Mijatović za Germanijak: „Konačno smo stali iza jednog trenera i dali mu povjerenje, sviđa mi se što Sesar radi“

Trenerski posao, slično kao i novinarski, zahtijeva debelu kožu. Odnosi s predsjednicima, igračima, javnosti zahtijeva određeni stav i karakter. Pa kada je njegov Efes srušio Real usred Madrida, javili smo se Tomici Mijatoviću za intervju i dobili odgovor da ćemo se čuti ovih dana, što je obično šifra za prodavanje 'lažnjaka'. Istini za volju, to je i bilo opravdano budući da je njegov Efes tih dana bio u paklenom ritmu.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Tri dana kasnije stiže poruka s pojašnjenjem i dodatkom „tu sam 24 sata za kaj god treba“. Malo je ljudi u sportskom svijetu koji će na ovaj način održati i više nego korektan poslovni odnos. Takav je upravo Tomica Mijatović, skromni Zagrepčanin koji već dugo vremena strpljivo i pažljivo gradi svoju trenersku karijeru i za kojeg svi koji ga poznaju imaju samo riječi hvale. Prvo za Tomicu kao čovjeka, pa tek onda za trenera.

A njegov put je bio upravo takav – na raspolaganju 24 sata dnevno. Igrački je odrastao u Ciboni, da bi onda otišao studirati u SAD, na University of West Alabama gdje je nakon završetka studija dobio posao pomoćnika trenera. Zatim je bio u stručnim stožerima nekima od najboljih domaćih i svjetskih trenera, Nevenu Spahiji, Gregu Popovichu, Imeu Udoki, Mikeu Budenholzeru, Jasminu Repeši, Aci Petroviću, Velimiru Perasoviću, Erginu Atamanu... Shvatili ste poantu.

REUTERS/Marko Djurica

U Istanbul je stigao za Perasovićem 2010. godine kada su obojica otišli iz Cibone i od tada je sekundirao svim trenerima koji su trenirali turskog velikana. Sve do travnja ove godine kada je naslijedio Erdena Cana na mjestu glavnog trenera. Neki će reći prekasno, on se, pak, neće složiti s tim.

„Imam privilegij biti u ovom klubu već 15. godinu i napravio sam relaciju koja je postala familijarni odnos i kada ti generalni menadžer i predsjednik kažu da te žele za trenera, nema tu pitanja. Osjećao sam i obavezu zbog osjećaja pripadnosti sredini u kojoj sam 15 godina i u kojoj sam imao prilike raditi s vrhunskim trenerima. Bio sam trener i drugih selekcija i B momčadi Efesa, bio sam pomoćnik i sada sam trener prve momčadi. U tim situacijama shvatiš svoju odgovornosti i daješ sve od sebe“, priča nam Mijatović čiji Efes sjajno gura u Euroligi. Trenutačno su na omjeru 6-4, s tim da dobar dio sezone igraju bez ponajboljeg igrača Shanea Larkina.

„U situaciji smo koja se dogodi tijekom sezone. Shane je prije utakmice za Dražena ozlijedio gležanj, a onda je zaradio istu ozljedu protiv Milana kada je imao nesretan pad nakon duela s Nikolom Mirotićem. To je takva situacija u kojoj se moraš othrvati. Nema tu pametovanja, momčad je sjajna, igrači imaju želju i volju i shvaćanje situacije da je nama, koliko god to izlizano zvučalo, svaka sljedeća utakmica najvažnija. Odredili smo si neke ciljeve, postavili stvari tako da je ova sezona maraton i da ne gledamo dalje od utakmice pred nama. Imali smo seriju koja je bila jako važna, u Španjolskoj smo dobili Baskoniju i Real i sada nam slijedi Pariz protiv kojeg moramo 'potvrditi' ove dvije pobjede. Jako dobar posao radimo na planu mentalne pripreme, a i svjesni smo da Efes uvijek ima velike ciljeve i da ganja velike rezultate. A ove sezone Euroliga je nikad kompetitivnija...“

U izjavi nakon utakmice nakon slavlja nad Realom ste izjavili kako Efes nije izgubio „instinkt ubojice“, a da je pobjeda nad Realom u gostima posebno važna za vaše igrače...

„U Efesu je stvorena pobjednička kultura i to se ne stvara preko noći, a isto tako moraš se nadograđivat jer ne možeš tu kulturu izgraditi bez velikih skalpova. Iz sportskog poznavanja stvari u euro-košarci, dobiti Reala u Madridu je „cherry on top“ jer onda tvoja momčad može graditi na toj pobjedi. Sama ta pobjeda po sebi nije važnija od pobjeda nad Baskonijom ili Olympiacosom, ali važna je jer ti daje krila, samopouzdanje i jer je bila druga u dva dana. Takve stvari znaju usmjeriti sezonu“.

nordphoto GmbH / Engler/NORDPHOTO

Koliko može ovaj Efes? Ove sezone nitko nije istaknuo jasnu kandidaturu za osvajanje Eurolige kao što je to prošle radio Real u osnovnom dijelu...

