Najveća utakmica sveučilišne košarke: Posljednji ples Krzyzewskog i zlikovaca iz Dukea protiv vječitih rivala North Caroline

Scenarij nije bio najsretniji: Cibona je pred 300-njak ljudi u Draženovom domu upisala poraz od Igokee, svoj četvrti u nizu u abaligaškom okruženju. Tijesna završnica, u kojoj u odijelo heroja nije uskočio nitko od Ciboninih igrača, na koncu je pripala gostima. Taj izlizani epitet pripao je Igokeinom Marku Jošilu koji je tricama ugasio svjetlo. Na ulazu sa Savske ulice, sakrivajući se od kiše, bezuspješno se tražila paralela kojom bi dodatno zainteresirali Nathana Reuversa, nekadašnjeg člana sveučilišta Wisconsin s kojim smo dogovorili kratki razgovor o NCAA košarci, a koja upravo ulazi u svoj zenit. Pojavila se opravdana sumnja da bi se nakon novog poraza dogovor s Reuversom mogao pretvoriti u fijasko, da bi se Amerikanac mogao osjećati kao na zubarskom stolcu i da naš razgovor neće biti dugog vijeka.

„Težak poraz danas, da... Možda smo ga mogli i izbjeći”, jedva je procijedio Reuvers.

„Ali hajde, onda se barem nadam da će Duke pobijediti, kada već mi nismo. Znate, prognozirao sam njihovo finale s Kansasom. Zadnjih dana moji prijatelji iz domovine samo o tome govore...”.

Duke vs North Carolina, utakmica o kojoj pričaju Reuvers i njegovi prijatelji, ali valjda i kompletna američka sportska javnost posljednjih je dana zaokupila medijski prostor u SAD-u. Pa zašto je onda prosječna cijena karata za ogled koji se noćas igra u Caesars Superdomeu (domu NFL momčadi New Orleans Saints) u Louisiani pred 73 tisuće gledatelja, preko tisuću dolara? Odgovora je puno.

Tobacco Road, 12 kilometara duga cesta koja spaja (ili dijeli) dva sveučilišta i koja je jedan od razloga zbog kojih je ovo 102 godine dugo rivalstvo preraslo iz lokalnih u nacionalne okvire. Tog siječnja 1920. North Carolina je upisala prvu pobjedu nad Dukeom, a kasnije će se dva prestižna sveučilišta sučeliti još 256 puta, ali nikada na Final Fouru, nikada na završnoj etapi popularnog „Ludila u ožujku”. Nije, međutim, samo duga povijest rivalstva ono zbog čega je ovaj matchup jedan od najvećih, ne samo u američkom sveučilišnom sportu, nego u tamošnjem sportu općenito. Dvije momčadi su igrale neke od najboljih utakmica u povijesti, a usput su izgradile svoju reputaciju kao ponajbolji košarkaški programi u zemlji. S tim će se složiti i Reuvers.

„Pa zapravo svi znamo da je to veliko rivalstvo, a teško je izdvojiti jedan razlog. U suštini, to su po mom mišljenju dva najbolja košarkaška programa u zemlji. Igrao sam u ACC konferenciji, to je ona koja stalno dobiva medijsku pažnju, pa ima u tome nešto. Duke i NC su košarkaška sveučilišta. Neka su sveučilišta usmjerena na američki nogomet, a oni su poznati kao košarkaše meke i na tome su izgradili svoj ugled”.

Jasno da tako značajno suparništvo nije moglo proći bez velikih igrača koji su preko glave navlačili dresove ovih sveučilišta. Prvo ime koje pada na pamet je NJ.V. Zrak – znana je stvar da su talenti Michaela Jordana prvi puta bili izloženi u izlogu North Caroline, a naravno da je najbolji u povijesti 1982. u finalu protiv Georgetowna stavio pobjednički koš za NCAA naslov. Osim MJ-a za North Carolinu su igrali i Vince Carter, Rasheed Wallace, James Worthy, Sam Perkins, Rick Fox, Kenny Smith... Za Duke su pak na parkete istrčavali Art Heyman, Jason Williams, Grant Hill, Shane Battier, J.J. Reddick, Kyrie Irving, Jayson Tatum, Zion Williamson...

Moderno rivalstvo je prepuno pamtljivih predstava nekih od ovih bivših i sadašnjih NBA igrača. Jordan je primjerice brojao do 32 1983., Jason Williams je stavio 37 poena 2002., a Redick 35 četiri godine kasnije. Međutim, najbolje košgetere u međusobnim okršajima Dukea i NC-a znaju tek članovi njihovih užih obitelji. Tako je izvjesni Dick Groat za Duke zabio 48 poena 1952. u 94:64 pobjedi nad North Carolinom, a isti igrač drži i najveći prosjek poena protiv istog protivnika – 27,3 poena u prosjeku je zabijao.

Dosta medijskog hypea oko Duke i NC-a pristiže i jer dobar dio američkog pučanstva prezire Duke i njihovu uspješnost (nešto poput Bradyjevih New England Patriotsa). I manje je bitno što North Carolina nosi premoćno vodstvo u međusobnim ogledima sa 142 pobjede u odnosu na 115 pobjeda omraženog protivnika. Duke je u ovoj priči zlikovac. Neki će se čak složiti s tim da dio razloga leži i u promociji igrača čiji lik i djelo nisu bili najomiljeniji među fanovima koledž košarke, poput Laettnera, Redicka i najsvježijeg primjera, Grayson Allena.

