Puno je razloga zbog kojih Anzulović ne bi smio biti izbornik, ali jedan je posebno bolan

Dražen Anzulović mogao bi ući u povijest kao izbornik s najkraćim mandatom u hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. On je Hrvatsku preuzeo u travnju, dva mjeseca kasnije pobjedama nad Italijom i Rumunjskom vratio nadu Hrvatskoj za plasman na Svjetsko prvenstvo da bi tu nadu posljednja tri dana opet sveo na minimum. Nakon domaćeg poraza protiv Litve i gostujućeg protiv Poljske Hrvatska u Kinu može samo pukom teorijom.

Anzulović je uoči ovog reprezentativnog prozora imao odličnu situaciju. Hrvatskoj su se odazvala četiri NBA igrača i definitivno je po imenima naš roster bio među jačima u cijeloj Europi, barem što se ovog prozora tiče. Na ruku mu je išla i činjenica kako su protivnici bili prilično oslabljeni te da je momčad na okupu imao dva tjedna. No, Anzulović nije to iskoristio.

> Novi šamar našoj košarci - Hrvatska s 4 NBA igrača izgubila i od Poljske

Hrvatska je u ove dvije utakmice pokazala sada već klasičnu igru u kojoj igre jednostavno nema. Košarka je kolektivni sport u kojoj pojedinačna kvaliteta može dobiti utakmicu, ali ne mora. Taktičkim varijacijama momčadi uglavnom pokušavaju sakriti sve svoje nedostatke te istaknuti kvalitete, odnosno anulirati protivničke kvalitete i iskoristiti nedostatke. Ali ne i Hrvatska. Ideja igre naše reprezentacije je dati loptu u ruke Bojanu Bogdanoviću i Dariju Šariću i čekati da oni riješe utakmicu. Ali to tako ne ide, vidjeli smo protiv Litve i Poljske. Zapravo, mogli se to vidjeti i u mnogim ranijim utakmicama, ali trebalo je željeti vidjeti i postaviti se u situaciju da takve stvari popravimo. No, naš izbornik je odlučio zatvoriti oči i prepustiti se inerciji nadajući se da će Babo i Šiši imati svoj(e) dan(e).

Smislenu akciju za bilo kojeg našeg igrača nismo vidjelu u ove dvije utakmice. Nismo vidjeli ni efektnu obranu, zapravo bilo kakvu obranu na protivnički pick'n'roll iako smo znali da će i Litva i Poljska forsirati te akcije. U modernoj, brzoj košarci nedopustivo je da obrana ispada nakon prvog protivničkog bloka, a Hrvatskoj se to redovito događalo pa se zbog toga prečesto događalo da protivnički igrači ostaju sami na otvorenom šutu.

Znali smo da će Ivica Zubac i Ante Žižić imati problema s pickom, odnosno s iskakanjem na protivničke bekove, to smo i naglašavali uoči obje utakmice, ali nismo imali neke alternativne načine obrane. Nismo vidjeli da su naši bekovi pick pokušavali braniti prolaskom iznad bloka, a Anzulović se nije odlučio ni na koncepcijski rizik zatvaranja obrane puštanjem jednog protivničkog igrača na šutu, nešto što je Aco Petrović redovno radio, a često imao i koristi od toga. Anzulović je u obrani ponudio tek kratke odlaske u zonu koja je dala plod protiv Litve, ali je u obje utakmice jako kasno pozvana.

> Anzulović nakon debakla u Poljskoj: Nismo zaslužili dobiti ovu utakmicu

Napad bez napada, obrana bez obrane. Tako je nekako izgledala Hrvatska, a Anzulovićeva krivnja ide i zbog lošeg izbora igrača za ovu akciju te još gore raspoređivanje njihovih minuta. Kada je već jasno da igramo na individualne kvalitete Bogdanovića i Šarića, onda ih je trebalo okružiti svrsishodnijim igračima. Problem nedostatka klasnog playmakera je nešto što je ipak van Anzulovićeve domene, ali svejedno je čudno da dvije utakmice igramo loše, imamo velikih problema s organizacijom napada, a naš izbornik uporno ignorira Matu Kalajžića koji je jedini igrač koji nije odigrao niti jednu minutu na ove dvije utakmice.

Činjenica da nemamo playmakera poznata je već godinama, ali sada se moramo pomiriti i s time da nemamo ni šutera u kojeg smo sigurni da će pogoditi otvorenu tricu. Barem ga nismo imali na ovom rosteru. Tragično su izgledale reakcije Roka Stipčevića i Krunoslava Simona na odlične Bogdanovićeve povratne lopte u posljednjoj minuti sinoćnje utakmice, ali premalo je u našoj reprezentaciji igrača koji su u stanju zaprijetiti svojim vanjskim šutem. Ali, s druge strane, Anzulović je za ovu akciju zvao Ivana Ramljaka, Jakova Mustapića i Josipa Bilinovca, tri igrača koja su svojim igrama prilično slični – od sve trojice očekuješ da budu agresivni u obrani i donesu pritisak na protivničke igrače, ali u napadu od njih ne očekuješ ništa. Ramljak se čak i boji opucati, Mustapićeva utakmica karijere je bila na pripremnoj utakmici protiv C momčadi Slovenije, koju smo pri tome i izgubili, a od Bilinovca u ove 23-24 minute, koliko je zajedno igrao u dvije utakmice, nismo vidjeli ništa. Imati jednog, čak i dva takva igrača na rosteru je očekivana odluka, ali postojanje njih trojice jednostavno je iz rotacije izbacilo potencijalnog šutera koji možda ne bi donio potrebnu energiju u fazi obrane, ali bi povezao 2-3 trice i tako skinuo teret s leđa naših najboljih igrača. E sad, postavlja se pitanje imamo li mi uopće takvog igrača. Sigurno je da ih nemamo previše. Na pamet nam tek pada Fran Pilepić koji je, istina u drugoj turskoj ligi, lani ubacivao više od 16 poena s prosjekom od 46% za tri poena. Nije Pilepić igrač za veću minutažu, ali poneku tricu bi sigurno 'stavio'.