„Ne opterećujem se time koliko stvarno možemo, meni je bitno da imamo pravi mentalitet: kada izgubimo utakmicu, igrači to koriste kao dodatnu motivaciju, kao potpaljivanje vatre. Stoga je moj prvi cilj ulazak u doigravanje. Prošle godine smo igrali play-in i ostali kratki, sada želimo korak više. Favorita, kao što kažeš, nema. Nitko nije u formi u kakvoj je Real bio prošle sezone, nema takve dominacije. Primjera je mnogo, Milano izgubi neke utakmice, pa onda dobije Real doma i onda izgubi od Albe koja nema šest igrača. Barcelona dobije u Euroligi, a onda izgubi od Mršićevog Breogána... Iz naše perspektive je isto, dobijemo u gostima Baskoniju i Real, a onda kod Fenera odigramo ispod očekivanja“.

OK, favorita nema, ali ima nekih iznenađenja, poput Pariza koji pod friškim trenerom, Tiagom Splitterom, radi sjajan posao.

„Iskreno mene to ne iznenađuje. To je momčad koja ima core od osam igrača još od Bonna i koja je zajedno igrala i Fibu i Eurokup, dugo su zajedno i to je veliki plus. Mi smo u Efesu prije osvajanje prve titule imali core igrača koji je bio na okupu tri, četiri godine. Pariz igra drugačije, brzi su i agresivni i to im za sada polazi za rukom. Pitanje je koliko dugo to mogu držati... Nadam se samo do četvrtka kada igramo protiv njih, ha-ha“.

Dotaknuli ste se ta dva naslova Efesa nakon čega je došlo do očitog pada. Jeste li kod igrača osjetili zasićenje ili je to stvar osipavanja momčadi?

„Niti u jednom trenutku nisam osjetio zasićenje. Kada smo doveli Wylla Clyburna mi smo muku mučili da on, Vasilije Micić i Larkin odigraju zajedničke minute jer su imali duge periode ozljeda i ta njihova kemija se stvorila tek na kraju sezone, nažalost. Osim toga, otišao je igrač poput Krune Simona koji nam je držao mnoge stvari, ne samo igrački, nego svojim karakterom i kemijom, a to su stvari koje ne možeš preko noći nadomjestiti. Učinili smo sve da održimo taj kontinuitet i sada znamo taj put, trudimo se osvježiti momčad. Nismo jedini u Europi koji to rade, konkurencija je velika i moramo biti skromni“.

REUTERS/Thilo Schmuelgen

S obzirom na rast budžeta, momčadi se često 'osvježavaju' i dovođenjem igrača s NBA iskustvom, bilo da se radi o igračima s američkom putovnicom, ili europskim igračima koji su se okušali u NBA-u pa se vratili u Europu.

„Ima tu više podjela i kategorija, igrači koji dolaze iz NBA lige u kojoj nisu dobili pravu priliku, povratak veterana u Europu, i povratak onih koji su išli i nisu nikako igrali, pa su se odlučili vratiti. Još jedna kategorija ili potkategorija je dolazak Amerikanaca u Euroligu koji se moraju priviknuti na drugačija pravila, uske obrane...“

Imali ste prilike raditi s američkim igračima, radite i sada s njima. Kakva su vaša iskustva rada s igračima koji nisu okusili igranje u Europi, kako se oni prilagođavaju kontinentalnoj košarci i kakve im savjete dajete za bržu prilagodbu?

„To su sve u pravilu jako potentni igrači, imam trenutno Jordana Nworu i Stanleya Johnsona. Obojica su španeri koji su još dosta mladi, ali euroligaška košarka je malo drugačija. Svi ti američki igrači su košarkaški dovoljno obučeni, a dodatni plus je kada su, kao što je to sada kod mene primjer, full coachable, da ih se može trenirati i voditi na pravi način. Recimo, Jordanu Nwori je tata trener, izbornik Nigerije i on je cijeli život učio o košarci. Ali svim tim dečkima koji dođu u klub kažem da shvate važnost svakog posjeda. Da tu nema one varijante kada dodaš loš pas pa digneš ruku i kažeš „my bad“. A ne ne, svaki posjed je bitan i u svakoj akciji treba razmišljati. Isto tako svaka utakmica ima neki svoj momentum koji treba znati prepoznati i kada to oni prihvate, tada postaju dobri, tada sve klikne na svoje mjesto“.

Ovog ljeta su se dogodile brojne promjene u euroligaškim klubovima, no najveće se dogodila u našem susjedstvu – Partizan i Željko Obradović su promijenili praktički čitavu momčad, koja je, izgleda, još u fazi uhodavanja...

