Vječito marginaliziranje mladih igrača koji su često ostvarivali sjajne rezultate s mlađim reprezentacijama Hrvatske, a sve da bi se oslobodio prostor za strana, najčešće američka – “pojačanja”. Pobrojiti sve Amerikance koji su okupirali bekovske pozicijeu  hrvatskim regionalnim ligašima bio bi vrlo lavovski posao, a mi smo se odlučili osvrnuti na jedina preostala dva hrvatska predstavnika u ABA ligi. Kada se vratimo na problem nedostatka bekova, a s naglaskom na playmakere, dovoljno je kao uzrok problema pogledati tko je sve organizirao igru Cibone i Zadra u zadnjih osam godina (uzorak nije ništa bolji ni u ranijim godinama).

CIBONA

2019/20 – Matic Rebec, Shane Gibson, Donatas Sabeckis
2018/19 – Marko Ljubičić, Roko Rogić, Karlo Uljarević
2017/18 – Langston Hall, Branislav Ratkovica, Karlo Uljarević
2016/17 – Scott Reynolds, Žan Mark Šiško, Paolo Marinelli, Karlo Uljarević
2015/16 – James Florence, Devon Saddler, Dominik Mavra, Žan Mark Šiško
2014/15 - Jerel Blassingame, Devon Van Oostrum, Dominik Mavra
2013/14 – Jerel Blassingame, Davor Kus, Martin Junaković, Dominik Mavra
2012/13 – Jermaine Anderson, Davor Kus, Tweety Carter, Dustin Ware, Hrvoje Kovačević
2011/12 – Brian Chase, Davor Kus, Demonte Harper, Hrvoje Kovačević
 

ZADAR

2018/19 – Malcolm Grant, Kwame Vaughn, Lovre Bašić
2017/18 – Preston Knowles, Jakov Vladović, Lovre Bašić
2016/17 – Jakov Vladović, Yannick Franke, Lovre Bašić
2015/16 – Glenn Cosey, Ante Delaš, Lovre Bašić
2014/15 – James Florence, Juraj Segarić, Lovre Bašić
2013/14 – Renaldo Lawrence, Mark Lyons, Toni Prostran, Lovre Bašić
2012/13 – Dwight Lee Thorne, Vedran Morović, Toni Prostran
2011/12 – Dewayne Reed, Uroš Zadnik, Karlo Vragović

Zašto kod Zadra nismo naveli ovosezonska rješenja na poziciji broj jedan? Upravo zato što se konačno nazire svjetlo na kraju tunela. Zadrani u sezonu ulaze s Martinom Junakovićem i Karlom Uljarevićem kao prvim razigravačima, što je sjajan podatak jer ne samo da se radi o hrvatskim igračima, već je 21-godišnji Uljarević naš ponajveći talent na bekovskim pozicijama, dok je i Junaković s 25 godina dovoljno mlad da napreduje. I ne treba pritom na ovaj mladi duet gledati kao na spasitelje hrvatske košarke, ali da ih valja istrpjeti barem jednu sezonu – to je nepobitno. Tko misli suprotno, neka se sjeti kakve rezultate Zadar, pa i Cibona ostvaruju posljednjih sezona. U Europi ih nema nigdje, a u ABA ligi svaku sezonu startaju s ciljem da što mirnije osiguraju opstanak. O borbi za doigravanje ne priča se još od 2014. i pohoda Darija Šarića na naslov usred Beograda. Ako se uz silna pojačanja izvana naši klubovi ne mogu izboriti za ikakav opipljiviji rezultat, onda je grijeh ne pokušati s jeftinijim i mlađim rješenjima. Da je to pravi put, potvrdio nam je i Veljko Mršić.

“Čestitam im na tom potezu! S druge strane, to je povezano i sa snagom klubova koji nemaju mogućnost dovoditi provjerene igrače tako da su bili primorani okrenuti se jednom drugom smjeru. Dogoročno, to je ispravno i ako svi klubovi krenu s takvom strategijom, kroz 3-4 godine će se vidjeti pozitivne strane tih poteza”, rekao je za Germanijak izbornik hrvatske reprezentacije. 

Gdje je onda pošlo po krivu? Problem s nedostatkom playmakera nije bio uobičajen do prije nekoliko godina, kada smo na velika natjecanja odlazili s trojcem Planinić, Popović, Ukić.

“Činjenica je da zadnjih godina, od generacije rođene 1985. u kojoj su bili Ukić, da smo do tada proizvodili dobri bekovi na euroligaškom nivou. Kasnije je došlo do zastoja, mislim da je to povezano sa slabljenjem klubova. Prije smo imali jaku Cibonu, Split, Zadar, pa 1990-ih Zrinjevac, da ne govorim o Zagrebu, oni su svi igrali u Europi snažne utakmice. U takvoj smo situaciji imali dobrih igrača na svim pozicijama, uključujući i bekovske. Sada s iznimkom Cedevite koja se u jednom period borila za ozbiljne stvari u Euroligi, Eurokupu i ABA ligi, te je iz nje izašlo dosta dobrih igrača, doduše ne playeva, mi takvih klubova nemamo. Kada se osnaže klubovi i postanu respektabilni barem u regionalnoj ligi, onda ćemo proizvoditi bolje igrače”, smatra Mršić.

Osim jačanja klubova do te mjere da se doista i počnu boriti za ambicioznije ciljeve van gabarita hrvatske lige i kupa, Mršić smatra da je problem i u odgoju igrača od samih početaka.

“U mlađim kategorijama trebamo napraviti zaokret u odnosu na ovo što sada radimo. Kreće se u osnovnu školu, a uči se gradivo srednje. S djecom se ne radi ispravno i prije nego što znaju osnove, preskaču se stepenice u razvoju i tu se u startu zaostaje.”

Za kraj razgovora oko problematike playmakera, nismo mogli ne osvrnuti se na ‘slučaj Larkin’, ako takva opcija uopće i postoji kao nešto realno.  

“O tome nismo razgovarali. Prvo želimo vidjeti koga imamo na raspolaganju od naših igrača. Želimo stvoriti momčad, homogenu grupu koja će u svakom trenutku dati sve od sebe. Dovoditi igrače poput Larkina ili neke druge ekstra klase, mi to financijski ne možemo ispratiti. A mislim da ideja dovođenja nekoga tko nema baš nikakve poveznice s Hrvatskom nije dobra za homogenost momčadi koju želimo postići. S Draperom je, primjerice, ipak bila drugačija situacija jer je igrao odlično u Cedeviti. Kasnije je tu bio Lafayette koji nikada nije igrao za neki naš klub, pa to nije ispalo dobro. Primjeri i drugih sportova govore nam da je najčešće tako, poput Xavija Garcije, Eduarda, Iztoka Puca..”

Piše: Ivan Mušlek

(foto: Pixsell)