> Bogdanović: Tu smo gdje zaslužujemo biti

Zanimljiv je i slučaj Hrvoja Perića. Dubrovčanin je proglašavan 'spasiteljem košarke' nakon prva dva debakla u ovim kvalifikacijama kada ga Ivica Skelin nije zvao za oglede protiv Nizozemske i Italije. Kasnije se Perić pojavio u reprezentaciji, a Anzulović ga je i sada zvao, samo da bi ga, praktično, ignorirao. Protiv Litve je Perić igrao sedam i pol minuta bez iti jednog šuta, a sinoć nije ni ulazio u igru. Umjesto njega igrao je Tomislav Zubčić koji nije ulazio protiv Litve, a sinoć je ubacio 3 poena i imao 3 skoka, a najvažnije od svega je da je igrao obranu u iznimno važnim trenucima, a svi znamo kako Zubčić u obrani nikada nije izgledao previše dobro. Perić i Zubčić su, logično, osuđeni na kupljenje 'mrvica' nakon Šarića, a kako se Anzulović nije previše često odlučivao na opciju sa Šarićem na 'petici', onda je možda bilo bolje da je pozvao samo jednog od njih te tako otvorio mjesto na rosteru za, recimo, još jednog šutera. Kojeg? E, to ne znam, ali nisam ja izbornik.

Kad smo se dotakli Šarića na 'petici', fascinantno je da smo tu opciju koristili svega nekoliko minuta u obje utakmice. Jasno nam je da je teško oduzeti minute Ivici Zupcu i Anti Žižiću kada bi oni trebali biti nositelji naše igre sljedećih 10-ak godina, ali s ovakvim rezultatima je pitanje što će oni u tih 10-ak godina uopće igrati. I sam Anzulović je najavljivao kako će i Litva i Poljska igrati s nižim postavama, ali nije učinio ništa da bi se prilagodio toj igri. Kao da se bojao objasniti našim mladim centrima da njihova potencijalno smanjena minutaža ne znači da se na njih ne računa, nego da se pokušavaju maksimalizirati naše šanse za plasman na Svjetsko prvenstvo. Možda se, ne znam, moglo napraviti to da Zubac igra protiv Litve, a Žižić protiv Poljske te da Šarić u obje utakmice bude rezervna opcija na centru. Tada bi pozivanje i Perića i Zubčića dobilo smisla, a ovako smo cijelo vrijeme imali iste probleme u obrani, ali smo ih se slijepo držali.

> Šarić: Možda je ovo naš limit

U cijeloj priči posebno boli činjenica da su i Litva i Poljska pokazale puno veću energiju i želju za pobjedom od Hrvatske. I dok je od Poljske to bilo očekivano jer su i oni još u borbi za treće mjesto u skupini, Litavcima realno pobjeda u Osijeku i nije bila previše potrebna. No, do nje su željeli doći više nego mi, a pomalo je zapanjujuće zvučala Anzulovićeva izjava kako nismo uspjeli energetski odgovoriti našim suparnicima. U utakmici koja nam, tako reći, život znači.

Ako sve ovo nije dovoljno za smjenu Anzulovića, onda bi mu otkaz trebalo dati zbog činjenice da je u ovakvoj igri, gdje sve ovisi o Bogdanoviću i Šariću, u tri navrata sinoćnje utakmice uspio na parketu držati petorku bez naša dva igrača. I dok za onih pola minute u drugoj četvrtini ima opravdanje, jer je Bogdanović bio van stroja zbog ozljede, za takvu reakciju u prvoj i trećoj četvrtini nema nikakvog opravdanja. Ako želiš razigrati druge igrače, onda to ne radiš tako da iz igre vadiš one o kojima oni ovise, o kojima ovisi naša igra. A Poljaci su to znali iskoristiti – u ukupno dvije minute koliko smo igrali bez dva naša najbolja igrača Poljaci su postigli 8 poena više od nas. A ako se zna da smo izgubili s 5 poena razlike, onda su neke stvari jasne.

Dražen Anzulović nije ni zaslužio preuzeti reprezentaciju. To je bio alibi potez čelnika Hrvatskog košarkaškog saveza kada nisu uspjeli doći do Velimira Perasovića i Andree Trinchierija koji su, usput, i sada bez angažmana. Podlegli su Stojko Vranković i Dino Rađa pritisku dijela javnosti i maknuli Ivicu Skelina samo da bi ga makli. Anzulović je bio alibi rješenje, a njegovo vođenje utakmica ne može se nazvati nikako drukčije nego alibijem. Igru nije napravio, a nije se uspio nametnuti ni autoritetom. Zbog čega je onda još uvijek izbornik?

Piše: Emir Fulurija

(Foto: fiba.com)