„Stvarno si ne bih mogao dozvoliti niti mislim da sam dovoljno bitan da bih komentirao takvu ljudsku i trenersku veličinu kao što je Željko. Ako netko zna odraditi posao, onda je to definitivno on. Jedino ja njega mogu pitati za kakav savjet jer on sve radi vrhunski. Uostalom, od njega učim i kopiram neke stvari, ipak je on najtrofejniji europski trener – time sam sve rekao“.

REUTERS/Sergio Perez

Spada li Obradović među vaše trenerske uzore? Imate li ih uopće?

„Imao sam prilike raditi s vrhunskim trenerima, i moram reći kako imam tu sreću da me oni svi doživljavaju kao frenda i svi su me uzeli pod svoje, od Spahije, Perasovića, Repeše, Petrovića, Dude Ivkovića pokojnog, Atamana, da sada nekoga ne zaboravim... Uzimam to kao veliki kompliment da ih mogu nazvati i da mi oni mogu reći „čuj, ovo ti je bilo super“ ili „što si ovdje htio napraviti“ i slično. Košarka se ne može naučiti, svaki dan moraš gledati, što je u modi, što nije, učiti na greškama. I zato je nemoguće, po meni, imati jednog uzora, a meni je veliki plus što imam taj blagoslov pa na dnevnoj bazi mogu komunicirati s takvim trenerskim veličinama“.

Vi spadate u taj novi val hrvatskih trenera, a u njega spada i Josip Sesar, aktualni izbornik hrvatske selekcije. Hrvatskoj predstoje dva ključna okršaja protiv BiH za odlazak na Eurobasket. Kako vidite šanse naše selekcije u tim dvobojima?

„Meni se jako sviđa kako mi igramo i ljetos sam govorio da Josip to dobro vodi. Drago mi je da imamo kontinuitet i da smo stali iza jednog trenera koji radi posao, koji nam se sviđa i dali mu podršku. To se pokazalo ispravnim. Jako sam optimističan uoči BiH, pokazali su rezultati da se imamo čemu nadati. Ono što je i dalje problem su ti izostanci igrača, pa Sesar mora opet promiksati roster, jer sada nema neke igrače zbog tih sukoba u organizacijama, neki su mu se ozlijedili... Ali on to jako dobro radi, prilagođava se situacijama i šanse su nam vrlo visoke“.

BiH nije baš bezazlena selekcija...

„Nikako. Radi se o neugodnom protivniku i između nas nema nepoznanica. U drugoj utakmici će im biti na raspolaganju Džanan Musa, a nama Mario Hezonja. Stoga će u prvoj utakmici, ali i u toj drugoj, pitanje biti 'supporting casta', kako će igrači odraditi svoje role, a za nas bi bilo sjajno dobiti obje da nastavimo tu seriju pozitivnih rezultata. Igramo protiv selekcije koje je nezgodna i koja ima posložen sustav igre, što je produkt rada njihovog trenera Adisa Bećiragića čija mi se igra sviđa: brz protok lopte, agresivno, moderno. Moramo biti mudri i pametno tražiti svoje prilike“.

Stefanos Kyriazis/IPA Sport / ip/IPA

Radili ste s Džananom Musom u Efesu, poznajete ga dobro, a on i Hezonja su trenutačno prvi napadačke opcije Reala. Hoće li taj drugi okršaj u Sarajevu biti i njihovo osobno nadmetanje?

„Meni je prirodno da se njih dvojica natječu, ako se ne natječeš zašto se baviš košarkom? Radio sam s Džananom u Efesu, s Hezijem nisam jer je, evo, produžio s Realom, ha-ha. Džanan je tip kojemu je sasvim svejedno tko je s druge strane, a mislim da je tako is Hezonjom, to su killer scoreri. I nisam otkrio Ameriku kada kažem da su jedni do najboljih scorera u Europi. Znam da se Džanan vraća iz ozljede, ali za njega to ne znači ništa“.

Mario Hezonja je trenutačno naš najbolji igrač bez NBA igrača, procvjetao je u Realu, ali veliki korak u revitalizaciji karijer učinio je kada se vratio u Europu. Točnije u Uniks iz Kazanja kod Velimira Perasovića.

„Hezonja je kompletan igrač, napad, skok, poeni... Hezijev potez karijer je što je otišao kod Perasovića koji je pokazao koliko je vrhunski trener za razvoj igrača i to ne nauštrb rezultata. Vratio se Hezonja kod njega u vrhunski ritam i formu, a isto je Peras napravio i u Ciboni s Markom Tomasom, pa i s Bojanom Bogdanovićem. Kapa dolje i Perasoviću i Hezonji, a sada se vidi da je Mario napravio u tom trenutku najbolje za sebe, jer sada je na vrhu“.