„Ne znam je li razlog leži u tome, ali ludo je vidjeti koliko ljudi navija protiv njih”, složit će se Reuvers.

No bez obzira na narativ i zauzete pozicije, ovdje se i dalje radi o dvije vrhunske momčadi, a iza svake velike momčadi obično stoji i jednako veliki trener. North Carolina i Duke su kroz svoju povijest s klupe vodili neki od najboljih košarkaških trenera svih vremena. Dean Smith je 36 godina bio alfa i omega NC-a osvojivši dva NCAA naslova 1982. i 1993., uz još 11 Final Four nastupa. Karijeru je završio s 879 pobjeda i 11 ACC konferencijskih naslova. North Carolinu je od 2003., pa sve do ove sezone vodio Roy Williams, također osvajač dva naslova i vlasnik omjera od 279 pobjeda i 76 poraza.

„Igrao sam prošle godine protiv North Caroline i rasturili smo ih. Mislim da je u jednom trenutku bilo i 20 poena viška. To je bio prvi put da je Roy Williams doživio poraz u prvoj rundi”, pohvalit će se Reuvers, pa brzo dodati kako se radi o sjajnom treneru. Doduše, ne tako sjajnom kao što je 75-godišnji Mike Krzyzewski, ili Coach K, sinonim za sveučilišnu košarku, čovjek s najviše pobjeda u sveučilišnoj košarci i jedan od najboljih američkih trenera uopće. Pet naslova prvaka (1991., 1992., 2001., 2010. i 2015.), 13 nastupa na Final Fouru, 101 pobjeda na NCAA turniru i ukupno 1202 pobjede. Coach K je vodio ukupno 1569 utakmica u svojoj karijeri, od toga čak 1437 na klupi Dukea.

„Rekao bih da se radi o najboljem treneru sveučilišne košarke ikada. On je i trener nacionalne momčad i radi se o ponajvećem imenu u košarci. Samo poslušajte igrače koji su kroz povijest igrali za Duke ili trenera NBA momčadi na koji način pričaju o njemu. Njegov utjecaj na američku košarku je bio nevjerojatan”, pojašnjava nam Nate koji dobro barata brojkama.

„Ako pogledamo statistiku, čini mi se da je Duke pobijedio u 50 utakmica za vrijeme Krzyzewskog, a North Carolina je slavila u njih 49. Ne može biti puno napetije od toga u tom razdoblju. Imam jednog prijatelja koji sada igra za Duke, ime mu je Theo John. On je njihov šesti igrač, ulazi s klupe, pa i zato to malo pomnije pratim”.

I doista je tako kako ističe naš „insajder”, tijekom dugogodišnje gaže Coach K-a u Dukeu, njegovi su izabranici skupili jednu pobjedu više od NC-a, premda su dvije pobjede velikih rivala stigle, kako to ističu pedantni američki analitičari, dok je Krzyzewski rješavao probleme s leđima i nije vodio Duke s klupe.

Inače, Coach K je najavio da mu je ovo zadnja sezona na klupi i potencijalno bi ga najveći rivali mogli poslati u mirovinu ranije nego što bi on to želio. Baš kao što su mu isprašili tur ranije u sezoni i to u njegovoj posljednjoj utakmici pred domaćim gledateljima na Cameron Indoor stadionu. Trener NC-a Hubert Davis ističe kako je "sjajno što se Duke i NC susreću u ovako velikoj formi i to u njegovoj prvoj godini na klupi, a Coach K-ovoj posljednjoj". A Krzyzewski bi zasigurno volio na kraju karijere izjednačiti se po broju naslova s North Carolinom budući da ih u svojim vitrinama imaju šest, a Duke jedan manje (otkako je Coach K 1980. sjeo na klupu Dukea, i jedni i drugi su osvojili po pet naslova). Puno toga je Coach K napravio u svojoj karijeri, ali jednu stvar nije imao prilike napraviti – nikada u svoje 42 sezone nije vodio Duke do pobjede protiv vječnog nemesisa na najvećoj pozornici.

To je, dakle, noćas na kocki. Ili će Krzyzewskom presuditi momčad koja ga je već ponizila u zadnjoj domaćoj utakmici ili će prvi puta nakon 2015. dobiti priliku da se okiti novim, posljednjim naslovom u bogatoj karijeri. I sigurno da će Coach K među svojim igračima tražiti heroja. Pred 70 tisuća duša koje žive i umiru s ovim momčadima.

„Sve oči američke javnosti su uperene u tu utakmicu. Igra se na nogometnom stadionu i nema sumnje da će biti dupkom pun. To je ludo da su se dva takva rivala našla na Final Fouru, super teško je uopće biti među četiri najbolje momčadi u državi. Igrao sam dva puta na tom turniru i dva puta smo rano izletjeli s njega. I dobro znam da je to posebno natjecanje u kojemu ne pobjeđuje uvijek najbolja momčad. Pobjeđuje onaj sastav kojemu se sve posloži u tih 40 minuta. San svakog klinca u Americi koji se bavi košarkom je da zaigra na Final Fouru, da pogodi odlučujući šut i odnese pobjedu”.