Veljko Mršić za Germanijak: Prioriteti su vraćanje dugova i ostanak u ligi

Do Veljka Mršića nikad nije – barem meni – bilo teško doći. Još otkad ga je Dragan Šakota kao juniora gurnuo u prvu momčad Cibone (ma je li to bilo 89' ili 90'?) gdje sam ja imao status veterana, pa do dana današnjega, kad već debelo plovi trenerskim vodama,  u vrlo smo korektnim odnosima. Nakon sjajne igračke karijere, koja je uključivala i tri reprezentativne medalje i naslov u Italiji – jedini za Varese u zadnji 40 godina – i tri godine Unicaje i još ponešto, Mršić se opredijelio za trenerski posao i baš se na njegovom primjeru može vidjeti zašto je to 'kruh sa sedam kora'. Sticajem okolnosti (čitati: nestabilnosti sredina u kojima je radio) prva tri posla nije odradio do kraja – u Splitu, Vareseu i Ciboni. Da bi tek s Cedevitom, naslijedivši Repešu po nenadanom odlasku u Milano, mirno osvojio sve domaće trofeje u dvije sezone.

I razišao se s klubom. Ili klub s njim. I potom je čekao na novi posao nekoliko mjeseci. Sjedili smo jedan do drugoga u Draženovoj dvorani tijekom kvalifikacijske utakmice Hrvatska-Italija i tad mi je rekao da je 'vrlo blizu Bilbau', što se dan-dva potom i realiziralo. A ni Bilbao baš nije stabilan… S 6-10 četrtnaesti su u španjolskoj ACB ligi, neugodno blizu zone ispadanja. Mršić je s njima upisao tri pobjede, ali je odmah u prvoj utakmici na svom terenu Bilbao bio poražen od direktnog suparnika na ljestvici – Burgosa.

„Da, preuzeo sam ih u nezgodnom trenutku, baš prije te utakmice, a nakon kvalifikacija zbog kojih nam je bilo odsutno dosta igrača. Nisam poznavao ekipu, nisam znao njene mogućnosti. A i taj Burgos uopće nije loš, promijenili su Amerikanca, dobili četiri od posljednjih šest. No, to nam je – za sada – jedini kiks. Polako se dižemo, radimo na detaljima koji nam nedostaju. Pobijedili smo dvije domaće utakmice – Estudiantes i Unicaju – a dvije gostujuće – s Andorrom i Gran Canariom – smo izgubili, ali gusto. Pogotovo onu na Kanarima, ostala je u domeni jednog ili dva posjeda. Tamo smo tijekom utakmice bili bliži pobjedi nego protiv Unicaje, što više da ti kažem…“

No, jučer je Bilbao taj poraz 'poništio' pobjedom nad Joventutom.

Navikli smo od Bilbaa da bude bolji, u Španjolskoj je redovito u gornjoj polovini kvalitetom, redovito je i na europskoj sceni.

„Ovo je, recimo to tako, tranzicijski period za klub. Prije dvije godine novo je vodstvo ušlo unutra i zateklo je dug od oko šest milijuna eura. Tako je za prošlu sezonu budžet bio drastično rezan, a za ovu je još i manji nego za prošlu.“

Ako to nije neka tajna, može li se znati koliki je budžet za momčad? Bio si u Cedeviti, najstabilnijem hrvatskom klubu, može li se to usporediti?

„Ako govorimo o neto koštanju momčadi, onda je Bilbao na otprilike pola Cedevitinog budžeta, tu negdje. Ove sezone momčad nam košta otprilike milijun i sto tisuća eura. Kompletan budžet je ovdje neka četiri milijuna, pa odbij poreze, pa odbij hladni pogon, pa odbij osamsto i pedeset tisuća koliko će ove sezone otići na plaćanje dugova, i za momčad ostaje toliko…“

Za trenera vjerojatno i nije baš idealna situacija ona u kojoj je 'zaglavio' s naslijeđenom momčadi, a ponajviše ovisi o igraču koji je puno bliže četrdesetoj nego tridesetoj godini života. Najbolji igrač Bilbaa je, naime, Alex Mumbru – čovjek ima 38 godina. I pol.

„Mumbru i drugi veteran, Belgijanac Hervelle, ovdje su dugo, i s njima se klub dogovorio da se odreknu dijela dugova prema njima, ali da im se produže ugovori. Nešto kao slučajevi vezani uz predstečajne nagodbe klubova u Hrvatskoj… A treći veteran mi je Jonathan Tabu, i na njih trojicu otpada šezdeset posto budžeta za igrače. Ostali su u kategoriji šezdeset do sedamdeset tisuća za sezonu. Možda – ili vjerojatno – će jednog dana neki od njih biti kvalitetni i respektabilni europski igrači, ali za sada su još uvijek 'zeleni' za neke ozbiljnije domete. Inače su u Španjolskoj pravila dosta neobična – svaki klub mora imati četiri španjolska igrača, ali u tu kategoriju spadaju i oni koji su došli kao mladi i igrački su odrastali ovdje, i može imati tri vaneuropska igrača, od kojih je jedan Afrikanac, a ostala dvojica Amerikanci, Kanađani, Australci, Argentinci… Pa tako Baskonia ima jednog jedinog Španjolca u momčadi, a ni taj ne igra.“

Iz ovoga što kažeš zaključujem – Španjolska više nije košarkaška 'obećana zemlja'. A ni izjednačenost momčadi u ligi više nije kakva je bila.

„Pa i nije baš tako. Liga jest izjednačena – od sedmog do osamnaestog mjesta svi su unutar četiri pobjede i tu doista svatko svakoga može pobijediti. A s obzirom na način igre i treniranja ima i puno kvalitete, bez obzira na pad ulaganja.“

Tri sezone si igrao u Unicaji, još si bio u Gironi i Granadi. Kakav ti je osjećaj bio vratiti se u Španjolsku? Ono, 'vraćam se kući', ili se ipak osjećaš strancem?

„Nikad nisam bio na sjeveru, ovo je Baskija, bio sam južnije. Pa ipak sam se vrlo brzo adaptirao, ljudi u klubu su ljubazni i susretljivi, navijači izuzetno zainteresirani. Osjećam se kao da sam ovdje puno duže od mjesec i pol dana, koliko je prošlo od mog dolaska.“

Kakav je dogovor s Bilbaom?

„Do kraja sezone, a prioritet je zadržati status prvoligaša. Ako nekim slučajem, ne daj Bože, ispadnemo – postoji ozbiljna mogućnost da se klub i ugasi. S drugoligaškim statusom dugovi se ne bi mogli vraćati… Osim toga, ovdje vole košarku, na tri domaće utakmice otkako sam došao imali smo dvadeset i sedam tisuća gledatelja.“

A dvorana prima…?

„Deset tisuća, što znači da je po utakmici nekih pet stotina mjesta ostajalo neprodano. Iduće kolo igramo s Joventutom, i već je veliki interes za tu utakmicu. Stvarno bi bila šteta da klub nestane…“

(Foto: Pixsell)